Rudnik u Raši za građanstvo se otvara u ponedjeljak 17. srpnja. Ekipa tportala posjetila ga je početkom ovog tjedna dok je vruća afrička anticiklona Lucifer pirovala Hrvatskom i regijom.

Da nas je netko vidio dok smo na užarenom parkingu oblačili debele 'hudice' i jakne - potpisnih ovih redaka u džep je gurnuo i zimsku kapu, zlu ne trebalo - sigurno bi pomislio da je sunčanica učinila svoje.

Međutim, za taj usred ljeta bizarni outfit i te kako smo imali opravdanje jer su nas domaćini upozorili na to da je u rudniku samo 12 -13 Celzijevih stupnjeva. Opet vitalni Čaušević nas je malo s podsmijehom gledao jer se on u rudnik uputio samo u košulji.

Uz njega naši vodiči bili su inženjerka građevine Ombreta Vitasović Diminić, voditeljica projekta obnove rudnika, i direktor turističke zajednice Raša Jasmin Mahmutović.

Obavezna oprema za ulazak u rudnik su šljem s lampom i reflektirajući prsluk. To će svaki posjetitelj dobiti prije ulaska u podzemlje.

Kako nas ne bi srce 'strefilo' usljed pada temperature s luciferskih plus 35 na jesenskih 12 Celzijvih stupnjeva, desetak minuta provodimo pred samim ulaskom u okno, aklimatizirajući se. Zapuhuje nas svjež zrak. Miriše na vlagu, mrak, možda i na kojeg šišmiša, ali ima još nešto…

'To vam se osjeti ugljen', govori Čaušević. Vidi se kako mu miris godi. Kao onaj famozni Proustov biskvitni kolačić vraća ga u mladost.

Čaušević se u Rašu doselio iz Velike Kladuše kao 24- godišnji mladić. Sredinom ’70-ih veliki broj Bošnjaka poput njega, ali i ljudi iz drugih republika bivše Jugoslavije, zapošljavalo se u tada moćnom poduzeću Istarski ugljenokopi Raša.

Tvrtka je na području Labinštine upravlja s nizom rudnika: Labin, Ripenda, Vinež, Koromačno, Raša, Pićan i Tupljak.

Čaušević je krenuo u Pićanu kao niskokvalificirani radnik kopač, da bi karijeru završio s titulom nadzornika i vođe smjene u Tupljaku, posljednjem ugljenokopu u Hrvatskoj.

U rudniku je nakupio gotovo 24 godine radnog staža, uz beneficirani dodatak radi teških uvjeta rada.

'Po struci sam tesar. U rudniku ti to ne pije vodu. Zato sam se uz rad školovao. Godinu dana nakon dolaska u Istru doveo sam iz Bosne suprugu i kćer. Sve svoje stvari smo dovezli u fići moga strica jer tad još nisam imao auto. Kako smo došli, tako smo i ostali. Zavolio sam ovaj kraj i ljude', priča Čaušević.

Razgovor prekida direktor Mahmutović. Vrijeme je da se uputimo u utrobu zemlje. Iznad ulaza stoji stari rudarski pozdrav 'Sretno'. Na prvu se čini trivijalan i površan, ali kad ga izgovori zdušno Čaušević, tad se osjeti sva njegova iskrenost i dubina. Jer što reći ljudima koji odlaze u jamu gdje prijete mnogobrojne opasnosti i koji ne znaju hoće li se vratiti nego – sretno.

Pitamo starog rudara je li on osjećao strah.

'Svatko živ i normalan se boji. Ali vremenom se navikneš. Vjerujem da svaki čovjek ima svoju sudbinu. Beba kad se rodi ona odmah zaplače. Zašto? Jer je vidjela svoju sudbinu. Kome je suđeno da nastrada, tako će biti', fatalistički odgovara Čaušević.

Srećom, on za svog radnog vijeka nije imao većih nesreća. Najveće tragedije u ugljenokopima Labinštine dogodile su se 40-ih godina prošlog stoljeća. Dok je Istrom gospodarila fašistička Italija, u zimi 1940., u rudniku Raša došlo je do snažne eksplozije ugljene prašine u kojoj je poginulo 185 rudara, a još toliko ih je kasnije podleglo ozljedama. Osam godina poslije u jami Labin živote je izgubilo oko 90 rudara.

Danas takvih opasnosti nema. Rudnici su odavno zatvoreni. S vađenjem ugljena u rudniku Raša stalo se još 1966. zbog nerentabilnosti. Slijedili su s godinama i ostali, da bi zadnji Tupljak prekinuo s radom 1999. godine.

Ukupna dubina jame u Raši je 400 metara. Za posjetitelje su uređeni potkopi Raša i Karlot, dok je ostatak rudnika većinom nedostupan jer je potopljen. Najveći izazov je dok hodate tunelom paziti gdje stajete. Blatnjavo je i sklisko. Iako će Čaušević reći da je to idilična gradska aleja u usporedbi s time kako su hodnici izgledali dok se vadio ugljen.

'Zračna struja nije mogla doći do svih otkopa. Negdje je bilo suho, negdje je kapala voda non-stop. Bio si mokar do gole kože, a čizme pune vode. Što je otkop bio dalje, tu je bilo toplije, temperatura je znala biti iznad 30. Tamo si bio mokar od znoja. Buka strašna. Od vagoneta, strojeva, eksplozija mina nisi ništa čuo. U rudniku nije bilo priče', prisjeća se Čaušević.

Općina Raša je u prenamjenu rudnika u turističke svrhe uložila 870.000 eura. Voditeljica projekta Ombreta Vitasović Diminić kaže na je najizazovnije bilo očistiti potkop.

'Uklonili smo tone blata i starih željezničkih pragova. Sa stropa su maknuti zarđali nosači i sajle za vagonete jer bi bili opasni za posjetitelje. Uveli smo ventilaciju, telefon i imamo sustav za plinodojavu. Sve se prati iz nadzornog kontejnera kod ulaza u rudnik', objašnjava Vitasović Diminić.

Zaustavljamo se nakon 20-tak minuta hoda. Mahmutović s lampom osvijetli jednu stranu tunela. Između slojeva kamena vidi se žila crnog zlata – ugljena. Masno sjaji pod umjetnim svjetlom.

'U jamu ste dolazili čisti, prepoznajete se. Nakon par sati rada vidjeli biste na čovjeku samo bijele zube i oči. Niste imali pojma tko je. Svi zamazani… Opet, ugljena prašina nije toliko opasna za disanje kao prašina od kamena. Ona kad uđe u pluća ne izlazi. Ugljena prašina se odvaljivala, izbacivala pljuvačkom', govori Čaušević.

Nastavljamo dalje. Dolazimo do križanja hodnika. Na tom dijelu dočekuju nas davno zaustavljene mašine. Oklopljene su rđom. Impresivni glavni izvozni stroj koji je dizao i spuštao vagonete pune ugljena, nedaleko je kompresorska stanica, zatim elektrostanica. Domaćini nam ukazuju na 'šoht', rudarski lift. Služio je za odvoz po dvije – tri tone ugljena na površinu.

'Sličnim šohtom su se rudari spuštali u jamu. Ujutro, kad bih išao na posao, govorim ovo za sebe, ali znam da je to bio običaj kod svih, pri odlasku bi uvijek pogledao svoju familiju. Djecu, suprugu… Kad bi se spremali za ulazak u šoht, svi bi radnici bili ko pokisli. Nema priče, većina šuti. Nakrcali bi se ko sardine. Pozdrav 'sretno' i odosmo… A kad bi izlazili iz jame, kesili bismo se od uha do uha. Zubi svijetle, oči blistaju. Svi sretni što su izašli van', smijući se priča Čaušević.

Zasad je više nego sretan i direktor TZ Raša Mahmutović jer svi koji su dosad bili u obilasku jame ostali su oduševljeni. Prije nekoliko dana kroz rudnik je proveo studijsku grupu od 30-ak istarskih hotelijera.

'Nitko od njih nikad nije bio u podzemlju i bili su impresionirani. Već samo hodanje u utrobu zemlje je doživljaj bez da vam itko išta priča. Inače, sve naše grupe imat će po dva stručna vodiča. Dogovorili smo suradnju s Rudarsko-geološko-naftnim fakultetom u Zagrebu koji će nam dati svoje ljude. Ostao mi je u pamćenju jedan direktor velikog hotela koji je nakon obilaska jame zaključio kako mu više nikad neće pasti na pamet kukati zbog telefonskih poziva, milijun mailova i kako je njegov posao težak. Jer gdje se to može usporediti s poslom rudara', prepričava Mahmutović.

Nastavlja se na njega Čaušević upozoravajući na to da ne bi bilo dobro da steknemo krivu sliku kako su svi otkopi bili široki i prostrani kao što je ovaj tunel kroz kojeg hodao.

'Često je bilo slučajeva da ležite na boku. Komad kamena ili ugljena pod glavu da vam uho nije u vodi i radite neku montažu. Iznad vas strop na 60 centimetara. Ovo je milina. Uspravno i normalno šetaš kao gospodin čovjek', priča Čaušević.

Ljudi u rudniku nikad nisu bili sami. Osim njih u podzemlju bilo je i na stotine štakora. Rudari su ih držali svojim mezimcima. Ne da Bog da bi netko ubio kojeg!

'Taj se više u jamu ne bi vratio. Pacovi su nam bili kao sigurnosni sustav. Ako vidiš da pacovi bježe, znači da prijeti neka opasnost i bježi u onom pravcu gdje oni trče. Bile su to korisne životinje, nimalo opasne', govori Čaušević.

Prilazimo jednom pokrajnjem otvoru s vratima. Naša domaćica inženjerka ih otvori. Vide se stepenice koje nestaju u dubini. Mahmutović nam govori kako za nas ima jedno iznenađenje ako smo hrabri. Prihvaćamo izazov više zbog srama da ne ispadnemo šonje nego zbog srca junačkog.

Spustimo se par metara niz stepenice. Vrata se zatvore. Naši vodiči ugase sve lampe. Nastade mrak.

Na površini se s takvim mrakom nećete susreti. Tmina gustoće tinte kovitla vam se pred, na takvo crnilo, nenaviklim očima. Njušite, dišete i čujete mrak. Vaša zaprepaštena svijest traži bilo kakav tračak svijetla. Ako zbog ničeg drugog, onda se samo zbog tog iskustva vrijedi spustiti u rašku jamu.

Sad smo već blizu izlazu. Gotovo dva sata šetnje istarskim podzemljem prošlo nam je u trenu. Nabrajamo u glavi o čemu nam je sve Čaušević pričao – o strahu, skučenim prostorima, gustoj prašini, nesnosnoj buci, hordama štakora… Kad bi se mogao vratiti u prošlost, bi li opet izabrao posao rudara?

'Težak je i krvav rudarski kruh. Ali ponovno da se rodim, opet bih bio rudar! Ma iz ovih stopa bih napustio mirovinu i vratio se među one ljude. Nema nigdje takvog zajedništva kao što je u rudniku. U jami nije bitno ni tko je kakve vjere niti nacionalnosti... Svi smo bili kao jedan. Sjećam se slučaja kad nam je kolegu zatrpala tona zemlje, željeza i drveta. Čuješ unutra kako plače… Gotov je. Kad odjednom jedan rudar opsova svima mater i baci se golim rukama na tu gomilu. Mi svi za njim ko jedan. Kako smo oslobodili tog čovjekam ni dan danas mi nije jasno. Samo znam da kad smo izašli iz rudnika, ruke su nam do laktova bile krvave. Vjeruje mi prijatelju… Ako za leđima imaš rudara, on te nikad ostaviti neće', odgovori nam odlučno nas gledajući Čaušević.