Glavni je cilj mirenja rješenje spora nagodbom, uz izbjegavanje dugotrajnih i skupih sudskih postupaka, a radi zadovoljenja interesa svih stranaka u sporu.

Postupak mirenja pogodan je u građanskim, trgovačkim, radnim, obiteljskim i drugim sporovima u kojima je to zakonom dozvoljeno, a može se provesti na sudu (kada je već u tijeku parnični postupak) ili u nekom od centara za mirenje.

Sve počinje privolom stranaka: poziva ih povjerenik za mirenje (sud), odnosno centar za mirenje, te upoznaje s postupkom. U postupku mirenja, odnosno pred sudom, unaprijed se određuje izmiritelj, dok u postupku medijacije stranke imaju mogućnost izbora medijatora.

U postupku svaka stranka može neometano iznijeti sve što smatra važnim i razgovorom riješiti sporna pitanja s drugom stranom. Poslije uspješnog završetka pregovora sklapa se sudska ili izvansudska nagodba, koja ima svojstvo ovršnosti te se izvršava obveza preuzeta sklopljenom nagodbom. Zakon o mirenju uređuje mirenje u građanskim, trgovačkim, individualnim i/ili kolektivnim radnim i drugim sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, kao što su bračni (imovinskopravni) sporovi i naknade štete.

'U postupcima mirenja, koja se provode na sudu, uključen sam od samih početaka, od 2001. godine, pa iz iskustva mogu preporučiti provođenje postupka mirenja/medijacije u trgovačkim, bračnim (imovinskopravnim) sporovima te predmetima naknade štete. Međutim, ovi su postupci pogodni i u drugim vrstama sporova u kojima stranke smatraju da zajednički mogu doći do rješenja spora', potvrdio nam je medijator Tihomir Zebec, odvjetnik partner Odvjetničkog društva Horvat & Zebec & Bajsić Bogović.

Kako brojni podaci pokazuju da sudski sporovi u Hrvatskoj traju predugo, ukoliko se stranke odluče na postupak mirenja/medijacije, rješenje spora može biti ostvareno neusporedivo brže. Postoje primjeri u kojima je rješenje postignuto u jednom danu ili već za nekoliko sati, dok je u drugima to razdoblje iznosilo nekoliko dana ili nekoliko mjeseci, ali je i dalje velika razlika od postupaka pred sudom koji mogu trajati i nekoliko godina.

'U svakom slučaju, ove postupke mogu preporučiti svima kojima je važnije nagoditi se što prije, pa i u smanjenom opsegu, nego ustrajati u rigidnoj poziciji i potencijalno godinama iščekivati rješenje te još možda snositi velike troškove suđenja. Ako se nagodba ipak ne postigne – nema veze. Stranke ne mogu trpjeti posljedice zbog takvog neuspjeha', naglašava Zebec.

Europska unija potiče upravo izvansudske postupke, pa čak i putem interneta, kako bi se sporovi riješili brzo i jeftino. Primjerice, na internetskim stranicama EU-a pronaći ćete upute s praktičnim primjerima za to što i kako riješiti bez potrebe za sudom. Navodi se tako primjer trgovca koji odbija popraviti proizvod ili vratiti novac, a ako se spor odnosi na proizvod ili uslugu koju ste kupili na internetu, svoju pritužbu možete podnijeti pomoću platforme za internetsko rješavanje sporova. Pojašnjava se pritom da postupke alternativnog rješavanja sporova provode izvansudska tijela kao što su miritelji, posrednici, arbitri, ombudsmani i odbori za pritužbe, a da oni moraju ispunjavati stroge EU-ove kriterije kvalitete koji jamče da će postupati učinkovito, pravedno, neovisno i transparentno.

Ističe se da ta tijela mogu pomoći u rješavanju svih ugovornih sporova s trgovcima koji imaju poslovni nastan u EU, a da se alternativnim rješavanjem sporova može koristiti u svakom tržišnom sektoru (prijevoz, bankarstvo, telekomunikacije, energetika, elektronička oprema, kućanski uređaji, unajmljivanje automobila ili kemijsko čišćenje). Postavlja se pitanje zašto onda mirenje nije zastupljenije.

'Dio toga ovisi o samim strankama/zastupnicima i činjenici koliko su upoznate sa samim postupkom mirenja/medijacije te kakve imaju ciljeve. S druge strane, primjetna je nedovoljna informiranost same države, državnih i javnih tijela. Uzrok možemo sagledati i kroz psihološki pristup – stranka može imati bojazan da će biti shvaćena kao slabija strana jer pokušava alternativno riješiti spor, a ne na klasičan način – pred sudom. To su samo neki od mogućih razloga jer je pitanje vrlo kompleksno', pojašnjava Zebec.

Uz činjenicu da se malo sporova rješava mirenjem ili medijacijom, postoje područja u kojima se to još manje prakticira, kao što je, primjerice, pitanje mobbinga, koje se sve češće pojavljuje u javnosti, ali i na sudovima. Ono što je posebno značajno za ovakve slučajeve činjenica je da su svi podaci u postupcima mirenja/medijacije povjerljivi.

'Stranke prvotno skeptično gledaju na sam postupak alternativnog rješavanja, međutim kada upoznaju bit samog postupka medijacije, spremnije su ga prihvatiti. Nakon sudjelovanja u postupku, pa i poslije postizanja dogovora, stranke su spremne i u drugim sporovima riješiti ih kroz medijaciju te čak nastaviti poslovnu suradnju koja se u prethodnom razdoblju činila nemogućom', objašnjava Zebec.

Prednosti su, dakle, neupitne. Ne može se pritom izbjeći pitanje - što bi se u Hrvatskoj moglo još poduzeti kako bi se sukobi češće rješavali razgovorom, a ne tužbom?

'Razvijenost svijesti o prednostima medijacije u Republici Hrvatskoj nije na zadovoljavajućoj razini. Veća zastupljenost medijacije u medijskom prostoru pozitivno bi utjecala na broj postupaka. I sama tijela koja bi trebala biti pokretač i motivator postupka medijacije ne ulažu dovoljno vremena, pa i truda, približiti postupak medijacije mogućim adresatima. Upoznavanjem s postupkom medijacije adresati bi zasigurno uvidjeli višestruke prednosti medijacije, koja ne samo da pomaže u rješavanju nastalih sporova i možebitnom obnavljanju (poslovne) suradnje između sudionika medijacije, već pruža sudionicima osjećaj da su shvaćeni, da sami mogu riješiti spor ili problem. To zadovoljstvo i olakšanje spoznaje da su iza sebe uspješno ostavili određeni kamen spoticanja potiče njihov razvoj, pa i razvoj budućih odnosa', zaključuje Zebec.