Dakle, i to se može. Iz udruge hrvatskih poslodavaca potekla je inicijativa da se godišnji odmori srežu tako da se u njih ubroji i subote i nedjelje, što više nije dovoljno nazvati socijalnom neosjetljivošću. Riječ je o pravom socijalnom bezobrazluku, jer se time brišu temeljna radnička prava koja čine civilizacijsku stečevinu isto koliko i žensko pravo glasa ili pravo na zdravstvenu zaštitu
I, jasno, Ivan Miloloža (predsjednik HUP-a) je srezan sa svih strana. Proglašen je barjaktarom najsirovije vrste kapitalizma koje radništvo gura ispod razine povijesnih prava stečenih poznatim prvomajskim događajima prije, sad će, 130 godina. (Da li naši vrli poslodavci znaju da je glavne simbole radničke borbe uvažavala čak i jedna NDH?!)
Tu se onda i on malo zamislio, pa se stao opravdavati da ga je novinar ovog portala krivo prenio, da je on mislio ovo a ne ono, da vamte da tamte..Ali, kada je na kraju rekao da ova inicijativa nije okrenuta protiv radnika nego neradnika, postalo je jasno da poslodavci zbilja nešto kuhaju i da će pokušati iskoristiti predstojeće izmjene Zakona o radu da to i proguraju. Uostalom, i u SDP-u, koji je te izmjene i pokrenuo, shvatili su Miloložu onako kako ga je prenio novinar, pa su vidjevši da je to otišlo malo predaleko, energično zakukurikali da ovakvo kljaštrenje godišnjih odmora neće dozvoliti. Tako su zadovoljene osnovne dramaturške pretpostavke jedne predstave koja bi trebala izgledati tako da udruga poslodavaca (HUP) brani interese kapitala, dok je SDP tu da, biva, štiti rad i radnike, koga drugoga.
Ćiribu-ćiriba fleksibilizacija
Jest crnoga vraga! U SDP-u su graknuli na Miloložu samo zato da se ne pomisli da su previše popustili poslodavcima, što bi s ovim nelegitimnim, napola razbojničkim upadom u godišnje odmore, bilo previše očito, ali je i bez toga dovoljno vidljivo. Da bi to bilo jasno, najprije riječ-dvije o tome što se hoće spomenutim izmjenama Zakona o radu. To se još ne može sasvim precizno reći jer su izmjene još u fazi drafta, dakle tek se razmatraju razne varijante, ali je jasno da im je suština da se omogući lakša otpuštanja, jer će to zatim, navodno, olakšati i novo zapošljavanje. To je, pod kamuflažnim imenom 'fleksibilizacija', mantra koja se čuje i u cijelom današnjem kapitalističkom svijetu, ali nema dokaza da taj ćiribu-ćiriba zbilja rješava problem, čak nema dokaza ni da ima ikakvog smisla.
Zato je SDP postupio vrlo razumno kada se prije dolaska na vlast protivio izmjeni Zakona o radu, a protivio se neko vrijeme i nakon toga, uvjerljivo tvrdeći da je besmisleno olakšati otpuštanja, jer se ta otpuštanja i bez toga sasvim lako događaju. I zbilja, otpočetka krize u Hrvatskoj otpušteno, ili ako hoćete fleksibilizirano, više od 200 tisuća ljudi, a u strukturi novozaposlenih ogromnu većinu (120 od 130 tisuća) čine zaposleni na određeno vrijeme. Njima je, kao što se zna, sasvim lako dati otkaz jer nemaju pravo na otpremnine, niti ih sindikati mogu štititi kao zaposlene na neodređeno vrijeme. Čemu, dakle, mijenjati ZOR, kada su i bez toga poslodavci preorali tržište rada onako kako im odgovara? Pa ipak, SDP se na kraju predomislio i ušao u te izmjene, s obrazloženjem da se Hrvatska time uklapa u europske standarde.
239755,230726,216516,216190
Kad bi po svemu bili Danska…
Obrazloženje je vrlo nategnuto. U pristupnim pregovorima Europska unija nije od Hrvatske ni slovom uvjetovala da uredi radno zakonodavstvo ovako a ne onako, ali je točno da se između redaka traži ta famozna fleksibilizacija. Nema veze što ni EU još nije došla do upotrebljivih dokaza da ona zbilja dovodi do većeg zapošljavanja. Kako i bi kada je danas u Europi više od dvadeset milijuna nezaposlenih, bez trunke nagovještaja da slijedi neki obrnuti trend, naprotiv, a čak i kada se govori o rijetkim, sasvim rijetkim iznimkama, odmah vidiš da se tu debelo šmira. I najgorljiviji zagovornici fleksibilizacije vrte uvijek isti primjer zemlje u kojoj je to uspjelo, Dansku. Ali, nitko ne zna da li je i ondje to samo posljedica toga što se radi o prebogatoj, a maloj zemlji (po broju stanovnika tek nešto većoj od Hrvatske), u kojoj je ponuda radnih mjesta razumljivo veća nego drugdje.
To je isto kao da neka farmaceutska tvrtka hvali senzacionalne osobine nekog novog lijeka, ali zataji da on pomaže samo mladima, koji bi i bez njega ozdravili, ali ne i starima, koji, što ćemo, umiru. Pa ipak, sve je to progutala naša Socijaldemokratska partija. I tako je iz faze zdrave skepse skliznula u poslušno prihvaćanje da se protiv nezaposlenosti najbolje boriti novom nezaposlenošću, kako bismo onda na kraju tunela ugledali, ako bog da, svjetlo rasta zaposlenosti. Drugim riječima, ušli smo u fantastični svijet dječje mašte, u kojem slobodno možemo zamisliti da krave govore, a stolovi i drugo pokućstvo plešu kolo, pa zašto onda ne i da je masovno otpuštanje najkraći put do pune zaposlenosti. Ali, dobro, to nije, rekoh, samo naša bajka, nego i europska pa i šire, i odmah ti je od toga lakše.
Prezir prema radniku
Ono, međutim, što je samo kod nas dodano ovoj bajci, jeste prezir prema radnicima koji se osjeća u najnovijem ataku na godišnje odmore. To drugdje nećeš naći. Čak ni ortodoksni liberali na Zapadu, ne računajući fanatike tipa Ayn Rand, ne tretiraju tamošnju masovnu nezaposlenost tako da optužuju radnike, barem ne vlastitih zemalja, da su neradnička gomila koja je i zaslužila završiti na ulici kako bi ekonomija funkcionirala. Nego se, vidi ti to, sve meritorne analize vrte oko invalidnosti kapitala i oko njegove nesposobnosti da nađe izlaz iz sadašnje krize i milijunske nezaposlenosti. Pa ćeš čuti da taj kapital posljednjih desetljeća ubrzano napušta materijalnu proizvodnju, gdje je zaposlenost velika a profiti mali, i bježi u financijski sektor, gdje su profiti veliki ali zaposlenost mala, što ima dvije posljedice.
Prva je vidljiva otprve, to je rast masovne nezaposlenosti. A druga je da se stvaraju golemi financijski baloni – računa se da je danas u svijetu u opticaju šest puta više novca nego realnih roba – koji se opet ne vraćaju u proizvodnju. Nego služe za burzovne i bankovne transakcije vrlo nalik kockanju (odatle naziv 'casino-kapitalizam'), ali čiji rizik ne snose vlasnici financijskog kapitala. Ne, gubitke u ovom kockanju plaćaju u milijardama eura i dolara zaposleni u proizvodnji, pa čak, kroz porez na hranu i ostalo – i nezaposleni. Eto, to je, najkraće kazano, rendgenski snimak današnje krize, pa kada naš ministar Ivan Vrdoljak hvali poslodavce što 'hrane' radnike, odmah vidiš da je to bedastoća kojoj fali elementarno znanje da stvari stoje upravo suprotno.
A kada se još čuje ovo što se sada čuje, da bi u godišnje odmore trebalo ubaciti subote i nedjelje, dođe ti da kažeš – a zašto nam, brate, jednostavno ne ukinete godišnje odmore?! Mi, neradnička bagra, tek tada bismo bili obrađeni u skladu s ovim kako nas se danas tretira.
