Najezde Turaka nisu neuobičajene u ovim našim regijama. Pitajte u Smederevu, Beogradu (Dar uld Džihadu), u Mohaču, Sigetu, Wiener Neustadtu... Prvo su stigli do pod Beč (carstvujušču Vjenu), pak su se onda pred Eugenom od Savoje povukli čak do Niša, da bi se vratili tek do Beograda. Karađorđe (der Schwartze Georg), prvi od drumskih haramija koji je postao političar (kasnije ih je bilo više), uspješno ih je na cesti pljačkao pa zatim ubijao uz pomoć svog kompanjona, etničkog Turčina, sve dok mu se nije ukazala prilika za političku karijeru. Onda su Turke protjerali, što nije nužno bila i najpametnija odluka: bili su imućni i obrazovaniji... Proročke riječi narodnoga guslara 'Drumovi će poželjet Turaka, al’ Turaka više biti neće' ispunile su se – doduše samo do šezdesetih godina protekloga stoljeća.

Naredna turska najezda – ona gastarbajterska – stigla je sve do britanskog otočja. Mirni, radini i štedljivi Turci krenuli su trbuhom za kruhom, jer ni industrije ni turizma tada još nije bilo doma u džumhurijetu (izv: zajednica; republika). Od bauštele do malog špeceraja (bakaluk); od špeceraja do kafića, pa do malo većeg dućana, autopraonice, pa do školovanja pametne i vrijedne crnooke dječice i eto nam jedne nadasve korisne i produktivne etničke zajednice. Neki su se odvojili od domovine, ali njih je malo; više je onih vezanih za rodbinu ili nostalgičnih. Kao i svi gastarbeiteri, Turci su živjeli s iluzijom da će se doma vratiti bogati i briga ih; nije bilo baš tako. Jesu – kao i drugi – 'ziđali' kućerine u anadolskim zabitima; one su zvrjale prazne; starčad je živjela u prizemlju i čekala potomke iz tuđine da dođu dvaput godišnje na odmor u ofucanim Mercedesima 220 i kasnije 123.

Cigla na gas

Problem o kojemu je ovdje riječ pojavio se već krajem šezdesetih: Turci koji bi htjeli stići doma iz jednog cuga, pak zadrijemaju za volanom i ubiju sebe i druge. Tada sam već bio u prometnoj policiji i sjećam se tih dirljivo tužnih nesreća: cijela obitelj i cijeli njihov život prosuti po cesti... To se zvalo 'staviti ciglu na gas' i uključiti automatskog pilota. Tada smo ih počeli zaustavljati, otprilike provjeravati koliko su umorni i tjerati ih da spavaju par sati prije nastavka vožnje.

Danas se ta stvar malo popravila, jer sam ovih godina dok stalno vozim u Zagreb i natrag primijetio da i njihove žene i kćeri voze; ranije je vozio samo otac obitelji. S druge strane, autoceste ili ne, problem brojnosti Turaka postaje kritičan. To je bilo za očekivati, ali nitko o tome nije mislio; tipično. Naravno da je eskaliralo do prošlotjednih gužvi na graničnim prijelazima i naplatnim kućicama: kolone duže nego u nedjelju predvečer u Lučkom. Stanje je pogoršao turizam: Grčka i Turska postale su poželjnim odredištima osiromašene europske srednje klase koja nema za avion, pak na more ide autom. Osim toga, kamionski promet jedina je gospodarska veza rastuće turske privrede s EU.

Pusto tursko

Tako, dakle, dolazimo do prošlotjedne krize: kombinacije gastarbeitera, turista i ostalih koja je zagušila granične prijelaze i naplatne rampe. Čekalo se satima po najstrašnijoj vrućini; to što su i Srbija i Hrvatska angažirale sve raspoložive dečke i cure iz svojih pograničnih policija i otvorile sve prolaze za naplatu cestarine nije pomoglo. Mi, redoviti vozači na toj cesti, davno smo se naučili da se na put ne kreće oko vikenda i oko okruglih datuma u mjesecu, oko Božića i Uskrsa (znam: jednom sam se prevario i čekao duže pred Bajakovom nego što inače vozim od Zagreba do Beograda, a imam spor auto). Turci, jadni, nemaju izbora. Suočene s time, srbijanske su vlasti poduzele mjere: organizirale su podjelu vode u kolonama, naredile otvaranje svih naplatnih kućica i svih prolaza na granicama. Od toga je – naravno – čuveni srbijanski ministar infrastrukture (štogod to bilo; nitko ne zna, ali ima novca i moći) Milutin Mrkonjić Mrka načinio svoj uobičajeni propagandni cirkus (on je nešto najviše nalik na Milana Bandića, ali na državnoj razini): pojavio se u svojoj majici Lacoste i revao je kao magarac na tu temu.

E, sad: sve to lijepo i fino, ali trebaju sada svi na toj turskoj ruti – Hrvatska, Srbija i Makedonija – malo razmisliti. Slovenci su, istini za volju, već razmislili i uveli vinjete za autoceste; mi ostali ljutili smo se, ali smo bili u krivu. Krajnje je vrijeme da hrvatske i srbijanske vlasti (za Makedoniju ne znam) konačno skuže zašto su vinjete za autoceste dobre: smanjit će gužve i kolone, barem na naplatnim mjestima, ako se već mora čekati na graničnim prijelazima dok svi skupa (turski: džumle), na čelu s Hrvatskom, ne uđemo u Europsku uniju. A i to će biti jednoga dana, insh’ Allah... Dotle treba paziti na te dobre ljude koji kroz naše vilajete putuju jer moraju, jadni; da im barem drumske haramije ne prodaju vodu u plastičnim bocama za euro po litru dok se znoje na vrelini. Tradicija teško umire, ali bilo je i gore. Naime, strašnih devedesetih godina, do Daytona, Miloševićeva tajna policija i prateće paravojske zaustavljale su turske vozače kamiona od Beograda ka Nišu policijskim vozilima i u policijskim odorama: vozače bi bacili van, a kamione vozili Karadžiću u Bosnu; dio je završio kod stanovitih financijera Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Znam, pričali su mi ti koji su to radili.