U proteklom tjednu, našu su zbilju zapljusnule dvije vijesti sa svjetske ekonomske pozornice. Prva se tiče Španjolske, koja je i službeno izgmizala iz recesije. Minijaturan rast kvartalnog BDP-a (naspram istog kvartala prošle godine) od 0.1% tek je usamljeni foton na kraju tunela, a mnogi moji kolege već sada likuju da je rast očito statistička pogreška te da će se potpuno izgubiti kod prvih rezultata godišnjeg obračuna BDP-a. Zanimljivo je da je od početka godine španjolski izvoz dobara porastao za 7 posto, a u odnosu na 2008.godinu veći je za čak 21 posto. Ekonomisti ovu prekretnicu u negativnim trendovima kojih je Španjolska bila žrtva zadnjih devet kvartala vide kao rezultat bolnih rezova u režiji premijera Mariana Rajoya i konzervativaca koji su došli na vlast krajem 2011. Strategija 'izvezi-ili-umri' uključivala je rezove javne potrošnje, smanjenje jediničnog troška proizvodnje i fleksibilizaciju tržišta rada kroz promjenu radnog zakonodavstva. No, čak i da su mjere štednje polučile kratkoročne rezultate, teško ćemo u Španjolskoj vidjeti značajnije smanjenje stope nezaposlenosti koja sada iznosi nevjerojatnih 26 posto.

Njemačka i američki jal

Druga vijest – ili više kritika – dolazi od strane američkog ministarstva financija, a tiče se njemačkog izvozno-orijentiranog gospodarstva. Čak je i MMF stao na stranu američkih fiškala, upirući prstom u njemački suficit tekućeg računa platne bilance. I dok su ekonomisti vrlo sramežljivo zaključili da smanjenje njemačkog suficita kroz jačanje domaće potražnje i investicija možda može pomoći EU članicama sa deficitom tekućeg računa, nasilna redukcija izvoza Nijemcima ne pada na pamet, pogotovo jer je udio izvoza u BDP-u iznad 50%, a svaki drugi radnik radi u izvozno orijentiranom poduzeću. Njemačka danas živi ono što u ekonomskim udžbenicima zovemo 'rast vođen izvozom' (eng. export-led growth), odnosno većina njihovog ekonomskog rasta može se pripisati rastu izvoza. Zlobnici bi dodali i 'osiromaši-svog-susjeda' (eng. beggar thy neighbour) strategiju, jer su glavni trgovinski partneri Njemačke u EU Francuska i Italija – upravo one ekonomije koje muku muče sa deficitima tekućeg računa platne bilance. Za sve one koje ne zabavlja gorenavedena razmjena intelektualnih ćoraka, dublji pogled u razloge uspjeha njemačkog izvoza nam sugerira da zapravo nije i toliko bitno kome izvozite, već što izvozite.

Linić & Co: izgubljeni u prošlom stoljeću

No čini se da domaćoj javnosti preokupiranoj razbijanjem ploča sa stranim grafemima i kafanskim ocjenama ustavnosti referendumskog pitanja – izvoz uopće nije bitan. A očito nije niti ministru Liniću, koji je na skupu hrvatskih izvoznika okupljenima na lijep način poručio da ne računaju na njega. S jedne strane, ne krivim Linića jer se od njega očekuje reformatorski učinak na razini Martina Luthera, a on je ipak samo ministar financija. Pravo je pitanje zašto tom skupu nisu prisustvovali ministar gospodarstva, ministar regionalnog razvoja ili ministar poduzetništva, pa tako Linić i dalje ostaje deus ex machina naše ekonomske realnosti. I dok nadležni tumaraju tautološkim poljanama ekonomske misli 1950-ih, tražeći izlaz iz krize kroz 'pokretanje investicijskog ciklusa' ili 'stimuliranje domaće potražnje', zaboravljaju da oko 50% svih investicija sektora poduzeća otpada upravo na izvoznike. Kakav autogol!

Ponekad se možete pitati čitaju li dužnosnici na vlasti ikakvu ekonomsku literaturu osim raskupusanog prijevoda Samuelsonove Ekonomike, objavljenog još u praskozorje hrvatske države? Ugledni časopis Science još je 2007. objavio radCesara Hidalga et.al o tome kako ekonomije rastu i postaju bogatije, a tiče se izvoza. Merkantilizam i specijalizacija a la Adam Smith su out, diverzifikacija i unapređenje proizvoda je in. Za one koji nisu dovoljno strpljivi da pogledaju Hidalgov TEDtalk, evo kratkog pregleda glavnih ideja. Neke su ekonomije uspješnije od drugih ekonomija zato što su kompleksnije, odnosno mogu proizvesti kompleksnije proizvode. Postoji puno zemalja koje mogu proizvesti jabuke ili jednostavne majice kratkih rukava, ali relativno ih malo može proizvesti primjerice uređaj za magnetsku rezonancu. Jeste li se kada zapitali – zašto primjerice Burundi ne može proizvesti gorenavedeni uređaj? Hidalgov pristup nudi jednostavan odgovor – zato jer ta ekonomija nema potrebni skup 'mogućnosti' (eng. capabilities), odnosno know-how, tehnologiju, obrazovanu radnu snagu i institucionalni okvir za proizvodnju tako kompleksnog proizvoda. S druge strane, proizvodi poput jabuka ili cipela zahtjevaju manji broj 'mogućnosti' pa ih shodno tome proizvodi veći broj zemalja. Vratimo se na primjer Njemačke s početka teksta, pitajući se što to Njemačka izvozi? Odgovor je – sve! Od poljoprivrednih proizvoda, tekstila, do automobila i dijelova za svemirske letjelice, njemačka ekonomija ima toliko akumuliranog know-howa da ju trenutno po kompleknosti ekonomije nadmašuje samo Japan. Ako neka vrsta dobra ne može biti proizvedena u Njemačkoj, teško da može biti proizvedena igdje drugdje. Jedini izuzetak su proizvodi kao što su nafta ili rudna bogatstva koji su određeni bogatstvom prirodnih resursa.

279848,279348,275043,272650
Pomozi sirotu na svoju sramotu

Zašto bi ovakav pristup bio koristan nositeljima ekonomske politike? Kao prvo, dozvoljava analizu srodnosti među određenim dobrima koja se izvoze; proizvodnja jabuka možda je slična proizvodnji krušaka pa se poduzeća mogu lako seliti iz jednog na drugo tržište, ili čak iz industrije u industriju. U slučaju Hrvatske, mogli bi vidjeti isplati li se sa proizvodnje tankera preći na proizvodnju teretnih brodova ili čak putničkih brodova. Kao drugo, identificiraju se dva izvora ekonomskog dosadašnjeg i budućeg ekonomskog rasta; ili određena ekonomija treba povećati kompleknost, ili im je jednostavno dovoljno pustiti da BDP per capita sustiže vlastitu kompleknost. U kontekstu Hrvatske bi to značilo sljedeće; može li Hrvatska ostvariti ekonomski rast uz sadašnju razinu kompleknosti ili je potrebno kompleksnost povećati (što uopće nije jednostavno, jer zahtjeva reforme). Kao treće, Hidalgov pristup nam dozvoljava da znanstvenom metodom izaberemo one industrije kojima bi se isplatilo pomoći. Do sada je tzv. strategija izbora pobjednika (eng. picking winners) prilikom subvencioniranja izvoznika uglavnom bila politički izbor koji je nerijetko imao klijentističku i nepotističku intonaciju.

Nameće se prirodno pitanje: kojoj hrvatskoj industriji pomoći? Promotrimo li malo strukturu i kompleksnost proizvoda koje Hrvatska izvozi, vidjeti ćemo da najviše potencijala imamo u mazivim uljima koja su vrlo kompleksan proizvod, a relativni udio hrvatske proizvodnje u svjetskoj je minoran. Prevedeno – Hrvatska je u stanju proizvesti maziva ulja, što mnoge druge ekonomije nisu u stanju. Isto vrijedi i za lijekove, antibiotike, brodove i čamce te kemijske proizvode, a nešto manje za električne transformatore i slične proizvode. Eto barem jednog validnog ekonomskog razloga zašto treba njegovati brodogradnju, u ovim vremenima kad mnogi prozivaju državu što tu industriju nije do kraja ugušila dok je još bila u njenim šapama. A preteča inteligentnom dizajnu industrijskih politika koje će stimulirati izvoz trebaju biti ovakve studije koju je proveo Ricardo Hausmann sa Harvarda, tražeći način da Kolumbija postane izvozno-orijentirano gospodarstvo. Primijetite da se nigdje ne spominje devizni tečaj; to je specifikum domaćih ekonomskih rasprava koje su od ovih spoznaja daleko kao australopitek od homo sapiensa.