Mora li se HDZ javno i otvoreno ispričati za sve zlo koje je nanio Hrvatskoj? Kako vrijeme više odmiče, tako se sve više dokazuje kako je ova najveća, najjača i najpostojanija hrvatska stranka za vrijeme svojih 17 godina gotovo nedodirljive svevlasti cijelu ovu državu pretvorila u svojevrsno javno samoposluživanje, iz kojeg su u ime vlastitog stranačkog i osobnog probitka uzimali sve što su htjeli, a činili sve što su htjeli činiti, bez obzira na rodoljubne zakletve, demokratske isprike i europska obećanja. To nije bio samo 'Sanaderov paralelni sustav', već i Tuđmanova privatizacija, to nije bilo samo arčenje državnih para, već i sramotno privatno bogaćenje, to nije bila stranka koja je odlučno štitila javni interes, već je prije svega potkupljivala javnost kako bi zaštitila vlastitu nedodirljivost.

I druge su stranke griješile, i drugi su političari varali, lagali i krali, i druga su obećanja otišla u nepovrat, ali je upravo HDZ – bez obzira na nedvojbene zasluge u obrani hrvatske neovisnosti i demokratski preustroj Hrvatske – ipak bio ona društvena sila koja je ovakvu Hrvatsku dovela do vrata Europe u znaku osramoćenog društva, opljačkanog gospodarstva, prijetećeg siromaštva i općeg moralnog raspada.

Može li se za to HDZ javno ispričati, može li javno priznati koliko je i kako je griješio, kako bi mu se moglo priznati sve što je ipak dobro učinio, a vjerovati da će u budućnosti stvarno poštivati svoja moralna, demokratska i gospodarska obećanja? Može li Jadranka Kosor priznati da sa Sanaderom ipak nije počelo sve zlo, a njegovom očekivanom osudom okajano baš sve što treba okajati? Bez isprike za sve što je trajno i postojano uništeno, propušteno ili prokockano, ova stranka će ipak ostati samo ono što je bila, bez obzira na 'nove ljude' i europsku ulaznicu.

Može li Jadranka Kosor iskoračiti u povijest, kao što su to prošle godine iskoračili britanski premijer Cameron, koji se ispričao Ircima, što su 1972. godine britanski vojnici divljački posmicali 13 nenaoružanih katoličkih prosvjednika u Sjevernoj Irskoj, ili pak Barack Obama, koji se osobno ispričao gvatemalskom predsjedniku zbog toga što su od 1944. do 1948. godine službena američka tijela isprobavala nove lijekove protiv sifilisa tako da su ovom opakom bolešću prvo namjerno zarazila – samo gvatemalske zatvorenike? Niti Cameron, a niti Obama nisu osobno sudjelovali i činili ta zlodjela, ali su se ipak javno ispričali žrtvama i priznali da su njihove vlade činile zlo koje su činile, bez obzira na njihovu osobnu odgovornost.

U Hrvatskoj su neki javno razapeli predsjednika Ivu Josipovića, koji je tijekom posjeta BiH i prigodom susreta s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem izgovorio nekoliko mudrih rečenica, koje su otvorenije progovorile i o nekim nedvojbenim hrvatskim nedjelima, baš kao što još uvijek neki ne mogu oprostiti niti Stjepanu Mesiću, koji je pokušao dokazati da je cijeli 'tuđmanizam' bio zlokobni i zloćudni sustav, koji je Hrvatsku doveo na sam rub bezakonja i progona iz međunarodne zajednice. Dva su predsjednika ipak pokušala iskoračiti iz nepogrešivih hrvatskih cipela, dok hrvatske vlade, a osobito hrvatske stranke, još nisu smogle snage da otvoreno progovore o vlastitim nedjelima, pogreškama i promašajima, bilo da je riječ o domaćoj, bilo da se radi o vanjskoj politici. I u hrvatskoj varijanti još vlada ona balkanska logika, koja svaku ispriku i priznanje smatra znakom slabosti, gluposti i nepotrebnog popuštanja.

Zbog toga je u Hrvatskoj ostalo gotovo neprimijećeno da su neki vrlo ozbiljni povjesničari i analitičari ovo stoljeće nazvali 'stoljećem isprika'. U cijelome svijetu osnovane su čak 24 različite državne komisije, kojima je bio cilj otkrivanje potpunih istina o najgorim greškama prošlosti, kako bi istina, isprika i opraštanje, otvorili put u nova vremena, vremena napretka i pomirenja. U najvećem se broju slučajeva radilo o grijesima bivših kolonizatora, etničkim i rasnim čišćenjima, progonima i pljačkama izvornog i autohtonog stanovništva (Australija, Kanada, mnoge latinoameričke države), ali i konačnom obračunu s pogubnim političkim i društvenim sustavima, kao u slučaju južnoafričkog aparthejda, kada su 'komisije za pomirenje' učinile ono što ne može učiniti nijedan sud: krivci su javno priznali da su krivi, a pobjednici se nisu pretvorili u progonitelje, koji traže samo zatvorsku odmazdu, budući da se radilo o kolektivnoj katarzi, a ne o krvoločnom lovu na vještice.

A nisu samo Vlade, države ili stranke bile one koje su bile spremne na isprike i priznanja, već su to učinile i mnoge velike kompanije, osobito japanske, pa je tako prošle godine osobito odjeknula pismena isprika i kajanje koje je američkom Kongresu uputio predsjednik Toyote, Akio Toyoda, zbog tvorničke greške u ugradnji sustava za ubrzavanje i prijenos brzina. Toyota se svima ispričala i povukla sva nesigurna vozila, a u Zagrebu stanari jedne cijele ulice, koji su izgubili kuće i stanove zbog klizanja i urušavanja nakon hazarderskog iskapanja temelja za jednu veliku građevinu, nisu dobili ni isprike, ni naknadu, a pogotovo ne priznavanje krivnje.

A glavni igrači u teatru hrvatskih zlokobnih političkih ovisnosti ne mogu prihvatiti istinu da samo javno priznanje istine može bar djelomično obnoviti prokockano javno povjerenje. Razlika između politikanata i državnika nerijetko se svodi na iskren odnos prema vlastitim pogreškama, bez obzira na sve ostale nedvojbene uspjehe. O tome bi trebao razmisliti i cijeli HDZ i Jadranka Kosor. Nema kolektivne krivnje, ali kada čak 350 vodećih pripadnika neke vladajuće stranke završi na sudu u ulozi svjedoka, osuđenika, pokajnika ili osumnjičennog, tada se više ne može govoriti samo o pojedincima, već se mora preispitati cijeli sustav stranačkog ustroja, politike, vladanja, odlučivanja, i upravljanja državom i svim njezinim bogatstvima. I to je ono s čime se suočava HDZ prije izbora, kada se najteže priznaje ono što je i inače teško priznati. Ovi građani, ovaj narod, ova zemlja, svaki od nas, zaslužuju i punu istinu i iskrenu ispriku od ove vladajuće stranke, a ne samo sudske progone i uporno pranje tuđih savjesti, od zakašnjelog preispitivanja partizanskih zločina do tendenciozne kritike Račanovog odnosa prema porodiljskim povlasticama.