'Razlozi sigurnosti' i 'procjena sigurnosti', međutim, tek su smokvin list na toj zabrani. Pravi razlozi političke su naravi. Ukratko, država Srbija drugu je godinu zaredom kapitulirala pred uličnim nasilnicima na vlastitu molbu: zaprijetite nam, pa ćemo imati izliku da učinimo ono što bismo ionako voljeli učiniti, samo da nam Europska unija ne dahće za vratom.

Dakako da su im ekstremna desnica, crkva i njihova ulična armija građanskog rata (navijači i štemeri) drage volje učinili tu uslugu. Kampanja prijetnji, dobro organizirana i pažljivo eskalirana, dostigla je vrhunac patetičnim pozivom patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja Vladi da zabrani 'paradu srama', kako se Njegova svetost izvoljela izraziti, posudivši uvredljivu riječ od Arkanova političkog nasljednika Palme iz Jagodine. U velikom intervjuu za NIN patrijarh 'sažaljeva' homoseksualce; nadamo se da se za njih i moli.

Dopunski razlog potegnut u ovoj homofobnoj (isprika za nešto drugo) kampanji bila je i izložba švedske fotografkinje Elisabeth Olson Valin, otvorena u srijedu u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju. Riječ je o dvanaest velikih fotografija na kojima je Isus predstavljen dok izražava sućut, oprost i milosrđe homoseksualcima, transvestitima, HIV-pozitivnima i sličnim stigmatiziranim skupinama. Evanđeoska poruka teško bi izmakla dobrohotnom promatraču – bez obzira na izvedbu koja je mogla biti umjetnički i bolja. Ta je izložba, međutim, poslužila kao detonator završnog vala napada s najviših mjesta: patrijarh se užasnuo; premijer i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić također; klerikalna desnica zavapila je jeremijadama o 'posljednjem vremenu', 'Sodomi i Gomori' itd. Nitko tu izložbu nije ni vidio, što je uobičajeno u sadašnjoj srbijanskoj i staroj komunističkoj politici diljem bivše Jugoslavije: kad im se kaže 'drž' ga!' - krvosljednici ne pitaju zašto, nego – koga.

Ta je izložba – uvjeren sam da je to ponuđeno kao ustupak i znak dobre volje – ipak otvorena u CZKD, uz uvjerljivo prisustvo interventne policije u punoj opremi; moglo se prići samo uz pozivnicu, a jedna osoba privedena je prekršajnom sucu zbog ometanja službene osobe itd. Ministar i premijer Dačić izjavit će sutradan da je ta izložba 'jedan od važnih razloga' za zabranu Parade ponosa; neizrečeni dio rečenice trebao bi glasiti – ali, eto, ipak smo je odobrili, mi smo fini europski ljudi...

Europski i ostali promatrači i dužnosnici pobjesnili su, prekoračivši ponekad diplomatske obzire. Osim izraženog 'dubokog' i manje-više plitkog, ali uvjerljivo hladnog 'žaljenja', neki su otišli i dalje. Jelko Kacin, izvjestitelj EU za Srbiju, iznervirano je rekao da će 'Srbija nakon ovoga dobiti ono što je tražila', aludirajući nedvosmisleno na pregovore o priključenju EU. Ivica Dačić je prije toga izjavio da neće u Europu ako je Parada ponosa uvjet. E, pa izgleda da jest: simbolični uvjet, dakako, ali Europi očito važan. Izgleda kao da se tom temom srbijanska vlast poigrava u nadi da će tako steći bolji položaj pri cjenjkanju oko Kosova; ali nije jasno što se još može iscjenjkati s Kosovom, osim neke uvjerljivije autonomije sjevera Kosova, za koju je Priština već u petak (5. listopada) poslala oprezne naznake da će je prihvatiti.

Bilo kako bilo, i ova epizoda s Paradom ponosa ukazuje na veliki problem srbijanske vlade: ta je vlada, naime, priznala spremnost da monopol na nasilje podijeli s ulicom i s armijom građanskog rata koju su marljivo novačili i organizirali upravo njihovi politički saveznici s nacionalističke desnice. Podsjetimo: 2010. godine Parada ponosa bila je ipak održana, uz incidente i svim prijetnjama unatoč, a tadašnji ministar unutarnjih poslova bio je ovaj isti Ivica Dačić. Već 2011. ista vlada ustuknula je pred prijetnjama, ali i u želji da ne antagonizira nacionalističku desnicu pred izbore, i Paradu zabranila. Ovo danas tek je logični svršetak kapitulantske politike pred uličnim nasilnicima i njihovim sponzorima s desnice, iz crkve i iz krugova nacionalističke 'inteligencije'; ukratko – pred klerofašistima.

To je bilo jasno i policajcima, koji dobro znaju koliko je sati i odakle vjetar puše: dva najveća policijska sindikata uputila su molbe organizatorima da od parade odustanu – iz 'razloga sigurnosti'. Ti isti policajci pokazali su hrabrost i profesionalnost kada su 2010. uspješno osigurali Paradu ponosa; ali tada su imali političku podršku vladajuće koalicije koju sada ne bi imali. Uostalom, ne zamjeram im: oni su ipak žrtva političkih cjenkanja i bezprincipijelnih koalicija; oni – na kraju krajeva – dobiju kamenje u glavu, a ne političari koji su to više zaslužili. Ako je dotle došlo – a jest – da policajci preklinju obične civile da ih ne izlažu nasilju tako što bi koristili vlastita građanska prava – ta je država u velikom problemu.

Ova gesta sa zabranom Parade ponosa tek je još jedan korak u postupnom ustupanju terena nasilnim skupinama jasnog političkog usmjerenja, pa zatim pribavljanju jadne isprike da 'tako narod hoće'. Vlast koja sebi priušti da ustukne pred prijetnjom fizičkim nasiljem na cesti, neće dobro svršiti.