Radi se o priči u medijima staroj barem tri godine koju, međutim, nitko nije razmotrio dulje od tri sekunde, sve dok se – ovo je evidentno - Andrija Hebrang nije dosjetio da time može ugroziti Darka Milinovića: u suprotnome, nikada ovaj skandal ne bi rješavao preko medija, širenjem panike o mnoštvu bespotrebno ozračenih ljudi, nego bi ministra upozorio na potrebu za inspekcijskim nadzorom i tako mu dopustio da on i cijela stranka poantiraju na cijelom slučaju. Tu se nema što dodati.

Slučaj počinje ovako. Nakon nekoliko godina bezuspješnih pokušaja, bivši ugostitelj Ivan Rajković dobio je 2007. godine ugovor s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje za pregled pacijenata PET CT uređajem po nerealno visokoj cijeni (devet tisuća kuna), nerealno povoljnim uvjetima najma prostora za svoje poliklinike (mediji spominju da u Vinogradskoj bolnici plaća 500 kuna mjesečno) i potpuni monopol, te se u ove četiri godine toliko obogatio i ekspandirao da danas predstavlja značajan faktor na hrvatskom zdravstvenom tržištu. Rajković je vlasnik čak šest Medikolovih centara, od toga tri u Zagrebu i po jedan u Čakovcu, Rijeci i Splitu, a znamo li da je ozbiljnije počeo s poslom tek sredinom 2005. godine, kad se prvi put smjestio u centar Zagreba, jasno je da nešto ne štima - biznisu s tako ogromnim ulaganjima u najsuvremeniju medicinsku opremu, a tako skupom uslugom na malom i siromašnom tržištu, koji definitivno nije obiteljski (nitko u obitelji Rajković nije radiolog) i treba skupu radnu snagu, potrebno je pravo čudo da se u niti šest godina pretvori u tajkunsko carstvo.

Takvu vrst čuda u Hrvatskoj može stvoriti samo korupcija.

Danas se pokazuje da je Rajković preko HZZO-a od 2007. godine dobio oko 17 tisuća pacijenata, što iznosi vrtoglavih 153 milijuna kuna, pa je posve jasno da je ovaj privatnik sve nedostatke i prepreke u svom zahtjevnom poslovnom pothvatu jednostavno premostio 'usisavajući' ozbiljne novce iz javnog zdravstva.

Da se radi o neracionalnom i nekontroliranom priljevu javnih financija u privatni sektor, svjedoči i činjenica da je ministar zdravstva Darko Milinović (kao) posve zatečen informacijama i da će tek sada posebno povjerenstvo istražiti je li HZZO plaćao preglede mimo medicinskih i opravdanih indikacija potrebnih za izlaganje ovako skupoj pretrazi. U uređenim sustavima ministar bi kao iz topa ispalio sve podatke, uključujući i rezultate redovitih kontrola poslovanja Medikola koje je HZZO radi plaćenih 153 milijuna kuna trebao redovno provoditi, a možemo se kladiti da nije.

Međutim, druga stvar je ovdje problem.

Prvo, moramo znati da je ovakvo koruptivno miješanje javnog i privatnog u zdravstvenom sustavu obrazac, a ne iznimka i da se Rajković samo poslužio na otvorenoj trpezi.

Kamen temeljac postavio je upravo Hebrang donijevši 1994. godine pravilnik koji je profesorima medicine omogućio usporedni rad u državnim i privatnim zdravstvenim ustanovama bez ikakve kontrole i pravila igre. Prvo, to je potpuno opustošilo javni sektor, pretvorivši ga munjevito u platformu za korupciju i preusmjeravanje pacijenata u privatni sektor, a drugo, liječnici su se toliko navikli na tu vrst komoditeta u radnim obavezama i načinu zarade da su kao klan postali eksteritorijalni, a u sustavu rade što god žele i odbijaju svaku naznaku uvođenja reda u vlastito poslovanje. Do danas, recimo, nijedan ministar ne može riješiti problem dvojne prakse, niti nelegalnog isplaćivanja osobnog dohotka liječnicima koji su u kumulativnom radnom odnosu.

Jedan od najvažnijih među takvima, prof. dr. Ivica Kostović, postavio je 1999. godine obrazac za ovo što se danas otkriva oko Medikola: u sklopu Medicinskog fakulteta u Zagrebu osnovala se kao javna ustanova tvrtka-kćer poliklinika Neuron, za koju se sredstvima Ministarstva znanosti (!) kupuje tada najskuplji uređaj za magnetnu rezonanciju u zemlji, iako taj uređaj uglavnom služi komercijalnim pregledima koje nitko ne kontrolira, jer je ustanova formalno nekomercijalna!

Ta je praksa funkcionirala godinama da bi, iste godine kada je Medikol sklopio ugovor s HZZO-om, Neuron postao središte još gore operacije: Ministarstvo znanosti tada, mimo odluke vlastitog povjerenstva, daje Neuronu 4,2 milijuna kuna za najjači MR u zemlji (snage tri tesle), iako u mišljenju povjerenstva stoji da će aparat biti iskorišten za znanost svega šest posto, dok cijeli iznos godišnje rate za operativni leasing (dva milijuna kuna) daje opet HZZO za dijagnostičke pretrage u Neuronu, tako da je cijela financijska konstrukcija zatvorena. Nitko nikada nije razjasnio kamo i kome odlazi nevjerojatna svota novaca za komercijalne preglede MR-om u toj ustanovi od 1999, pa ni famozni USKOK kojemu je cijela dokumentacija o tom slučaju dostavljena 2007. godine.

Ne zaboravimo da je u ovaj slučaj upetljana hrvatska medicinska elita, uključujući tadašnjeg ministra znanosti (Dragan Primorac, op. a.), a ne neki bivši ugostitelj.

Ugovore HZZO-a s Neuronom i Medikolom su 2007. godine odobrili tadašnji ministar zdravstva Neven Ljubičić i direktor HZZO-a Većeslav Bergman, obojica desne ruke Andrije Hebranga koji je danas naglasniji u harangi na Medikol i miješanje javnog i privatnog u zdravstvu.

S druge strane, kao napadnuti danas stoji aktualni ministar Darko Milinović koji je u sklopu svog divljanja zdravstvom odobrio prelijevanje HZZO-ovih sredstava u novih 356 privatnih ordinacija u Hrvatskoj, među ostalim i radioloških, dok je istodobno zbog uštede reducirao sredstva državnim bolnicama i izveo nesuvlislu operaciju smanjivanja broja zagrebačkih bolnica. Milinović je, vrijedi istaknuti, za pretrage PET scanom Medikolu godišnje davao 60-ak milijuna kuna, a trima dječjim bolnicama u Zagrebu (Kukuljevićeva, Goljak i Srebrenjak) jednako toliko – to je strašno!

Potpuno je jasno da su svi HDZ-ovi ministri godinama organizirali i usmjeravali zdravstvo prema privatnom interesu svojih zaštićenih skupina, Hebrang prema interesu medicinske elite kojoj je i sam pripadao, a Milinović prema interesu nešto sitnijih medicinskih poduzetnika koji su, dijelom zahvaljujući njemu, okrupnjeli.

Ako se zna da Hebrang i Milinović vode tihi rat još od 2006. godine, kada je Milinović u Saboru napao Hebranga zbog njegovih primjedbi o načinu kupnje CT uređaja u gospićkoj bolnici, te da je osovina Sanader - Milinović prvo izmarginalizirala Hebrangov utjecaj u zdravstvu, da bi danas Hebrang jačao unutar HDZ-a, a Milinović slabio, onda se s pravom može spekulirati o tome da je afera Medikol završna točka obračuna među ovom dvojicom, u trenutku dok cijela zemlja i stranka pucaju po šavovima. To, kao što smo rekli, postaje očigledno time što je Hebrang u bitku 'za javno dobro' krenuo preko medija, a posljedica je da se Milinović od početka brani, tvrdeći da će 'podnijeti ostavku utvrdi li se da su Hebrangove optužbe točne'.

Činjenica da je Hebrang – terminator javnog zdravstva – preko Medikola napao Milinovića, koji je to isto, samo drugim sredstvima, te da se to ima smatrati raščišćavanjem problema u zdravstvu, toliko je jadna i apsurdna da se teško može naći prave riječi.

Isto tako, USKOK koji zahvaljujući tom konfliktu istražuje priču u bitnim dijelovima poznatu i sumnjivu barem tri godine, a zanemaruje Neuron i sve ostale iste situacije u zdravstvu, još jednom pokazuje svoju instrumentaliziranost i nesamostalnost u istragama korupcije.

Dobro je da se Medikol rasvijetli, ali pozadinu i kontekst treba imati na umu, da se slučajno ne pomisli da se sve radi za dobrobit zdravstva i da je Andrija Hebrang postao pozitivac. U ovom slučaju, naročito je ružnu stvar napravio strašeći ljude da su bespotrebno izloženi zračenju i znajući da je to nemoguće raščistiti – na koncu, takvu je mogućnost kao stručnjak trebao spriječiti, umjesto čuvati za obračun s Milinovićem.