Već za dva mjeseca bit će rijetki oni koji će se sjećati o čemu se tu radi, to su oni s nadprosječnim pamćenjem, ali za šest mjeseci ni oni ni itko živ neće više znati oko čega su se zapravo počupali predsjednik i premijer. A počupali su se, suzimo to na tri teme, oko ćirilice u Vukovaru, lexa Perković te oko toga smije li Perkovićev sin Saša ostati na savjetničkoj dužnosti na Pantovčaku. Ne, nisu to nevažne stvari, posebno nije nevažno pitanje dvopismenih tabli u Vukovaru, ali je zato rasprava o njima toliko neozbiljna i dolazi u toliko krivo vrijeme da to briše njihovu relevantnost.

Još neodgovornije o ovome govori, dakako, Tomislav Karamarko, koji na slučaju lexa Perković dokazuje da je ova vlast prokomunistička, a na slučaju vukovarske ćirilice da je prosrpska. Naravno, ne pada mu na pamet da ovim pravi kompliment komunistima, za koje je dvopismenost bila kanon u koji barabe današnjeg tipa nisu smjeli dirati. I to ne dvopismenost kao krinka za protežiranje ćirilice, jer je, recimo, u JNA – bijah, vidjeh – službeno pismo bila latinica, uz ekavski izgovor. Pa ti vidi tko je tu bio protežiran. Dakle, Karamarko pali ove najnovije nacionalističke strasti na mokroj slami nikakvih argumenata, koji ga brukaju ne znaš da li više kao političara ili kao školovanog povjesničara.

Pomoć Karamarku

Ali, kako današnji politički pastiri upravljaju ovcama kakvima već upravljaju, ipak mu je upalilo. A onda su se još pojavili i Josipović i Milanović s ovom besmislenom svađom i praktički pomogli Karamarku da svoje vukovarsko piromanstvo progura kao nešto umalo pa legitimno i prihvatljivo. Besmislenost svađe predsjednika i premijera viri iz svake točke i zareza. Josipović se na hrvatskoj političkoj pozornici pojavio kao veliki zagovornik pravne države, kako, veli, ne bismo gradili bilo kakvo nego 'pravedno' društvo, a onda je tu svoju, pokazat će se, beživotnu frazu još i hladnokrvno ubio. Tako, naime, izgleda njegova inicijativa da nakon što je pravna država obavila svoje oko postavljanja dvopismenih tabli u Vukovaru, sukobljene strane sjednu i dogovore se što dalje.

O čemu, kvragu?! Misli li predsjednik, koji je na Pantovčak došao s Pravnog fakulteta, da bi tako trebalo izgledati funkcioniranje i svih drugih institucija pravne države? Pa kada, recimo, sudovi donesu presude, onda još stranke u postupku imaju pravo odlučiti jesu li one pravedne ili ne, i zatim ih u skladu s tim potvrditi ili poništiti. S druge strane, Milanović, koji se preko svake mjere zdravog razuma inati s Viviane Reding oko 'lexa Perković', počeo je tvrditi da ovim (i istodobnim prešućivanjem nasilnog skidanja ćirilićnih tabli u Vukovaru) evropska desnica zapravo pomaže svom političkom srodniku HDZ-u, dakle urotila se protiv SDP-a i njegovih koalicijskih partnera. Ne može se reći da u tome nema neka trunka istine.

Jer, spomenuta Reding i njeni službenici dali su izjave iz kojih se jasno razabire da optužuju Hrvatsku da se obračunala samo s crnim a ne i s crvenim totalitarizmom, iako je prije obratno (neka se prebroji koliko ljudi u ovoj zemlji pokriva glavu ustaškom kapom a koliko 'titovkom', i, molim, lako će se ustanoviti kako stvari s tim stoje). Ali, sve svesti na to da evropska desnica pritišće i mobingira sirotu hrvatsku ljevicu, naprosto ne staje u istu rečenicu s provjerljivim činjenicama. Uostalom, u svađi Milanović-Josipović sukobili su se lijevi premijer i isto toliko lijevi predsjednik, pa im ta svađa svejedno dobro ide, teško da bi bolje išla i da se na mjestu nekog od njih pojavi srditi Karamarko.

'Odmicanje' Josipovića od SDP-a

Dakle, ideologija ovdje ima određenu ulogu, ali ona nije presudna. Jer, incidenti slični vukovarskom, pa i puno gori, događaju se i u desnoj Njemačkoj (ubojstva imigranata) i u lijevoj Francuskoj (protjerivanje Cigana). Ideologije, pak, u sukobu Milanovića i Josipovića uopće nema. Njih dvojica se tu razlikuju otprilike koliko šija od vrata. Nešto drugo je po srijedi. Oni naprosto – iako ne volim tu vrstu prvoloptaške kritike političara – misle na sebe. I jednom i drugom u dogledno vrijeme slijede izbori, ali Josipoviću prije, i on će se sigurno sve više odmicati od nepopularne i nesposobne Vlade kako mu se bude približavao kraj mandat.

Ali, odmicati kamo? Sada se oko vukovarske ćirilice približio HDZ-u, ali to ima svoje granice, jer ako se sasvim primakne Karamarkovoj stranci uništit će vjerodostojnost kod lijevih birača koji po posljednjim parlamentarnim i predsjedničkim izborima čine većinu. Ako se, pak, približi očito mu milom 'trećeputašu' Nikicu Gabriću, opasno riskira da se izjednači s tim bezveznjakom, u čijem 'prosvijećenom apsolutizmu' nema ni toliko političke pismenosti da smisli nešto što već ne postoji u okviru prvog i drugog puta (HDZ, SDP). A zašto bi itko živ, ako se nije pozdravio s pameću, glasao za kopiju ako ima original.

Dječji vrtić hrvatske politike

Dakle, ništa od svega toga. Josipović će ostati uz SDP, jer nema uz koga drugoga, a koliko ovo njegovo najnovije soliranje ima malo veze s ozbiljnom politikom vidi se odatle što je, zabavljen sobom, sasvim podcijenio sankcije Bruxeellesa Hrvatskoj. Samo dan-dva prije njihove najave, kategorički je izjavio da njih ne može biti. Evo, može. Još više je sankcije podcijenio Milanović, što je i gore jer ih je on i prouzročio i jer su i njemu bile puno važnije neke druge trice i kučine. U ovom slučaju to da veže uz sebe Josipovića, koji je i bez toga brodskom užadi vezan za njega, ali mu on svejedno šalje povremene prijeteće signale da u slučaju da ne bude lojalan može slijediti njegova marginalizacija kroz izbor u parlamentu.

Eto, zato ovoj najnovijoj svađi predsjednika i premijera usporedba s dječjim vrtićem dobro, odlično pristaje, koliko god se mediji vezani pupkovinom za jednog ili drugog, a neki i za obojicu, trudili dokazati da je riječ o ozbiljnom i relevantnom sporu. Pobogu, ako je ovo ozbiljno, kako tek izgleda neozbiljno. Ne, ne mislim, kako se u nas uvriježilo govoriti, da dva predsjednika ovim guraju u drugi plan važnije životne, prvenstveno ekonomske probleme. Politika je složena stvar i nije usporediva, ispričavam se na gruboj usporedbi, s jednocijevkom iz koje se ispaljuje samo jedan metak . To je sačmarica iz koje istodobno moraš pogoditi i brigu o škverovima, i stav o Siriji, i rješenje intendantske krize u zagrebačkom HNK, i zaštitu sredozemne medvjedice.

Ali ovo što sada drže u rukama Milanović i Josipović nije ni jednocijevka ni sačmarica, nego dječja drvena puščica koja nije predviđena za gađanje u bilo što.