Evo, na primjer: u četvrtak su narodni zastupnici cijeli predugi ljetni dan vikali jedni na druge, a sve to oko izmjena zakona o Narodnoj banci. Vlast tvrdi da su te izmjene potrebne jer da 'dinar pada' i da Narodna banka 'ne potiče' gospodarstvo itd. Oporba, pak, govori da je to sve koješta, a da je podla zadnja namjera vlasti da na čelo središnje banke u Srbije dovede svojega čovjeka, konkretno gospođu Jorgovanku Tabaković, onu stasitu plavušu s govorničkim darom.

E, sad: trenutačni guverner Narodne banke Srbije je Dejan Šoškić, čovjek smiren i stručan, skoro pa samozatajan. On je, naime, izabran na mandat od šest godina – upravo stoga da ne ovisi o hirovima raznih vlada koje dolaze i odlaze. Ostaju mu još četiri godine do isteka mandata. Primjedbe novih vlastodržaca licemjerne su, dapače drske: čovjek se trudio koliko je to ljudski i stručno moguće da održi monetarnu stabilnost, koristeći značajne devizne rezerve zemlje za očuvanje tečaja dinara. S druge strane, odolio je više puta organiziranim prepadima tajkuna i uvozničkoga lobija na te iste devizne rezerve, sve i kada su razbojnici imali i političku podršku.

U zemlji gdje se proizvodi i izvozi sve manje, gdje nezaposlenost i siromaštvo rastu, a tajkuni i uvoznici se bogate, nije lako biti na čelu središnje banke (pitajte Rohatinskog). Upravo stoga guverneri uživaju stanovitu institucionalnu zaštitu, na kojoj, uostalom, veoma inzistiraju Bruxelles, Svjetska banka i MMF. Sve to ništa ne vrijedi novim vlastodršcima: oni su zapeli kao tovari i smijenit će Šoškića svakako, jasnim upozorenjima iz Europske komisije i Europske središnje banke usprkos.

Upozoravaju i ozbiljni ekonomisti poput Vlade Gligorova i drugih, ali uzalud. Dejan Šoškić, pak, uzdržan, ali vidno iznerviran, kaže da ga smjenjuju 'tajkuni i dužnici': ukratko, domaće prezadužene privrednike nema više tko financirati, oni bi državnu potporu, točnije poklon pod krinkom poticaja za 'privredni razvoj'. On veli da je odlučno odbio slične ideje jer da se 'financijska tržišta ne mogu prevariti, a cijenu neodgovornosti platit će svi porezni obveznici'.

Sve ovo opasno miriše na financijski avanturizam, a Srbija ima pregorko iskustvo s time: sjetimo se samo Miloševićeve hiperinflacije s početka devedesetih i prateće katastrofe.

Nije mjesto guvernera središnje banke jedini slučaj – naprotiv – premda je najskandalozniji. Dakako da su se novi vlastodršci smjesta latili tajnih službi: u petak je prvi potpredsjednik vlade i ministar obrane Aleksandar Vučić (Šešeljev gojenac) imenovan za tajnika Savjeta za nacionalnu sigurnost, čudnog tijela koje obuhvaća 'nadzor' nad tri sigurnosne agencije, tijela čiji nastanak dugujemo Borisu Tadiću i njegovim savjetnicima, pa sada nemaju pravo buniti se; lijepo su ih upozorili da to ne rade jer da neće vladati dovijeka.

Na istom tome tajnom sastanku trebaju se dogovoriti oko imenovanja novog ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije (BIA), iako sadašnjem ravnatelju Saši Vukadinoviću još nije istekao petogodišnji mandat, a pritom nitko nema primjedbi na njegov rad. Osim svega toga, nova vlast u Srbiji imenovala je članicu najjače parlamentarne stranke, Nikolićeve i Vučićeve, za predsjednicu parlamentarnog Odbora za sigurnost, što je inače – po europskoj i drugoj tradiciji – mjesto koje pripada oporbi. Tako su sigurni do kraja – našeg ili njihovog.

Naravno da apetitima takvih razmjera neće biti udovoljeno samo osjetljivim mjestima u financijama i upravi. Mnogo ima gladnih stranačkih usta koja sada valja hraniti. Već su počela prepakiravanja gradskih i općinskih izvršnih vlasti na lokalu po uzoru na republičku koaliciju, pa se izborni ishodi sada revidiraju prebjegavanjima vjerolomnih partnera i pravljenjem lokalnih ad hoc koalicija. U Vojvodini, gdje Demokratska stranka ima čvrsto legitimiziranu pokrajinsku (52 posto) i (u većim gradovima i općinama) lokalnu većinu prijeti opasnost od vanparlamentarnih prosvjeda zbog izdaje dojučerašnjih predizbornih koalicijskih saveznika (prije svega Socijalističke partije Srbije).

O javnim poduzećima, nadzornim i upravnim odborima da i ne govorimo. Ovi su krenuli skroz: do posljednje policijske stanice ako treba. Pritom se s dirljivom iskrenošću pravdaju da samo nastavljaju praksu prethodne vlasti, koju su gorko kritizirali zbog 'partokracije' i svečano obećavali ukidanje te iste partokracije istom kad se dočepaju vlasti.