U punih 224 godine izbora u američki Senat (ovo je sada njegovo 113 izdanje) izabrano je samo 51 časnih predstavnika uzvišene liječničke profesije, dok je na prošlim hrvatskim parlamentarnim izborima u Sabor ušlo čak 19 hrvatskih liječnika. Od njih su trojica odmah postali ministri (Ostojić, Jovanović, Mrsić), dok su trojica njihovih profesionalnih kolega činili glavne suparnike trenutnog šefa oporbe (Prgomet, Kujundžić, Milošević). U borbi za vlast u izgubljenom Zagrebu, Milanović je nakon ministra zdravlja spreman uzaludno žrtvovati i ministra rada, u čemu njegovo ponašanje sve više nalikuje na bijes uzaludnog osvetnika, negoli na mudrost dalekovidnog socijaldemokratskog političara. Pravo na zdravlje i pravo na rad čine temeljne socijademokratske ideje, a ne tek rezervne položaje za obračune s mrskim stranačkim prebjezima. I Bandić je bio u SDP-u, a Mrsić ima izvrsne izglede da izgubi poput Ostojića. U redovima vladajućih, bitka za Zagreb sve više podsjeća na Tuđmanov rat s nepoželjnim izbornim pobjednicima, dok su u redovima oporbe u bitci za HDZ i državu, već propali doktori Granić i Hebrang, a veliki meštar svih HDZ spinova, liječnik Ivić Pašalić, ovih je dana suočen i sa gospodarskim, a ne samo političkim stečajem.

Toliko mnogo liječnika i toliko blizu vrhu u kratkoj povijesti sveukupne hrvatske politike (skoro svi Glavaševi saborski lakeji su također završili medicinu), a toliko mnogo uzaludnih karijera, pogrešnih poslova i izgubljenih snova, dok ovoj zemlji već sada nedostaje oko 4200 liječnika, a ulaskom u EU prijeti novi egzodus doktora i medicinskih sestara. Nekada je ugledni liječnik bio važniji od gradonačelnika, baš kao i učitelj poštovaniji od policajca, a danas je nezasitna politika pobijedila i zdravlje u nečasnim bitkama za moć, ugled i novac, bez obzira što su neki od ovih novijih političara s diplomom medicinskog fakulteta bili najbolji studenti, izuzetni znanstveni radnici i rodonačelnici novih znanja i disciplina. Ostojić i Mrsić kao primjeri, a Jovanović kao iznimka, kojoj je pripala neočekivana čast da se brine o trećem od socijaldemokratskih prioriteta: obvezatnom znanju i obrazovanju. Tako temelje svake klasične socijaldemokratske politike (rad kao neotuđivo pravo, opća zdravstvena zaštita i besplatno obrazovanje) određuju tri liječnika kojima su gospodarska kriza i nesposobnost ove koalicijske vlade nametnuli potpuno nakaradne ciljeve. Mrsić se trudi dokazati da je rad imao nerazumna i prevelika prava, Ostojić ponavlja da smo za zdravlje trošili preko svih razumnih mogućnosti, a većina odluka koje donosi Jovanović baš nikome ne mogu dokazati da su upravo znanje i obrazovanje najbolje investicije u mnogo sretniju budućnost. U ovoj Vladi upravo socijaldemokratski liječnici liječe – samu socijaldemokraciju.

Liječnici – svjetski čelnici

Dakako: Hrvatska nije jedina zemlja u kojoj su se liječnici popeli na sam politički vrh, iako je ta pojava mnogo učestalija u Latinskoj Americi, negoli u Europi, dok se i oni koji su uspjeli, nikako ne mogu svrstati u istu političku, moralnu ili upravljačku grupu. S diplomom Madicinskog fakulteta, Che Guevara je dizao fidelovske revolucije u tuđim zemljama, a Papa doc Duvalier provodio čeličnu desničarsku diktaturu na Haitiju. U Čileu su nasilno svrgnuli liječnika-predsjednika Salvadorea Allendea, a u kineskoj će povijesti zauvijek ostati zabilježeno ime liječnika Sun Jat Sena, koji je osnovao Republiku. Iz revolucije koju je vodio liječnik Agostino Neto, izrasla je neovisna Angola, baš kao što je doktor George Habash osnovao PLO kao politički i oružani odgovor na izraelsko zaposjedanje Palestine. Od revolucionara do diktatora, od krvoloka do očeva nacije, od reformatora do uzurpatora, i oni liječnici koji su se popeli na sam vrh, u pravilu su prvenstveno slijedili pravila nemilosrdne politike, a tek ponekad pokušali dokazati da nisu zaboravili profesionalnu zakletvu koja ih je obvezivala na zaštitu života i zdravlja svakog potrebitog pojedinca, bez obzira na vjeru, rasu ili socijalni status.

Neki tvrde da je svaki liječnički bijeg u politiku u biti bijeg od temeljnih profesionalnih načela, dok većina liječnika koji su se premetnuli u političare, želi dokazati da između ljudskog tijela i društva u cjelini i nema bitnih razlika, pa se i društvo može liječiti kao što se liječi bilo koja bolest. Prvo dijagnoza, pa onda terapija, uz pravu dozu lijekova i recepte sa novčanom participacijom. U Hrvatskoj je takvu patologiju zagovarala i Biljana Borzan, koju su sklonili na listu za Europarlament, dok su se i Mrsić i Ostojić već na samom početku karijera istrčali s izjavama u kojima je Mrsić kolektivne ugovore usporedio s rakom, a Ostojić smjerne birače SDP-a s mnogovrsnim krvim zrncima, koja održavaju na životu 'srce SDP-a' iliti –prevedeno – veleumno stranačko rukovodstvo.

Politika nije medicinska znanost koja liječi zarazne društvene bolesti (o tome je već sjajno pisala Mirjana Kasapović) već mnogo složenija društvena djelatnost koju bi trebala promicati opću dobrobit, a ne samo preporučati uporabu kondoma (Jovanović), neradne radne dane (Mrsić) ili sužavati izbor liječnika (Ostojićeva borba protiv privatne prakse). Linić može lupati šakom po stolu, ali liječnici ipak ne bi trebali podupirati kresanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, obećavati gradsku željeznicu ili tvrditi da su prava iz kolektivnih ugovora obične sindikalne podvale. Oni bi – koliko god mogu – i kao političari trebali liječiti duše, a ne izazivati kolektivne stresove. 'Politika nije medicina, Banski dvori nisu klinika Rebro, a sjednice Vlade nisu sastanci liječnič¬kog konzilija' – napisala je Mirjana Kasapović.

Političari u kolektivnoj svijesti bolesnika

Pa ipak, hrvatski se liječnici u odori političara (a to nisu bijeli ogrtači) bave svim i svačim, ali ljubomorno čuvaju ekskluzivno pravo na ministarstvo zdravlja, kao ono jedno i jedino koje traži diplomirane stručnjake, dok se jedan liječnik i bivši zastupnik velikih inozemnih preprodavača lijekova, ima pravo baviti hrvatskim pravopisom, maturom, nogometom i raspodjelom znanstvenih titula, kao galamdžija od osobitog stranačkog povjerenja. I hrvatski se liječnici – kao što tvrde američki komentatori za rijetke američke iznimke - upuštaju u politiku zbog toga što su navikli da ih ljudi slušaju bez pogovora, a njihove odluke samo iznimno izazivaju masovna osporavanja. Liječnici su robovi procedure, mehaničkog napredovanja i ovisnici o novim tehnikama i tehnologijama, koji i u zdravstvu i u politici, imaju sve manje vremena za razgovor s pojedincima, a sve više troše na mehanička testiranja i ispisivanje bezbrojnih formulara. Oni kao da više i ne liječe ljude, već obrađuju tipske slučajeve, pa im se lako može pričiniti da je i politika samo pitanje čvrsto promišljene procedure.

Neke je mučne stvari nemoguće obraniti petparačkom političkom demagogijom, dok se u mučnim brakovima između medicine i politike ipak događaju neke vrlo tragične stvari. Već samo nakon jednog mandata, vrhunskim se liječnicima teško vratiti u struku, budući da se u samo četiri godine u znanosti događaju toliko bitne promjene da nekadašnji znanstveni prvaci postaju svojevrsni početnici. Oni koji su bili političari, ostaju političari u kolektivnoj svijesti bolesnika, pa im više niti u medicini ne vjeruju onoliko koliko su prije vjerovali. Tako odlazak u politiku znači potpunu promjenu profesije, a ne kratkotrajno izbivanje, dok su tijekom političkog života mnogi liječnici osuđeni na dvostruka mjerila, moralne posrtaje i stranačko sluganstvo, što dugoročno šteti društvenom i duševnom zdravlju, a ne promiče opću dobrobit.

Jedna od takvih priča zbila se u Kanadi, gdje je nekoliko stotina liječnika i liječničkih udruga, od svoje kolegice, koja se munjevito penjala po političkoj ljestvici, prije dvije godine zatražilo da bez obzira na stranačku stegu, prije svega poštuje temeljna liječnička načela. Ona je članica konzervativne stranke, koja se protivila zabrani izvoza smrtonosnog azbesta u treće siromašne zemlje (to je dosta važan kanadski izvozni artikl), a potpora tom prljavom trovanju najsiromašnijih zacijelo se ne može pomiriti s načelima osnovne liječničke etike. Svojedobno je ova tema izazivala velike moralne, etičke i političke rasprave, ali kako vrijeme sve prekriva velom zaborava, tako je i ova tema o liječnici koja podupire politiku smrtonosnog izvoza, pokrila prašina zaborava. Politika je pobijedila medicinu, a partija je obilno nagradila njezin razlaz sa medicinskom etikom, pa je doktorica Kellie Leitch, upravo ovih dana (15. srpnja) imenovana ministricom – rada i ženskih pitanja. I za jedno i za drugo treba imati konjske živce, strahovitu upornost i vrhunsku – moralnu fleksibilnost. A kada je riječ o tim političkim vrlinama, niti Hrvatska nije osobita iznimka.