Znate li tko je pobijedio na lokalnim izborima 2009. godine? A tko 2005. i 2001. godine? Je li tadašnja većina u Hrvatskom saboru osigurala i podršku većine birača na lokalnim izborima te na taj način dodatno legitimirala svoju politiku i položaj? Ili je na tim izborima bolje prošla oporba i tako navijestila pobjedu i na sljedećim parlamentarnim izborima? Jesu li izborni porazi na lokalnim izborima na bilo koji način utjecali na vladajuće političare iz iste političke stranke i koalicije na nacionalnoj razini? Je li netko od njih, primjerice netko od ministara ili najviših stranačkih dužnosnika, dao ostavku zbog lošeg rezultata liste koju je predvodio ili se za nju zalagao? Ima li takvih primjera u Europi i svijetu? I kako uopće znati tko je pobijedio, a tko izgubio na lokalnim izborima kada se na njima odlučuje u nekoliko stotina jedinica lokalne i regionalne samouprave?

Pri izborima za zastupnike u Hrvatski sabor ili na nedavno provedenim izborima za članove Europskog parlamenta iz Republike Hrvatske takvih dvojba nema. Na parlamentarnim izborima hrvatski birači glasuju u deset izbornih jedinica u samoj Hrvatskoj te u još dvije, za birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj te za birače pripadnike nacionalnih manjina. Pobjednik je politička stranka ili koalicija koja osigura natpolovičan broj saborskih mandata, dok se primjerice u prvih deset izbornih jedinica u tuzemstvu postotak palih glasova za pojedine liste jednostavno izračuna na temelju uspjeha tih lista u izbornim jedinicama. Tako je na prošlim parlamentarnim izborima Kukuriku koalicija u prvih deset izbornih jedinica osvojila 41,08 posto glasova, HDZ 23,50 posto, laburisti 5,22 posto, a HDSSB samo na temelju izlaska u dvije izborne jedinice 2,95 posto. HSLS sa 3,10 posto i HSP sa 3,01 posto dobivenih glasova ostali su izvan saborskih klupa zbog izbornog modela za koji je ključan prelazak izbornog praga u samim izbornim okruzima.

Još je jednostavnija situacija na europskim izborima jer je na njima Hrvatska jedna izborna jedinica te je odmah jasno tko je kako prošao glede povjerenja birača. Na prvim je izborima za Europski parlament održanim u travnju pobijedio HDZ s koalicijskim partnerima osvojivši 32,86 posto i šest od ukupno dvanaest mandata. SDP je u svojoj koaliciji dobio 32,07 posto glasova i pet mandata, a laburisti jedan mandat temeljem 5,77 posto osvojenih glasova.

Ovako pregledan odnos stranaka i koalicija te neovisnih lista nakon lokalnih izbora neće biti moguć iz osnovnog razloga što se na njima liste i kandidati natječu u 127 gradova uključujući Grad Zagreb, u 429 općina te u 20 županija. To znači da se u Hrvatskoj istodobno održavaju lokalni i regionalni izbori s obzirom na to da su gradovi i općine jedinice lokalne samouprave, a županije i Grad Zagreb koji ima status i grada i županije jedinice regionalne samouprave. Osnovna je poteškoća pri agregiranju rezultata i posljedičnom izračunu tko je pobijedio, a tko izgubio imajući u vidu sve rezultate, činjenica da se sve promatrane političke stranke i koalicije te neovisne liste ne natječu u svim izbornim jedinicama. U svakoj je od njih rezultat egzaktan, ali u cijeloj zemlji nije moguće izračunati savršen 'odnos snaga'. Ipak, moguće je nešto drugo i relevantno za ocjenu ukupnih rezultata.

To se u prvom redu odnosi na regionalnu razinu, odnosno na županije i Grad Zagreb. Upravo se na ovoj razini natječe glavnina hrvatskih političkih stranaka i koalicija koje sudjeluju u parlamentarnom životu zemlje. Zbog toga će se i moći zbrojiti njihovi rezultati iz pojedinih županija i Grada Zagreba te tako dobiti uvid u podršku birača na razini cijele Hrvatske. Iako se nakon prošlih regionalnih izbora često isticalo da je HDZ na njima pretrpio poraz, HDZ je tada – pobijedio. Naime, u to vrijeme još uvijek stranka predsjednika Ive Sanadera sa svojim je tadašnjim koalicijskim partnerima u izborima za skupštine županija i Grada Zagreba, dakle u ukupno dvadeset i jednoj izbornoj jedinici, dobila devedesetak tisuća glasova više od SDP-a i svih stranaka koji su sa SDP-om bile u koaliciji. HDZ je upravo na tim izborima prvi put odlučio sudjelovati unutar širih koalicija gdje god je procijenio da mu se to isplati. Doista, isplatilo se, a istu formulu sada koristi i Tomislav Karamarko, osobito nakon europskih izbora.

Prema tome, rezultati izbora za županijske skupštine te skupštinu Grada Zagreba bit će dobar pokazatelj trenutačne popularnosti stranaka, koalicija i neovisnih lista na razini cijele Hrvatske. Slično, ali nepotpunije i samim time nepouzdanije agregiranje, želi li se znati podrška za pojedine stranke i koalicije na lokalnim izborima, može se izvesti na temelju izbora za gradska vijeća trideset najvećih hrvatskih gradova kao trideset najvećih jedinica lokalne samouprave. I u taj bi izračun trebalo uključiti Grad Zagreb sa statusom županije, a popis uključuje sve gradove diljem Hrvatske od Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka, Zadra, Velike Gorice, Slavonskog Broda, Pule do Zaprešića, Sinja, Petrinje, Solina, Kutine, Virovitice, Križevaca i Svete Nedelje. Iako ovakva analiza uspjeha lista na izborima neće dati odgovor na pitanje kakvu podršku stranke i koalicije imaju na razini cijele Hrvatske, zorno će dati političku sliku u najmnogoljudnijim lokalnim sredinama koje ujedno raspolažu s najvećim sredstvima za komunalne djelatnosti. To je itekako važno u pripremama za sljedeće parlamentarne izbore.

Na kraju, o uspjehu će na lokalnim izborima puno reći i rezultati promatrani u odnosu na prethodne izbore 2009. Tko na ovogodišnjim izborima dobije veći broj ukupno osvojenih mandata u vijećima općina i gradova te u skupštinama županija i Grada Zagreba, kao i veći broj općinskih načelnika, gradonačelnika i župana, lako će se proglasiti izbornim dobitnikom. I obrnuto. Pritom će važan, ne samo simbolički značaj, imati uspjeh u sredinama poput Zagreba, Splita, Osijeka, Zadra, Vukovara, Dubrovnika ili Istre. Izgubi li, na primjer, SDP na gradonačelničkim izborima u Zagrebu i/ili na njima ne osigura skupštinsku većinu, teško će se moći proglasiti uspješnim na lokalnim izborima. Slično vrijedi za HDZ u Zadru i u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

A što će tiče ostavki, bi li barem jedan hrvatski političar učinio ono što je učinio talijanski premijer Massimo D'Alema nakon lokalnih i regionalnih izbora 2000. godine? Na njima je D'Alemina stranka pretrpjela poraz, slično izračunat kao u tekstu, a on je, bez obzira na to što nije bila riječ o parlamentarnim izborima, dao ostavku...