Toliko se u posljednje vrijeme Jadranka Kosor, napadajući opozicijsku koaliciju, napričala o komunizmu, Jugoslaviji i Beogradu, da si unaprijed mogao znati da će se negdje popiknuti i poljubiti pod. Najprije su je neki počeli podsjećati na vlastitu partijsku prošlost, kumrovečku školu i ostalo, bez čega je mogla jednostavno tako da je umjesto 'jugokomunizma' u ustima držala gutljaj vode. Ali, ne, ona je nezadrživo grabila dalje, pa kada je na subotnjem 14. saboru HDZ-a rekla da SDP i partneri mrze HDZ jer im je Tuđman srušio komunizam i Jugoslaviju, probudila je kod mnogih neizbježnu asocijaciju.

Dobro, majke ti, sjeća li se ta žena, ta partijka, da je pod istim rednim brojem 14 održan i onaj poznati kongres Saveza komunista Jugoslavije?! Počeo je također, kao i ovo u Areni, silnim busanjima i ultimativnim pozivima na jedinstvo, a završio raspadom SKJ, nešto kasnije i SFRJ. Ne kažem da će tako završiti i Kosoričina stranka, a odmah ću reći, i to bez ikakve lažnih primisli, da to ne bi bilo ni dobro. Možeš o HDZ-u misliti ovako i onako, možeš ga smatrati slabo umivenom nacionalističkom strankom, korupcionaškom koterijom, čak i zločinačkom organizacijom i ni u čemu nećeš previše pogriješiti.

Ali hoćeš pogriješiti ako povjeruješ da je ta stranka pala s neba kao nekakva nezaslužena nesreća ove zemlje i ovog naroda i da bi bilo najbolje kada bi je se amputiralo, pomelo, sastrugalo s političke scene. Ne bi, vjerujte. Dobro, time bi koruptivni model tzv. rodijačke države sigurno doživio težak udarac, ali bez brige, brzo bi se to vratilo nečim gorim, prvenstveno time da bi od dvadeset prema trideset posto tvrdo konzervativnih birača koje kontrolira ova stranka bilo 'pušteno s lanca'. I umjesto poslušnih eurofila, a takvih je u HDZ-u, jeste li znali za tu bizarnost, više nego u SDP-u, dobili bismo isto toliko nabrijanih nacionalističkih korjenika, koje bi kojekakvim ludostima, recimo opsadom zatvora s 'našim herojima', bili trajni remetilački faktor u državi.

Eto, zato je bolje da se HDZ ne raspadne u nekom nekontroliranom i nepredvidivom kovitlacu, ali to ne znači da bi za njegov opstanak trebalo platiti svaku cijenu. Jasno je, naime, da bi ova stranka trebala naći neku pokajničku formu da se ispriča barem za štetočinstvo koje je napravila Hrvatima, ako već nije bilo ni trunke nade da se ispriča Srbima desetljeće prije. Ali umjesto toga, na 14. saboru vidjeli smo nešto sasvim drugo. Najbolje je to drugo opisao jedan dnevni list stavivši na naslovnicu da Kosorova 'čuva Hrvatsku' – prijetnjama. Da, to je to. Jer, što je ako ne prijetnja kada ona najavljuje da će borba protiv korupcije doći i na vrata SDP-a, HNS-a i IDS-a, kao da je Mladen Bajić na plaći i toplom obroku u središnjici HDZ-a?

Što je ako ne prijetnja kada ona govori o svima pruženoj desnici, koja će se, međutim, podvrisnula je, pretvoriti u šaku ako netko dirne u prava branitelja, kao da su oni kučići na njezinoj osobnoj skrbi i ishrani, a ne na državnom budžetu koji pune svi građani? To je zapravo i više od prijetnje. To je ucjena direktnih političkih protivnika i zemlje u cjelini da se ne dira u starješinski i komesarski položaj HDZ-a u državi, u suprotnom će onih 20-30 posto njegovih ljutih sljedbenika biti 'pušteno iz kaveza' da zavedu red i sačuvaju poredak. A to opet nije ništa drugo nego kuvertirana najava nekakve druge nacionalističke, konzervativne revolucije, nakon one prve, iz devedesetih, kao da već i ona nije donijela dovoljno štete i žrtava, koliko god njezini pobornici vjerovali da bez nje ne bi bilo samostalne Hrvatske.

Nemam namjeru s takvima polemizirati, neka oni samo sebi zadrže ta svoja uvjerenja, podsjećam samo da su neke druge republike u bivšoj državi stekle samostalnost bez ikakve revolucije (Gligorovljeva Makedonija), štoviše da su stekli samostalnost čak i onda kada su joj se izrijekom suprotstavljali (Izetbegovićeva BiH). Hoću reći, ako je cijena one prve revolucije bila nerazumno visoka, što bi se izbjeglo da Tuđman i HDZ nisu priželjkivali rat jedva išta manje od Miloševića, onda bi cijena ove druge bila upravo sumanuto visoka. A u ovoj zemlji naprosto više nema dovoljno ljudi, iako ne kažem da ih uopće nema, koji su je spremni platiti. Eto, zato bi bilo dobro da Kosorova u nekom kutku sijede glave, koliko god to ovdje ne bilo istoznačno s mudrošću, sačuva sjećanje na 14. kongres SKJ, trebat će joj.

Jer kao što je dovoljnoj većini bilo očito da Milošević nije tada krenuo na usiljeni marš kroz institucije Partije da 'čuva Jugoslaviju', tako ni ovaj marš koji je krenuo iz Arene, jasno je kao dan, nema nikakve veze s 'čuvanjem Hrvatske'. Nego jednog kleptokratskog sistema koji je došao do zida i koji bi Kosorova, ako se već toliko zaklinje u čiste ruke, jednostavno morala pustiti da propadne u čistilište opozicije. Eto, zato ovaj marš nema izgleda na uspjeh koliko ni onaj Miloševićev. Sasvim suprotno, uobičajeno vješto organizirana masovka u Areni, koja bi do prije neku godinu vjerojatno i imala neki mobilizacijski efekt, sada je nalikovala na skupštinu političkog čopora koja, bjelodano je, najviše radi u korist opozicije.

Da, uglavnom je u pravu Kosorova kada kaže da je izborni program s kojim je nedavno izašla opozicijska koalicija luk i voda, ali njoj taj program više nije ni potreban. Tko te sada pita što opozicija očito još nije shvatila, a sumnjam da će ikada i shvatiti, da sadašnja kriza u zemlji i šire nije kriza ove ili one ekonomske politike, nego duboka, strukturna kriza kapitalizma u cjelini. Jer Kosorova i njezini iz Arene otpremili su u balama toliko prijetnji, ucjena i strahova radi obrane najgore vrste tog kapitalizma, partijsko-rodijačkog, da Milanović i ostali zapravo ništa više ne moraju raditi. Dovoljno je da zemlju oslobode tih strahova i ključevi Banskih dvora glatko će skliznuti u njihove ruke, zapravo im ih je Kosorova već i predala.

Ta žena ne shvaća da s licem nasmiješene trifrtalj starice može uspijevati u politici samo kao umjerenjak, što usporedba anketa popularnosti s početka njezina mandata i sada nedvojbeno potvrđuje, i da se u tigrovoj koži ženskog Tuđmana naprosto ne snalazi. Zato se i moglo dogoditi da nju i sve delegate u Areni predstavnik europskih narodnih, pučkih stranaka onako lako, svodnički napaljuje na nova nacionalistička buncanja (Bruxelles nije Beograd!), valjda zato da Hrvatsku potakne da bude južna predstraža sve konzervativnije i ksenofobnije Europe. No isti ti narodnjaci se u Bruxellesu pretvaraju u kritičare, istina umjerene, ali promućurne, tih hrvatskih ludovanja i naplaćuju joj 'carinu' u vidu raznih poslovnih ustupaka. To je Tuđman, u konzekventnosti svoga neliječenog provincijalizma, shvaćao i sve do rasprodaje banaka strancima pred kraj života, odbijao je plaćati te carinske dadžbine.

Kosorova, međutim, nije u stanju shvatiti ni toliko. I zato nam je, slutim, i sjela ova najnovija dadžbina u vidu privatizacije Janafa i Croatia osiguranja, za što, istinabog, nemam dokaza, ali nakon što smo se nagledali takvih prizora, naročito u vezi Hypa, ne znam treba li ih i tražiti. U svakom slučaju, to je i bez toga više nego autentično uprizoreno u Areni. Ondje je Kosorova, prije nego što se do sita izgalamila na Beograd, sa zadovoljstvom odslušala budničarski pjesmuljak u izvedbi grupe, kako reče Predrag Lucić u Novom listu, 'suverenističkog naziva – Colonia'.