U kakav Vukovar danas dolazi Milanović? Oblačan? I nesretan i nesiguran. Naš je reporter puna dva dana vrtio brojeve, htio je naći sugovornike izvan Stožera da bi pitao što misle o radu Stožera, da bi pitao ima li branitelja koji misle drugačije od Stožera, ali išlo je jako teško: ima mnogo onih koji govore da im je dosta svega, zatim mnogo onih koji govore da su ih prozivali i pljuvali kada su ranije već izjavljivali pod svojim imenom i prezimenom. Jedna masa anonimnih, nesigurnih i nesretnih ljudi, kojima je zlo od toga što su postali 'grad-slučaj', kordoni specijalaca pred dvojezičnim pločama, gradska vlast u kojoj se zapravo više ne zna tko kolo vodi i narastajuća moćna tvorevina, centrala svih operacija, Stožer.

Velika dvorana, stol impresivnih dimenzija, mnogo autoritarnih muškaraca i lider Tomislav Josić. Sada već tjednima iz večeri u večer putem televizijskih ekrana gosti u domovima diljem Hrvatske, tumače svoje zahtjeve, od skidanja dvojezičnih tabli do zabrane srpske državne himne u gradu, uvođenja posebnih počasti i prisega vojnika i policajaca, obaveze školaraca da svake godine posjećuju grad te preseljenja Ministarstva branitelja u Vukovar… u zadnjem priopćenju Stožera, prije Matićeva maila koji je pokrenuo pregovore, osudili su organizacije Srba koje su se usudile protestirati zbog skidanja dvojezičnih tabli te ih osumnjičili da one zapravo nisu nikad odustale od 'velikosrpskih pretenzija i ideja'.

Tomislav Josić u svom zadnjem intervjuu na HTV-u, sjedio je s urednikom 'jedan na jedan' i samouvjereno tumačio da su iznad svih stranaka, pa i jači od svih stranaka.

Vukovar kao da je zavrio. U kratkom roku, od onog jutra kada je prvi put postavljeno nekoliko dvojezičnih ploča do danas, eksplodirale su niske strasti, mržnja, sumnja, potraga za nelojalnim susjedima i, konačno, uspostava braniteljskih struktura iznad lokalnih političara.
Premijer koji je dugo tvrdio da se ništa ne događa - ili je slao Arsena Bauka da tvrdi da se ništa ne događa ili je slao Predraga Matića koji se lomio između 'srca i zakona' - na kraju dolazi na pregovore onima koje je smatrao nelegitimnima.

Je li moglo drugačije? Je li danas uopće bitno je li moglo drugačije?

Ako je doista premijer Milanović krenuo s postavljanjem dvojezičnih ploča tako iznebuha samo zato da si olabavi napetost koja mu je nastala zbog petljanja s Lex Perkovićem, onda je zbilja počinio težak politički grijeh. Pa ako jest, nek' ga i okaje u svojoj osami ili zagledan u tužan slavonski pejzaž, dok bude klizio službenom limuzinom u Vukovar…

Ako nije to pokrenuo radi Lexa, nego je startao tek tako, uvjeren da će se nervoza, ako je i bude, ubrzo smiriti, onda je to samo još jedna potvrda njegove neozbiljnosti.

No neovisno o povodu zbog kojeg je Vlada krenula baš tada, činjenica jest da ona nije razumjela da se taj potez može pretvoriti u ozbiljnu kriznu situaciju.

Sve to, sva ta petljanja i nejasnoće, ta evidentna neozbiljnost, pokazuju da je Vlada u proces krenula bez ikakvih analiza što se i kako može zbiti, koje su opasnosti i kako odgovoriti na sve te opasnosti.

Zato je zapravo tužno da Milanović dolazi tek danas u Vukovar. Jer ni on nije razumio da svojim oklijevanjem i skrivanjem od problema dopušta da problem narastu, da se Stožer širi, da se mržnja razlijeva ne samo po vukovarskim ulicama, nego i po cijeloj Hrvatskoj.

Morao je doći u Vukovar odmah prvoga dana, na dan prvih razbijenih ploča.

U trenutku kada je postalo jasno da nekome ipak uspijeva taj običan komad s nešto latinice i ćirilice prikazati kao neviđenu opasnost. U onom času kada je Josić izveo pred kamere staricu koja je plakala i u tim pločama vidjela dokaz da se njezinu poginulu djecu obeščašćuje, tamo je trebao biti premijer, pa je pozvati i pokazati: vidite - hrvatski grb, vidite, piše Republika Hrvatska. Nema agresije, upravo gradimo mir. Ne može ta tabla sa svim tim hrvatskim znakovljem biti ikakav čin agresije protiv vas ili vukovarskih žrtava. Hrvatska državnost danas nije upitna, ušli smo u EU, manjine su naša svetinja, da, ima nerazriješenih tragedija iz ratnog razdoblja i hrvatskih žrtava za koje još nitko nije odgovarao, ali ove table ne znače da ih ne želimo rješavati. Ima i srpskih žrtava u Hrvatskoj za koje nitko nije odgovarao. Republika Hrvatska sa svim svojim institucijama i tablama želi razriješiti sve te tragedije i donijeti mir žrtvama i kazniti zločince.

Kako bi prošao?

Možda bi ga pljuvali. Ali bio bi to čin kojim bi pokazao da iskreno vjeruje u ono što govori iz zagrebačke fotelje. I ne manje bitno, imao bi prednost u koracima. Tada je Stožer bio tek projekt u nastajanju, sada je već bizarno razgranat, pridružuju se nove udruge, tu su glasnogovornici, analitičari, odjeli... Sva svita potencijalnih posrednika, savjetnika sa svih strana, kako i što je trebalo učiniti.

Tada, nakon pucanja prvih ploča, on, uostalom, ni ne bi dolazio na pregovore Stožeru. Već bi doista dolazio u Vukovar. Među Vukovarce.

Imao je priliku zgrabiti se za ono prvo. Za prvu razbijenu ploču. Držati se te suštine, pokazivati je: pogledajte, mogu li ovi simboli, neovisno o tome jesu li napisati na latinici ili ćirilici, biti oružje? Ljudi, molim vas, progledajte.

Da je vlastitim rukama slijepio prvu tablu, sigurno bi imao manje težak posao od ovog danas, suočavanja sa šesnaestočlanom delegacijom Stožera.

Sada je to već golema nepredvidljiva formacija.

Pred premijerom Milanovićem, nespretnim, razdražljivim govornikom, danas je jedan od najtežih političkih zadataka ikad, treba uvjeriti skupinu gnjevnih ljudi da dvojezične table nisu agresija na Vukovar ni uvreda žrtvama. Da srpska manjina tim činom ne dobiva nikakve velikosrpske ovlasti. Treba govoriti o jednostavnim stvarima i vratiti priču na početak. Iako je tako žestoko kasnio, valja vjerovati da još ima nade.

A Josipović i Karamarko danas ne smiju ni zucnuti protiv očajnog pregovarača Milanovića: ovo više nije igralište za sitne političke igre, ovoj bombi treba odrezati fitilj.