Hrvatska je dobila novog inozemnog neprijatelja, a poštedila stare rasipnike, od armije državnih službenika, do divizija lokalnih i županijskih vlastodržaca. Nakon Beča, Budimpešte i Beograda, Milanović je i Bruxelles i Berlin i EU opisao kao udrugu moćnika koja bezobzirno gazi Hrvatsku koja želi izvorno partnerstvo i punu ravnopravnost malih i velikih, dok penzioneri ne moraju strahovati za svoje bijedne mirovine, a državna paradržava za svoje previsoke plaće. U tih nekoliko gorkih riječi možda bi se mogla najbolje sažeti godišnja saborska filipika premijera Zorana Milanovića, koju treba pozdraviti kao prvi takav pokušaj godišnjeg polaganja računa, a onda vrlo pažljivo pročitati sa blagim okusom razočaranja. Na jednoj strani samozaljubljena provala samodopadne izolacijske politike, a na drugoj strah od javnih nemira. Neka galame protiv Bruxellesa i Berlina, a ne protiv nesposobne Vlade, neka u državnim službama rade kao što su do sada radili, sve dok vežu konja gdje im gazda kaže.

Ovaj populistički spoj između poziva na novu nacionalnu samobranu i obećanja da ništa neće biti preskupo, samo da bi u politici državne patronaže i političkih kadroviranja sve ostalo kao što je bilo, ne čini neki bitni iskorak od podjednako loših iskustava sa svim propalim hrvatskim politikama (da, tako se ponašao i HDZ), koje nisu mogle osigurati jedinstvo bez poziva na otpor vanjskom neprijatelju, a socijalni mir obraniti bez rasipanja državnog novca. Hrvatski europski put nedvojbeno je bio vrlo težak, trnovit i mukotrpan, ali je Hrvatska oduvijek znala da će je Europa primiti samo u skladu s vlastitim pravilima i interesima. Nema pregovora nakon kojih neće biti mogući svakojaki prigovori, ali se nakon vjenčanja više ne raspravlja o zarukama.

Neki su prošli bolje, neki lošije, neki su jači, neki slabiji, ali svaki Pristupni ugovor čini pojedinačni ugovor sa svakom pojedinačnom državom, a ne isti šapirografirani papir za sva vremena, sve okolnosti i svačije želje. I sama je EU sve više dizala ljestvicu (Hrvatska je imala najteže pregovore), budući da se u zadnjih dvadesetak godina i sama stubokom promijenila (od udruge za ugljen i čelik do kontinentalne mašine koja od svih članica, i velikih, i malih, traži istu financijsku disciplinu), dok je Hrvatska nakon Slovenije mogla preuzeti ulogu regionalnog lidera samo kao most i uzor u obrani svih europskih načela i prava (pogotovo u pravosuđu), a ne kao svađalica, prznica i prividna zaštitnica izvoznog državnog terorizma.

Provincijalno durenje ubija kreativnost

Između ovog poziva na otpor mrskim strancima koji nas guše novim kolonijalnim zagrljajem, i novih socijalnih obećanja koja se ne mogu ostvariti bez novih zaduživanja, ostala je samo suhoparna inventura, koju je trebalo napraviti prije preuzimanja vlasti. HDZ je gotovo uništio državu, ali sve te usporedbe ne dokazuju da ju je ova koalicijska Vlada uspravila na noge, dok je Milanović poslušao neke svoje kritičare (a vjerojatno i savjetnike) da ne otvara nove ideološke raspre. Neki stvarni civilizacijski ciljevi i postignuća ove Vlade ostali su u sjeni srednjoškolskog paketa gospodarske obnove, koji se i nakon dvije godine još svodi na dobre namjere, od privlačenja stranih ulaganja do gospodarske diplomacije, od javnih ulaganja, do uklanjanja administrativnih prepreka, od bolje porezne politike do poticaja stranom kapitalu i svesrdnog korištenja svega što nam je u svojim raznim fondovima obećala ova sve omrznutija Europa.

Vlada se dokazala kao dobra normativna Vlada (fiskalizacija, legalizacija, stimulacija turizma, popis birača, popis branitelja), koja se ne boji reda i istine, ali je potpuno zakazala u onome što je sam Milanović stavio na šesto, a u svim zdravim i odraslim zemljama dolazi na prvo mjesto: poticanju obnove i rasta, izlasku iz recesije i stvaranju novih gospodarskih vrijednosti. Mnogo novih obveza (fiskalizacija, legalizacija), ali gotovo potpuni izostanak kreativnih ideja, previše provincijalnog durenja, sukoba s civilnim društvom i nepotrebnih uvreda političkih suparnika u ulozi besposlene babe za plotom, koja će iz svog seoskog dvorišta ispljuvati svakog prolaznika.

I bezbrojna obećanja svih i svakoga iz vladajućih krugova (neće biti sankcija, neće biti kazni), budući da Milanovićevi pripuzi – baš kao i premijer – ne shvaćaju da su najteže kazne one koje se službeno ne izriču, a najgori gubitak ugleda čini onaj gorak okus u ustima, koji u EU gotovo zauvijek ostaje nakon svakog pubertetskog ispada novih članica. Baš kao i u slučajevima Bugarske i Rumunjske, koje su zbog grijeha u prvim godinama članstva (a primljene su 2007.) još uvijek ostale primjer zemalja koje su se našle u krivom društvu, a ne znaju poštivati vlastita obećanja. Bugarska i Rumunjska, a sada i Hrvatska.

Sujeta koja tjera u laž

To nije pitanje dekreta, to nije pitanje novca, već pouzdanosti, povjerenja, dostojanstva i zrelosti. Milanović ima pravo kada tvrdi da HDZ ispod žita vrlo promišljeno koristi svoja europska politička prijateljstva (ovog trenutka pučke stranke vladaju Europarlamentom, a samo šest od 28 zemalja ima Vlade sa socijalističkim predznakom), dok je Angela Merkel očevidno gajila i neke simpatije prema Jadranki Kosor (ali ne nužno i Karamarku), ali ovaj autor iz svog diplomatskog iskustva zna da su i Račan i Milanović sa otvorenim nemarom zapostavljali suradnju s europskim srodnim partijama, pa se i u ovom slučaju samo obvezatni Hans Swoboda javio u njihovu ograničenu obranu.

Milanović je u oporbi stalno rogoborio protiv izbora europskih arbitražnih sudaca, a vrlo brzo otkrio da u EU neće biti neka nova zvijezda, dok je u službenoj posjeti Njemačkoj lupao gluposti o 'pubertetu Europske unije'. U inozemnim je novinama uglavnom govorio samo o europskom novcu, a ne o europskim vrijednostima, dok je uporno prozivao one inozemne medije, koji su o Hrvatskoj pisali – istinu. Hrvatska u Berlinu još nema veleposlanika. Milanović nije govorio istinu ni kada je govorio o velikom hrvatskom europskom ugledu, a sada samo plaši javnost podjednako lažnim tvrdnjama da je Hrvatska ostala bez svih prijatelja.

Baš kao i onaj njemački filozof, koji je na primjedbu da se mnogi njegovi sudovi ne slažu s činjenicama, odgovorio 'utoliko gore po činjenice', tako i sada, Milanović ne želi priznati da je i osobno kriv što se Europa prvo razočarala u Hrvatskoj, a tek onda – Hrvatska Europom. Ne samo zbog kršenja pristupnog ugovora već i zbog toga što u prva dva mjeseca Milanović diže pučki ustanak protiv onih, bez kojih Hrvatska ne bi dobila mjesto za zajedničkim europskim stolom. I kao što je prije dvadeset godina bilo ulizivački neukusno pretjerano glorificirati Belin, tako je i sada podjednako primitivno ovu izuzetno moćnu Njemačku izbacivati iz hrvatske povijesti i suvremenosti. Ni njima, ni drugima mi ne dugujemo ništa, osim što su u najtežim vremenima mnogostruko poduprli Zagreb, a ne Beograd.