Ni sam ne znam zašto, no čitajući ovih užarenih ljetnih dana vijesti o pritvaranju kninskog zviždača Luke Kozine te, nešto ranije, privođenju i jednomjesečnom pritvaranju Marka Franciškovića zbog prijetnji na Facebook zidu ministra Ranka Ostojića, na pamet mi pada ona zastrašujuća Nietzchova misao o vječnom vraćanju, o kojoj na početku svog romana Nepodnošljiva lakoća postojanja promišlja češki klasik Milan Kundera. Ako je nešto jednokratno i prolazno, o tomu onda i ne treba voditi puno računa. No, kad se neka ružna i opasna pojava počne ponavljati, postaje 'lišena olakšavajuće okolnosti svoje prolaznosti' te se pretvori u 'blok koji straši i traje a njena (njegova) glupost postat će nepopravljiva'.

Kad je prije tjedan dana policija pokucala najprije na vrata Franciškovićevih roditelja a onda, dan poslije, i samog Marka, što je većina medija popratila na način da je priveden čovjek koji je doma držao arsenal oružja, stvar još uvijek nije mirisala na to nesretno 'vječno vraćanje'. No, dva dana poslije, na Dan pobjede u Kninu, ta ponovno probuđena policijska revnost kad god se netko usudi, makar i samo verbalno, dirnuti 'one gore', počet će dobivati obrise pojave 'bloka koji straši'. Jer vijest o policijskom privođenju u Knin doseljenog Sinjanina Luke Kozine zbog javnog fućkanja i hukanja predsjedniku Vlade morala je, barem one malo starije, neodoljivo podsjetiti na nešto već viđeno: na vrijeme kojega su prije dvadeset i kusur godina već proživjeli i za kojega su bili uvjereni da se više neće vratiti. Čovjek je priveden u policijsku postaju i tamo satima držan pod ključem zbog glasnog negodovanja protiv jednog političara na javnome skupu! Ako to nije pojava vrijedna osude i opreza, što onda jest?!

Stup srama

No, da stvar bude još i gora, umjesto javne osude takvog policijskog postupanja barem od strane dežurnih zaštitnika demokracije, ljudskih prava i sloboda (čast izuzecima koji su se udostojali oglasiti i tako prekinuti svoje ljetne praznike), u dijelu medija uslijedilo je nešto sasvim drugo: nemušti i već viđeni pokušaji da se te 'zviždače' proglasi ološem vrijednim svake osude, pa onda valjda i policijske represije. To su, imali smo prilike čitati, ljudi koji ne poštuju ni državu ni njene institucije i blagdane; rušitelji 'gori od Martića'! Fućkanje premijeru u tom suptilnom pokušaju medijske manipulacije odjednom postaje ravno veleizdaji i rušenju države i njenog ustavnog poretka. Pa što onda takvi rušitelji drugo i zaslužuju, nego da ih policija u marici spremi na sigurno! Da sâm premijer Milanović nije naslutio kako bi ta policijsko-medijska hajka za njega mogla postati i kontraproduktivnom, te se njegov ured promptno oglasio protiv Kozininog pritvaranja, u obranu temeljnog prava na slobodu toga do jučer anonimnog sinjskog branitelja, bez obzira na (ne)primjerenost njegova kninskog istupa, jedva da bi stao itko relevantan.

Kad čovjek sve to skupa vidi i shvati, onda mu više ni ono uhićenje i pritvaranje 'do zuba naoružanog' Marka Franciškovića više ne izgleda sasvim nesporno. Jer, sine ti odjednom, pa ni njemu policija nije upala u stan zbog naoružanja koje je tamo navodno držao, nego zbog nečeg sasvim drugog. Ona mu je upala u stan zbog Facebook svađe s ministrom policije Rankom Ostojićem. Da, baš svađe, a ne prijetnje kako se to službeno obrazlaže. Jer Franciškovićeve pisanije o sanjanju ministra koji visi na Trgu bana Jelačića, kad čovjek malo bolje razmisli, i nisu baš neka prijetnja vrijedna osvrta, a kamoli pokretanja cijelog represivnog aparata. Pa iste je 'prijetnje' isti taj Marko ranijih godina, čak i putem televizijskoga programa, upućivao i predsjednicima Mesiću i Josipoviću, premijerima Milanoviću i Kosor i kome sve već ne, poručujući im kako će, kad dođe na vlast, ukinuti smrtnu kaznu i suditi svim tim 'veleizdajnicima'. No, sve su dosadašnje Franciskovićeve kandidature neslavno propale, a i te njegove prijetnje zajedno s njima. Po čemu bi to onda baš ista takva 'prijetnja' ministru Ostojiću bila vrijedna tako opsežne policijske akcije? Pa, ni sam ministar nije ju shvatio ozbiljnom. Jer da jest, ne bi se s Franciškovićem na svom profilu upustio u svađu rječnikom kojeg se nijedan kočijaš ne bi postidio, spominjući mu i oca i Papu, uvlačeći u nju sasvim bespotrebno i neprimjereno i klečanje i ispovjedanje...

Selektivna sloboda mišljenja

No, kad je prije 5 godina predsjednika Foruma mladih SDP-a u Dubrovniku Nikšu Klečkapolicija privela jer je mislila da je upravo on na Facebooku tadašnjega premijera Sanadera u jednoj fotomontaži okitio nacističkim obilježjima, isti je taj ministar Ostojić tadašnji postupak policije ocijenio kao 'represiju i neprihvatljivo ponašanje', dodavši kako ljudi, 'bez obzira na to jesu li pripadnici neke stranke, imaju pravo slobodno izražavati svoje stajalište'. Osobito na društvenim mrežama koje su, kako je tada pojašnjavao, 'mjesto gdje ljudi mogu demokratski sučeljavati svoja stajališta'. Tadašnji pak predsjednik Foruma mladih SDP-a Davor Bernardić u otvorenom je pismu ravnatelju policije poručio: 'Željeli bismo vidjeti privedene nasilnike, lopove, silovatelje, ubojice, pripadnike organiziranog kriminala koji ugrožavaju sigurnost građana, a ne privođenje nedužnih građana zbog verbalnog delikta'. Danas, međutim, dok Marko Francisković u remetinečkom pritvoru ispašta zbog svojih nerealnih snova a Luka Kozina čeka da mu se odrapi neka kazna, možda čak i zatvorska, jer se usudio hučati na premijera, isti taj Ostojić uživa negdje u hladu Bjelolasice ili priobalja (gdje su ga smjestili novinari 'kreteni'), a od Bernardićeve negdašnje zabrinutosti za ponovno uvođenje verbalnog delikta ni traga ni glasa.

Tko zna, nastavi li policija ovim tempom privoditi i pritvarati sve one koji se malo glasnije zamjere nekom ministru ili premijeru, te tako postanu prijetnjom 'državnoj stabilnosti', možda nam nedavno promaknuće u potpredsjednika Vlade upravo ministra unutarnjih poslova, a ne nekog političkog barda iz resora gospodarstva i državnih financija, i ne bude izgledalo tako nelogično i slučajno. Jer, kolikogod se bardovi poput Slavka Linića ili Miranda Mrsića trudili pokrpati zjapući državni proračun i reformirati zamrlo tržište rada, u slučaju njihova neuspjeha za stabilnost vlasti možda bude važnije računati na beskompromisnu potpredsjedničku odanost onoga tko se bavi policijom, negoli onih koji se bave proračunskom i radno-mirovinskom politikom. Pa nam - ne dao Bog! – i ova aktualna brzopotezna privođenja i pritvaranja budu izgledala tek kao mačiji kašalj u usporedbi s onim što bi nam policijsko-represivni sustav, u očuvanju ugleda i sigurnosti onih na vlasti, još mogao prezentirati.