Prošlih nekoliko tjedana Hrvatsku je tresla groznica - koja i nije baš tako neuobičajena u 'ptičjem rezervatu'. Imala je sve karakteristike ptičje gripe, od temperature do kihanja i grlobolje, zahvativši velik dio ptičje populacije. Čak su i strani mediji izvještavali o tome sa zabrinutošću. Napokon, stvar je razriješena tako što je glavni doktor ustvrdio kako bolest nije ni postojala! Ptice u rezervatu samo su umislile da su bolesne.

Basne i gafovi

Da se radi o basni, tako bi se nekako mogao skraćeno prepričati nastup premijera Milanovića sa saborske govornice i konačno zaključivanje slučaja usklađivanja zakona o izručivanju s onim evropskim. No, nažalost, nije riječ o basni. Prema njegovim je riječima ispalo da oni u Evropskoj komisiji slabo čuju i još slabije razumiju o čemu se radi u slučaju 'lex Perković' (koji, naravno, zapravo nije lex Perković!), a naročito potpredsjednica komisije Vivian Reding i premijerka Angela Merkel. Naravno da će se naš zakon, donesen tri dana prije ulaska u EU, uskladiti s Evropskim uhidbenim nalogom, pa to je stalno i bila namjera vlade, sekundirao je ministar pravosuđa. Pritom je još uvijek ostalo nerazjašnjeno, u Hrvatskoj a i šire, zašto se uopće donosio taj zakon, kad je namjera bila da ga se ukine? Ali dobro, recimo da u trenutku trijumfa nije vrijeme za sitničarenje. Jer spašena je čast zemlje, spašeni su principi, spašen ponos, nezavisnost i još koješta što doduše ne spada u sferu politike ali je svejedno neizmjerno važno našem premijeru. Ništa nije izgubljeno, ništa nas nije koštalo, rekao je on, baš ništa. Ovo nije kapitulacija, naglasio je i još dodao da za pesimiste ima lošu vijesti jer 'i dalje ćemo se ponašati ovako'. Nije, naravno, pojasnio tko će se tako ponašati (on? vlada?) i kako (principijelno? tvrdoglavo? glupo?).

Tko je tu lud?

Uglavnom, izboren je novi datum primjene, ne odmah, nego će se zakon primjenjivati od 1.1.2014. i to je očito razlog premijerova trijumfalizma. No, umjesto olakšanja na ovakav završetak međunarodne trakavice, premijerove riječi izazivaju nedoumice. Jesmo li svi mi ludi? Ispalo je tako da ni građani ove zemlje nisu razumjeli o čemu se ovdje zapravo radilo. Naime, javnost je cijelo vrijeme imala dojam da se radilo o nerazumljivom inatu premijera koje je Hrvatsku moglo koštati ne samo sankcija nego možda čak i raspada vlade, te da je njegovo popuštanje (njegovim rječnikom: pobjeda) rezultat pritisaka iz EC i prijetnje sankcijama, zbog čega je i došlo do popuštanja, ili, kako se to lijepo kaže - do kompromisa. Javnost je, zajedno s opozicijom i onima u poziciji koju su doduše mislili isto ali su šutjeli i kalkulirali, ispala naivna i glupa vjerujući da se radi o očiglednom porazu Milanovićeve politike insistiranja na izmjeni zakona uvedenoj samo tri dana pred ulazak u EU. A isto tako pisali su i strani mediji, recimo. The Wall Street Journal ili Reuters, koji su zaključili da se radi o kapitulaciji.

Ustvari, svi osim samog premijera i njegovih najbližih službenika i novinara ispali su neinformirani, zlonamjerni i paničari.

Od 'pobede' do 'pobjede'

Nakon njegovog govora u Saboru prije par dana, niz napisa u dnevnim novinama koje su se odmah preorijentirale s napada na podršku, požurio je 'pojasniti' ih. Ispada da je taj narod gotovo jednako tako nerazuman u svome tvrdoglavom nerazumijevanju, koliko i sam premijer u svome odbijanju promjena. Naravno da je kriv narod, a ne vođa…Ova situacija podsjeća na slično ponašanje jednog drugog političara iz tzv. 'regije'. Ne bi se,naime, moglo reći da je naš premijer jedini koji zna kako pretvoriti poraz u pobjedu. Nije on jedini alkemičar, i Srbija još uvijek slavi poraz na Kosovu polju! Ali ne samo to: kada su godine 1999., nakon masovnog egzodusa s Kosova, NATO avioni bombardirali Srbiju pa je nakon toga Milošević bio prisiljen zaustaviti progon Albanaca, on je mrtav-hladan proglasio – ‘pobedu”! Njegovom narodu i stranim dopisnicima preostalo je jedino racionalno tumačenje njegovih riječi: mora da je Milošević mislio na moralnu pobjedu nad mnogostruko jačim neprijateljskim snagama. Sve drugo bilo bi suludo.

Jednako tako, kao moralna (demagoški rečeno) ali nikako politička pobjeda, mogle bi se protumačiti trijumfalne izjave Milanovića. Slično ponašanje koje veže ovu dvojicu lidera u trenucima poraza kao da sugerira model neke balkanske logike koja uključuje tvrdoglavost ili inat kao element politike, a koji se zatim predstavlja kao principijelnost i zaštita nacionalnog ponosa.

Ma koliko u anketama njegova popularnost navodno ne opada, malo je vejrojatno da Milanović može kapitalizirati na ovom nepotrebno izazvanom sukobu i na njegovoj moralnoj 'pobedi'. Svojim postupcima i demagogijom napravio je štetu jer su i njegova vlada i hrvatska država izgubile povjerenje partnera (i investitora) u EU, a to je teško popraviti. Napravio je štetu jer je, u mišljenju o svojim postupcima ujedinio svoje glasače sa glasačima opozicije, što mu ovi ne bi smjeli oprostiti. A sve je građane pretvorio u sudionike u drami za koju sada ispada da je bila tek puka komedija zabune.