Da podsjetimo: uspješno je održana samo jedna Parada ponosa, 2010. godine, uz jaku policijsku zaštitu i po kratkoj, simboličkoj trasi, s nekoliko stotina sudionika. Pokušaj iz 2001. završio je krvoprolićem u kojemu samo čudom nitko nije izgubio glavu: u koordiniranom napadu ekstremnih desničara pod vodstvom jednog mrakobjesnog popa bilo je desetak ozlijeđenih, a policajci su čak morali pucati u zrak da odbiju napad od sebe i drugih. Kasniji pokušaji bili su zabranjeni zbog 'negativne sigurnosne procjene' policije, sve do 2010. Ispalo je, međutim, da policija može osigurati tu manifestaciju prilično učinkovito – ako joj se tako kaže i ako politika stane iza nje.

Da se odmah razumijemo: nije tu već dugo riječ o pravima LGBT populacije, 'gejova i gejki', kako to djeca u Beogradu zovu. Tu je riječ o onom lakmusnom papiru (sjećate ga se s nastave kemije u školi) koji pokazuje neke važne stvari: tko je jači na ulici, je li država iskrena u prihvaćanju civilizacijskih vrednota i europskih standarda, tko će – u krajnjoj instanci – dominirati srbijanskim društvom. Parada ponosa, dakle, uvelike je prevazišla pitanje prava LGBT osoba: ona je bojno polje na kojemu se svake jeseni ogledaju nacionalističko-klerikalna desnica i liberalno-demokratska Srbija. Gejovi i gejke tu su sporedni.

Kupovanje vremena

Ove jeseni vlast je doslovce do zadnjega trenutka (petak, 27. rujna navečer) odlagala donošenje te famozne sigurnosne procjene. Istovremeno su se svi pripremali kao da će Parade u subotu biti: organizatori, policija, klerofašisti. Dvoje Vladinih funkcionera, ministar bez lisnice, ali za europske integracije, Branko Ružić (SPS) i ravnateljica Vladina ureda za europske integracije Tanja Miščević (nestranačka osoba) najavili su da će sudjelovati; švedska ministrica vanjskih poslova došla je u Beograd s tom namjerom; netko se sjetio da je i El Presidente Nikolić prije koju godinu izjavio da bi i on hodao u Paradi – ako ne bude na službenom putu. Klerofašističke skupine (Obraz, Dveri Srbske, Naši i stanoviti Zavetnici (za koje prvi put čujemo) najavili su vlastite miroljubive 'obiteljske šetnje' u zaštitu i očuvanje obitelji, a na društvenim mrežama zaprijetili nasiljem. Crkva se i ovoga puta istakla: patrijarh Irinej izrazio je svoje užasavanje nad Paradom ponosa: njegovo je mišljenje o tome 'crno da crnje biti ne može' i tako dalje. Zanimljivo je da Njegova Svetost nikada nije osjetila potrebu da svoj Previšnji prijekor uputi crkvenim knezovima poput Pahomija, Filareta i Kačavende koji su itekako griješili sodomskim grijehom. Kačavenda (zvorničko-tuzlanski vladika) jest marginaliziran, ali ne toliko zbog svojih na video vrpcu snimljenih homoseksualnih orgija i optužbi za još gore grijehe, koliko zbog svojih financijskih nadasve zanimljivih makinacija.

Dr. Ivica i mr. Dačić

Poput Njegove Svetosti, premijer i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić doveo je sebe u proturječnost. S jedne strane, on od svojih podčinjenih kolega policajaca očekuje dosljednu provedbu načela jednakosti i prava građana; s druge strane priuštio je sebi nekoliko skandaloznih izjava na temu 'bolesnih' i 'protuprirodnih' sklonosti LGBT osoba. Ako patrijarh Irinej ima problem s podvojenošću svoje uloge (tolerira homoseksualizam kod svojih episkopa, ali ne i kod drugih muškaraca i žena), toliko – ako ne i više – ima ga i premijer Dačić. On, poput rimskog boga Janusa, jednim ustima govori za Europu, a drugim ustima za domaću političku scenu. To se proturječno očitovanje može tumačiti i njegovim dvostrukim ovlastima: jedno govori u svojemu svojstvu premijera, a drugo u svojemu svojstvu ministra unutarnjih poslova.

Upravo ta podvojenost – i osobe i dužnosti koju obnaša – Ivice Dačića iznova je iznervirala policajce koji bi htjeli znati što se od njih zapravo očekuje: da koga oni trebaju štititi – 'bolesnike i protuprirodne bludnike' ili pak ljudska i građanska prava i slobode svih građana? Policajci jako dobro razumiju istančanosti te vrste: ili imamo političku volju i podršku, pa ćemo se tući po ulici s punom motivacijom, ili nam se stavlja do znanja na pokvaren i kvaran način da ćemo piti batine, sve hineći da vršimo dužnost. Osim toga, prekovremeni sati neće im biti plaćeni – po običaju. Jedan sindikalni funkcioner uputio je ovih dana pismo predsjedniku republike Nikoliću, potpredsjedniku vlade Vučiću i premijeru i ministru Dačiću. Taj generalni tajnik Sindikata srpske policije (nipošto najmanjeg od nekoliko sindikata policije) Lazar Ranitović, otvoreno je upitao svojega ministra i kolegu Dačića što on zapravo hoće od policajaca: da 'goli, bosi, bez opreme i bez prekovremenih i noćnih sati' izlaze na cestu i riskiraju zdravlje i živce, a da im je uskraćena potpora države i politička podrška njihovog vlastitog ministra i kolege? Ostali policijski sindikati misle isto, a neki su se i ranijih godina očitovali na sličan način.

Ako je mogla tekma s Hrvatskom...

Policija MUP Srbije u stanju je razviti po beogradskim ulicama bez velikih problema barem dvije do tri tisuće uniformiranih policijskih službenika, uz pomoć dva do tri odreda žandarmerije (Beograd, Novi Sad, Kraljevo), od svaki broji po oko 500 ljudi. To se smatra za dovoljne snage u većini zamislivih prekršaja javnoga reda i mira većih razmjera. Toliko, možda manje, bilo je razvijeno za nogometnu tekmu Srbija-Hrvatska i sve je prošlo u redu.

Konačnu odluku u petak navečer donio je Biro za koordinaciju službi sigurnosti, zanimljivo tijelo koje je sebi po mjeri skrojio Aleksandar Vučić i u kojemu sjede svi: u subotu Parade ponosa neće biti. Beograd se od petka popodne počeo puniti policijom; park Manjež (u središtu grada, kod Jugoslavenskog dramskog pozorišta) već je blokiran, a sa ulica su sklonjene sve kante za smeće – preventivno. Nakon višesatnoga vijećanja, kažu da je bilo šest prema šest glasova, Biro je donio negativnu procjenu. Premijer se onda pojavio na TV dnevniku i rekao da su u subotu 'svi javni skupovi zabranjeni' i točka.

Ostajemo, dakle, tamo gdje smo i bili. Nema tu više ničijeg ponosa.