KOMENTAR MARINKA ČULIĆA

Rat SDP-a i HNS-a praznim puškama

28.11.2012 u 11:10

Bionic
Reading

Zašto se HNS protiv poreza na nekretnine nije bunio prije presude Radimiru Čačiću? Naš kolumnist pokušava razriješiti korijene novog sukoba unutar vladajuće koalicije te definirati model njezina vladanja i prihvaćanja aktualnog političkog trenutka

Vrag zna što sve stoji iza protivljenja Čačić-Pusićkinog HNS-a porezu na nekretnine građana. Da odmah raščistimo, gledano kroz doktrinarne naočale, tu je sve jasno. Liberali, a tako sebe deklariraju u HNS-u, u načelu se uvijek zalažu za niže poreze, posebno na poduzetništvo, a socijalisti-socijaldemokrati, što bi trebao biti SDP, za više poreze. Ali to je tako samo kada se stvari gledaju školski. U životu je drukčije jer i liberali, uzmite primjer poglavarice neoliberalne Europe Angele Merkel, vide da današnji kapitalizam ne može opstati bez jake države ili, u slučaju Europske unije, bez jake nad-države. A, jasno, jake države nema bez visokih, odnosno relativno visokih poreza.

Uostalom, tako je i s prvim hrvatskim liberalom, da ne kažem liberalčinom, Radimirom Čačićem. Protivno svom izvornom političkom uvjerenju, on je glatko progutao što je Milanovićeva vlada uvela jednu od najviših stopa PDV-a u Europi. A nije se protivio, barem ne javno, ni uvođenju poreza na dividendu, pa čak ni poreza na poduzetničku svetinju dobit, ukoliko se ne reinvestira u nove proizvodnje. I sada se, gle čuda, nikako ne može pomiriti s porezom na nekretnine jer navodno destimulira investiranje, iako neki od prije spomenutih poreza to sigurno čine više od ovoga.

Čačić podnosi ostavku
Presuda koaliciji

Zato mi izgleda da ovo ima više veze, istina, ne znam precizno kakve, s Čačićevom osuđujućom presudom u Mađarskoj nego što bi on nešto posebno osuđivao novi porez. Dakle, slažem se s većinom novinskih i drugih analitičara da predsjednik HNS-a nešto petlja za svoj račun i kada bi ga probudio usred noći sigurno ne bi znao sastaviti dva slova što mu ova antiporezna buna zapravo znači. No, nisam siguran da znaju što hoće ni Slavko Linić i SDP-ov dio Vlade. Dobro, uvođenje poreza na nekretnine u skladu je s onim što ima većina zemalja EU-a i razvijenog svijeta, ali ako se slijedi njihov uzor, trebalo bi ga slijediti do kraja.

Bolji primjeri poreznih politika tih zemalja ne slijede drpadžijski princip 'uzmi svima koliko možeš', nego princip da se uzme više bogatima, što nije, da se netko ne uplaši, ideja nekih bradatih komunista koji su se uvukli u vrhove kapitalističkog svijeta. Rade to, uz već notorne primjere skandinavskih zemalja, američki predsjednik Obama i francuski Hollande, uviđajući da kapitalizam bez elementarne socijalne ravnoteže između imućnih i manje imućnih građana (a sve više i između zemalja unutar razvijenog kapitalističkog svijeta) uzgaja klicu vlastitog samouništenja. Ovi naši, međutim, ne razbijaju glavu tim epohalnim pitanjima.

Slavko Linić predstavlja porez na nekretnine
Defanzivni kapitalizam

Hrvatski poreznici hladno uzimaju poreze po potpuno istim stopama neovisno o tome imaju li pred sobom obveznika s plaćom od deset ili sto, pa i više stotina tisuća kuna. Njima je to svejedno, iako je svakom laiku jasno što to znači. Nakon što je u privatizaciji uništeno radništvo, sada se s istom štetočinskom marljivošću gura u propast i srednji sloj, i to je prava suština ovog ratovanja Vlade sa sindikatima prosvjetara, državnih službenika, medicinara… A tu nema nikakve razlike između SDP-a i HNS-a, kao što je nema ni u mnogočemu drugom, uključujući ono glavno. To je da na ovu krizu reagiraju izraziti defenzivno, ostajući u okvirima prevladanog tipa kapitalizma, baziranog na trgovini i uvozu, umjesto na novim proizvodnjama, koji se treskom raspada i drugdje u Europi i svijetu.

Raspada se iz jednostavnog razloga - jer se bez proizvodnje vlastitih dobara postaje ovisnik o tuđim, što stvara žeđ za uvijek novim kreditima i jamči srozavanje sve dublje u spirali dugova. Zato onda i ubiranje poreza postaje alfa i omega državne politike, a ministar Linić, kojeg bi se u bolje uređenim zemljama jedva primjećivalo, postaje glavna faca, nešto kao prinudni upravitelj u tvrtki pred bankrotom. Od njega se očekuje da spriječi bankrot, no kako on kontrolira samo izlazna, a ne i ulazna vrata državnog proračuna, osuđen je na polovični rezultat: bankrota nema, ali smo uvijek tu negdje na njegovom rubu.

To, međutim, nije najgore. Gore je da zbog spomenute konzumerističke, umjesto produkcionističke ekonomske filozofije, cijela državna politika biva svedena na krpanje već zakrpanog, a ovu se krizu doživljava nešto kao veliku elementarnu nepogodu. Njene se posljedice mogu kako-tako sanirati, ali kako se ne može, zapravo neće, utjecati na njene uzroke, voda nosi zemlju gdje hoće, uz smjernu molitvu državne vlasti da to ne bude baš iz velikog dreka u još veći. I to je jedino što ona radi. Nikada ne pliva u smjeru problema, nego apatično čeka da oni dođu do nje, pa što bog da, i ako ne da baš neko krajnje zlo, ni ovo kako je danas nije tako loše.

Upravo tako ovih dana komentira za Novi list neimenovani mudrijaš iz vrha SDP-a. Ogorčen je na Čačića što se već nakon izricanja uvjetne presude u Mađarskoj nije povukao, nego je zloupotrijebio podršku SDP-a, a sada još pokušava fabricirati i krizu u Vladi, pa i u zemlji u cjelini, iako situacija, tvrdi, uopće nije tako bezizlazna. Evo, kaže, generali su se iz Haaga sretno vratili kući, Gotovina javno istupa kako bismo samo mogli poželjeti, a HDZ se pokazao kao sasvim nedorasla opozicija. I, eto, to bi, kao, trebala biti platforma Milanovićeve koalicijske Vlade, koja se svodi na uvijek isto čekanje da se nevolje riješe same od sebe, iako ni primjeri koje je spomenuo anonimni funkcionar SDP-a ne govore tome u prilog.

Josipović o haškoj presudi
Olujno olakšanje

Oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču svakako jest olakšanje Milanović-Josipovićevoj vlasti, ali to je opet ona vrsta olakšanja koja proizlazi iz toga da se probleme izbjegne, umjesto da ih se riješi. Evidentno je, naime, da je puštanje dvojice generala iz zatvora naočigled srozalo srpsko-hrvatske odnose u regiji, pa i u samoj Hrvatskoj, što se može objasniti i novim bujanjem srpskog nacionalizma, kako se kod nas mahom radi, ali, bogami, ne samo time. Jer oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču dodatno je apostrofirala činjenicu da za zločine u Oluji i poslije nje još nitko nije osuđen, pa se lijepo vidi da je u tom srozavanju svoj dio obavio i hrvatski nacionalizam. I što sada?

Trebalo bi, naravno, procesuirati te zločine, što se iz Bajićevog državnog odvjetništva i najavljuje. Ali, ako se sve svede na sankcioniranje pojedinačnih zločina unaprijed treba reći da to neće biti dovoljno jer bez niti koja povezuje te zločine ostat će do u vječnost dojam da su se oni dogodili malone slučajno, Nisu, razumije se, a nit koja ih povezuje je Tuđmanova politika prema Srbima u Hrvatskoj kakvu je vodio devedesetih, a naznačena je još krajem osamdesetih u njegovim 'Bespućima'. I, eto, to je problem koji vapi da ga riješi sadašnja vlast, umjesto da ga, kao i sve ostalo, gura pod tepih. Ona se treba javno ograditi od te politike, a ne, kao Josipović ovih dana, plaziti pred većinskim javnim mišljenjem tvrdnjom da je Oluja imala isključivo oslobodilačke namjere i da ničim nije kompromitirala Tuđmana.

Njega stvarno i nije jer je postigao točno što je i htio, za razliku od ovih danas koji s politikom malo ovako-malo onako kompromitiraju sve što započnu time da nemaju pojma kako to završiti.