Ne sjećam se da je i u Tuđmanovo vrijeme vladajuća politička stranka u ovako kratkom vremenu prevalila preko glave toliko toga kao sada SDP. U samo tjedan dana Milanovićeva stranka je, sve gledajući da joj se nešto ne pomiješa u glavi, apsolvirala lokalne izbore, odradila završnicu bučnih pregovora sa sindikatima i na kraju dočekala homoseksualce u Splitu. Još bi vladajuće mogao lupiti kao maljem i podivljali Dunav, kao gorki podsjetnik da nam iz Europe ne dolaze baš uvijek dobre stvari, i mogli bi se prijaviti prvoj srčanoj stanici na produženi nadzor
Ali, srećom po njih, burni tjedan protekao je, ne računajući moguće mahnitanje Dunava, iznenađujuće dobro imajući na umu da ovu Vladu jedva više itko doživljava uspješnom. Sva tri posla obavljena su na vrlo zadovoljavajući način, čak bi se moglo reći i šampionski, ali ono što je uspjeh za ovu stranku, mislim tu prvenstveno na ušutkavanje sindikata, ne mora biti i uspjeh za zemlju u cjelini. No, tu se dogodilo ono što je i trebalo očekivati. Već sam na ovom mjestu pisao da stav SDP-a otprije nekog vremena da on više nije samo socijaldemokratska nego i liberalna stranka, treba shvatiti tako da će se od prvoga zapravo odustati, ali da će se drugo braniti do zadnjeg daha.
To naprosto proizlazi iz logike koju su poodavno usvojile i utabale i sve ostale europske socijaldemokratske i socijalističke stranke, koje su se sa zaštite radničkih prava prebacile bez ostatka na zaštitu ljudskih prava. I sada samo gledamo kako izgleda hrvatska repriza tog prebacivanja. Vlada je tvrdo nastupila prema sindikatima državnih i javnih službi, nametnuvši im deplasirani princip da one moraju dijeliti bijedu i neizvjesnost realnog sektora, umjesto da bude obratno. Pa da socijalna sigurnost u javnom sektoru bude cilj kojem će se težiti i u privatnom sektoru.
LGBT-ćirilični projektili
S druge strane, SDP i partneri sasvim su se drukčije postavili prema LGBT zajednici, toliko drukčije da se novi splitski gradonačelnik Ivo Baldasar čak nacrtao i na čelu Gay Pridea, kao da je zaštita seksualnih manjina ono najviše i najvrednije za što se treba boriti u današnjoj politici. Uh, naravno da nije baš tako, ali nakon što je SDP napustio socijalnu i prigrlio liberalnu agendu, bilo je jasno da će on ovu drugu braniti do zadnje stope kao još jedini smisao svoga postojanja. To objašnjava zašto je Milanović dopustio ministru Jovanoviću onako nakostriješenu svađu sa 'srednjevjekovnim' protivnicima spolnog odgoja u školama, da bi to zatim preraslo u otvoreni svjetonazorski rat i o drugim pitanjima.
Ponajprije oko ćirilice u Vukovaru. Pokazalo da je tu Milanović dobro ciljao, jer se u tom gradu pod Karamarkovom kabanicom razmahao toliki animozitet prema Srbima – tiskani su leci u kojima se tvrdilo da oni spremaju novo iseljavanje Hrvata, čak i pripojenje Vukovara Srbiji – da je to šefu SDP zapravo došlo kao naručeno. Trebalo je samo uprijeti prstom u 'novi' HDZ kao opasnog dilera nacionalističkim strastima, gorim i nego devedesetih, i SDP-ovi birači, ali ne samo ni – od kojih je dio ostao u prvom krugu lokalnih izbora kod kuće – to su shvatili malone kao mobilizacijski poziv da se pojave na biralištima. I pojavili su se.
Tako je SDP s partnerima ne samo zadržao vlast u Vukovaru, nego ju je osvojio i u nizu urbanih utvrda desnice, gdje je nikada, ili skoro, nikada nije imao (Split, Osijek, Sisak..). Ukratko, pokazalo se da Milanovićeva stranka, kada hoće, može ne samo pobijediti suparnika, nego ga i nadigrati njegovim oružjem, jer je Karamarko pokrenuo ili podupirao kampanju protiv heteroseksualnih brakova i ćirilice uvjeren da je HDZ tu 'doma', tj. da su to njegove udarne teme. Ali, sada su tu doma i Milanović i SDP, koji ovdje istupaju kao opunomoćeni ambasadori svjetske liberalne ideje i njenih prioriteta oko zaštite seksualnih, nacionalnih i drugih manjina.
Napadna snošljivost
Čak se ni Karamarko, sa svim svojim napumpanih konzervativističkim bicepsima, nije mogao praviti da ta liberalna internacionala, koja dominira današnjim svijetom, nije vrijedna uvažavanja. I uslijedio je rasplet kakav je uslijedio. U Splitu je treći po redu Gay Pride protekao u atmosferi tako napadne, gotovo nestvarne snošljivosti, da je bilo očito da to nije samo pobjeda tolerancije nego još i više uzmak netolerancije. Uostalom, to je homofobna splitska desnica otvoreno i priznala, pohvalivši se da su homoseksualci ovaj put pušteni na miru jer je ona pozvala svoje pristaše da se suzdrže (a ako baš ne mogu da napuste grad).
Tako se napokon crno na bijelom potvrdilo tko je organizirao kamenovanje Gay Pridea prije dvije godine, a golemu žabu krastaču progutala je i Crkva, odakle se tvrdilo da su to kamenovanje izazvali sami 'pederi i lezbe' svojom izazivačkom paradom. Kako bilo, SDP je u Splitu na uvjerljiv način obranio jednu važnu ljudsku slobodu, pomodnost sada pustimo po strani, ali je imao peh da je u istome gradu u isto vrijeme pogažena jedna druga. Mislim tu na sramotan zahtjev Debeljakovih ljudi splitskim liječnicima da ne otvaraju bolovanja škveranima iz Brodisplita dok su pod otkazima, što je Milanovićeva stranka herojski prešutjela.
Tako je pokazala da joj je do seksualne manjine sa splitske Rive puno više stalo nego do radnika, premda su se i oni srozali na razinu svojevrsne manjine. Na nju, istinabog, ne nasrće desnica, ali je zajednički ignoriraju i ona i ljevica, s tim da tu ljevica ostaje više dužna, jer su radnici „njezini“, ili je barem tako dosad bilo. Ali, sada, eto, ispada da će im ona pružiti zaštitu samo ako su homoseksualci, heteroseksualni radnici nisu više predmet njenog interesa. Nešto tu debelo ne štima.
Iza SDP-a je, rekoh, šampionski tjedan, u kojem je uspio zaštiti dvije manjine, jednu nacionalnu i drugu seksualnu, ali ako ne zaštiti i ovu treću, bit će to, baš ono, ispričavam se na izrazu – pederski.
