Sastavljanje nove srbijanske vlade odužilo se, prethodnom optimizmu usprkos, kada, tko s kim i kako, zašto i kome koliko (što je najvažnije). Već su svi pomislili da je o jednostavnoj aritmetici riječ: sastavimo koaliciju dok ne dobijemo barem 126 mjesta u parlamentu i – mirna Bosna.

E, neće tako ići. Počelo je – što je indikativno – od Mile Dodika koji ne bi želio u novoj vladi Čedomira Jovanovića i LDP, jer da oni imaju nešto protiv njegove države koju zovu 'Šumska'. Onda se predomislio i Ivica Dačić, do prije koji dan uzdanica Tadićeve koalicije: on, naime, dijeli zebnje i dvojbe Mile Dodika glede Čede i LDP-a. Dačić strahuje od vlade u kojoj bi sjedili ljudi koji imaju drugačije mišljenje o Republici Srpskoj i o Kosovu od njega, Dačića. Osim toga, Dačić bi u vladi htio još nekog jačeg partnera, da bi se izbjegle krize i 'ucjene' LDP-a zbog tanke parlamentarne većine. Taj jači partner bi mogao biti Mlađan Dinkić, lider nove stranke Ujedinjeni regioni Srbije (URS), na primjer.

Tu, kako doznajemo, leži bit ovoga spora. Već i vrapci u Pionirskom parku (preko puta parlamenta) znaju da je Mlađa Dinkić u predizbornu kampanju uložio oko trideset milijuna eura i odgovarajuća obećanja u smislu 'duga časti', što vele kockari. Papire koji to pokazuju slavodobitno je nosio okolo i njima mahao mladi Aleksandar Vučić, nasljednik Tome Nikolića na čelu Srpske napredne stranke. Po tumačenjima političkih sveznadara i po tračevima koji kruže Beogradom, upravo je Mlađa Dinkić potaknuo Dodika da zaljulja čamac i napadne Čedomira. Kažu da je u panici, jer da bi njegove mjenice mogle biti protestirane. Tko su povjeritelji nagađa se manje ili više obaviješteno; u svakome slučaju oni s kojima je Mlađa radio i ranije (od prevrata 2000. to jest), ali i neki drugi, noviji. Najnovija radna pretpostavka je da je za spašavanje Mlađana Dinkića zainteresiran Miroslav Mišković, tajkun svih tajkuna, capo del tutti capi: da je ponudio neke ozbiljne novce Dačiću i Krkobabiću (umirovljenička stranka PUPS) ne bi li nekako Dinkića uvukli u vladu. Djeluje logično – ako se prisjetimo tko je Mlađa Dinkić bio dosad.

199663,199006,199491,178376

Mlađa Dinkić srušio je tri vlade u kojima je bio ministar i koje je njegov poslanički klub podržavao: Živkovićevu 2003, nakon ubojstva Zorana Đinđića, i dvije Koštuničine, zaključno s posljednjom, 2008. Imati Mlađu u vladi, glasi logični zaključak, nije higijenski, nešto kao posjet kupleraju bez prezervativa – velika zaraza za male novce. Dinkićeva stranka – nekada G17Plus (što god to značilo, a ne znači niš'), a sada URS – mješavina je također nadasve sumnjiva: nedopečena kao-fol-liberalna ekonomska misao (hm?) plus (od toga 'Plus') ekipa japijevsko-menadžerijska od one vrsti 'vidi đe su mi ruke i đe ti je novčarka'.

Dinkić je obećavao 1000 eura besplatnih akcija svakom (i rezance s makom, dodao bi Balašević), da bi onda priznao kako je lagao iz predizbornih razloga; njegovi ministri umiješani su bili u nekoliko korupcijskih skandala, uključujući i onaj kada su od Izraelaca kupovali satelit koji im ne treba novcima koje nemaju, pa sada izraelski advokati traže neke desetke milijuna eura koje će, kako ta stvar stoji na nekoj londonskoj arbitraži, dobiti. Meni osobno nikada nije bilo jasno zašto bi bilo tko dao svoj glas Mlađi Dinkiću, ali ja sam, pardoniram, čovjek staromodan i pomalo bedast: ne kužim art, kemp, tehno i to. U Srbiji, zemlji čuda, međutim, ima i toga; dobro, eto ih tamo.

Tako traje operacija spašavanja vojnika Dinkića, već treći put, 'a da ga više ne spasavamo, izginut ćemo uludo', zavapio je jedan moj izvor informacija u očajanju. Mlađa je, međutim, pustio korijenje gdje treba; ima 'pozicije' (agenturu; u obavještajnom žargonu) gdje treba; posudio je novce gdje ne treba i sada mu valja aktivirati sve svoje mogućnosti u presudnoj obrani. To se praktički svodi na preusmjeravanje novaca, obećanja i mjenica, ukratko. Ako se i kada dokopa vlade i mjesta u vladajućoj koaliciji – bilo kojoj! – igra se nastavlja: vratit će dugove (dobro, ne baš sve), ispunjavat će obećanja (dobro, ne baš sva, ali bit će novih vlada), a bit će još satelita, vojnih liferacija, financijskoga opsjenarstva i ostalih dobrih poslova... 'Svatko ima dionicu', kako je govorio Milo Minderbinder iz Kvake 22.

Novi El Presidente, dakako, ne mari: njemu je šecko eno, kakbirekli naši Totovi (Slovaki). Sa svojih olimpijskih visina, između razgovora sa Hils (Secretary of State Hilary Clinton) i s Cathy (Dame Catherine Ashton od EU), Tomo im veli: sastavite već jednom tu većinu, meni je svaka dobra, ja sam legalist i demokrat. Ne bez stanovite pakosti koja mu je svojstvena, mladi Vučić ide okolo i utrljava zbunjenim stranačkim prvacima ideju da bi možda 'velika koalicija' (Tomo i Boris) bila nekako najzgodnija; Dačić već prijeti da mu je strpljenje na izmaku i šnjofa se sa Vučićem; umirovljenici traže sve i odmah; Mlađa svako malo viče 'a gdje sam ja tu?' (hercegovački: 'Ima l’ mene tute?'). Jedino što Mlađa može pridonijeti bilo kakovoj budućoj koaliciji – po načelu eliminacije nepotrebnoga – jesu njegove 'pozicije' i tuđi novci. Politike tu nema.