Kada je prije par dana ljutito izaslanstvo Srba sa sjevera Kosova došlo u Vladu da protestira zbog potpisa na kosovsko-srbijanskom Sporazumu u Bruxellesu, pred zgradom Vlade pojavilo se dvadesetak predstavnika kosovskih Srba iz enklava južno od Ibra. Oni su – sasvim logično i legitimno – zatražili za sebe ista prava koja su Srbima na sjeveru Kosova zajamčena izrijekom Sporazuma, jer – po čemu su oni različiti?
Tu se sada javlja nekoliko nadasve zanimljivih pitanja. Osim tog njihovog, očigledno razvidnog, postoji i pitanje integracije u kosovski politički sustav, gdje su južni Srbi najvećim dijelom na najboljem putu. To im, međutim, do sada nije bilo od neke pomoći: i sjeverni Srbi i beogradske vlasti gledale su ih bez imalo razumijevanja, proglašavajući ih svako malo 'Thacijevim Srbima' i 'izdajnicima'. Oni su, pak, bili uporni i žilavi: ipak više Srba na Kosovu živi južno od rijeke Ibar; opstali su u uvjetima nepovoljnim, ne prijete masovnim preseljenjima, sve više sudjeluju u političkom i lokalno-samoupravnom sustavu i očito imaju namjeru ostati gdje su.
'Republika Srpsko Kosovo'
Neizbježna je analogija sa Hrvatskom i Srbima iz Hrvatske. Srbi sa sjevera Kosova (četiri općine oko Kosovske Mitrovice, etnički uglavnom kompaktne) stalno su bili na ivici proglašenja neke svoje 'RSK': bilo je tu (i još ima) oružanih provokacija, nasilja, prijetnji i – iznad svega – ucjenjivanja države Srbije. Nakon prevrata iz listopada 2000. zaostale Miloševićeve udbaške i druge strukture na sjeveru, prije svega u Mitrovici, sistematski su podrivale svaki pokušaj razgovora s Prištinom i bilo kakovu normalizaciju. Tako je sjever Kosova postao svojevrsna 'banana republika' srbijanske nacionalističke desnice pod vlašću 'neformalnih struktura' (suradničkih veza Udbe i organiziranih kriminalnih skupina), obilno financirana po srbijanskim poreskim obveznicima, ali bez pitanja gdje novci završavaju.
Kada je vrag odnio šalu, ta je ekipa počela sa oružanim provokacijama i nasilnim incidentima na graničnim prijelazima (najosjetljiviji dio ne-baš-sasvim-legalne trgovine, gdje se kralo na PDV-u). Političku potporu imali su i imaju od Demokratske stranke Srbije i Šešeljevih radikala, ali i od 'nacionalno odgovornih' krugova u Beogradu. Nova je vlast u ovih godinu dana konačno zaključila da je toga bilo dosta, da se u Europu mora, a da je Kosovo ionako izgubljeno još 1999. i da je zabavi došao kraj. Po prirodi stvari, ova se vlast najprije morala pozabaviti sjeverom Kosova, jer su odatle najveća buka i prosvjedi, prijetnje 'masovnim iseljavanjem' i još gorim opcijama. Oni, naime, Sporazum ne prihvaćaju i prihvatiti ga neće i kvit.
Onda im je prvi dopredsjednik Vlade i lider Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić – u lukavom gambitu – ponudio referendum u Srbiji o tom Sporazumu, pak kako ispadne. Odgovor je bio – nakon kraćeg premišljanja – da su oni protiv bez obzira na ishod mogućeg referenduma. E, rekli su im premijer Dačić i vicepremijer Vučić, onda nam je jako žao. Poruka Vlade iz Beograda jasna je: mi Sporazum zaključujemo, parlamentarnu većinu imamo, a vama ćemo uskratiti novce, pa vi vidite. A i što biste više htjeli od ponuđenog? Dobijate skoro pa plan Z-4 iz 1995. za Srbe u 'RSK', kojega je Milošević dao odbiti na osnovu dogovora sa Tuđmanom. Ovdje sličnoga dogovora sa Prištinom nema.
Pupovčev model
Srbi južno od Ibra, prije svega njihova Srpska liberalna partija Petra Miletića (potpredsjednika Skupštine Kosova), uzalud je do sada isticala postignute ustupke od Prištine; na normativnom planu to je dosta – od zvanične dvojezičnosti, preko medija i lokalnih samouprava itd. – ali te norme daju mjesta daljnjoj političkoj borbi koja ima šansi za uspjeh. Tu je od značaja bila savjetodavna uloga Milorada Pupovca koji im je stalno isticao primjer mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema kao uzor za dalju borbu. Nakon četrnaest godina strasti su se smirile; ekstremisti su se marginalizirali i među kosovskim Albancima (ostao je praktički samo Albin Kurti sa svojim 'Samoopredjeljenjem') i u Srbiji. Samo u Kosovskoj Mitrovici ne shvaćaju da što se događa. Netko ih očito podstiče sablažnjivim obećanjima o 'ratu', o 'ruskoj pomoći', o 'novom Kosovskom boju' i 'carstvu nebeskom'; ovo zadnje ravno iz Srpske pravoslavne crkve. Premijer Dačić jednoga je trenutka pobjesnio na Crkvu i pozvao ju je da izađe na izbore, pak da se onda počne miješati u državna posla. Pakosno je podsjetio Patrijarha da je njegov tadašnji prethodnik na tronu Pećku patrijaršiju napustio još 1690. godine i da od tada u Peći patrijarha nema. Nisam siguran zna li Dačić da je doslovno ponovio riječi premijera Milana Stojadinovića iz 1938. godine, kada je izaslanstvo Crkve došlo da se žali na onu nagodbu o uspostavi banovina: 'Dobri oci episkopi, skinite mantije i kandidirajte se na izborima, pa se onda bavite politikom'.
Sada, kad su Srbi sa Sjevera konačno pozvani da izađu 'na crtu', pa da vidimo tko je jači – država Srbija ili njih desetak tisuća koji državu drže kao taoca – nastala je šutnja. Referendum je očito otpao kao opcija zbog brzoplete i nepromišljene reakcije Srba iz Mitrovice; sa malo pameti mogli su još neko vrijeme igrati na tu kartu, dok ne smisle nešto bolje.
Nije niti vladajuća koalicija baš jedinstvena, kako čujemo. Neki iz samoga vrha Srpske napredne stranke tražili su od svog predsjednika Vučića da se ne angažira u kampanji za referendum, ako je bude; odbio je. Stranka se očito dijeli na Vučićeve pristaše i na disidente koji mudro šute, znajući Vučićev prijeki karakter. Nije njima lako nakon tolikih godina uz Miloševića i Šešelja...
