Zašto u svojoj predizbornoj ofenzivi HDZ ne nudi ništa osim nacionalizma i nikom potrebnih kamena temeljaca? Osim što ništa drugo ne zna i ne može ponuditi, HDZ strahuje da će mu neka druga stranka oteti nacionalistički monopol. On vodi bitku za duše onih glasača koji, u svojem razočaranju korupcijom i izdajničkim popuštanjima 'Europi', u njemu više ne vide zaštitnika takozvanih nacionalnih interesa.

Doista, što bi se dogodilo da na izborima prevagnu nacionalističke stranke koje su radikalnije, desnije, državotvornije i domoljubnije od HDZ-a?

Postupak pristupanja Europskoj uniji bio bi zamrznut, ako ne i prekinut. Otvorilo bi se pitanje granice u Piranskom zaljevu. Hrvatska obalna straža počela bi potapati talijanske ribarske brodove. Odnosi s Mađarskom zaoštrili bi se jer bi nova vlada nacionalizirala sve dionice Ine nakon što bi nacionalizirala i banke. Tako bi sve opet postalo 'naše'. Uopće, kapital i vlasnička prava nehrvatskih pravnih subjekata bili bi podvrgnuti diskriminaciji. Sa Srbijom bi bili prekinuti diplomatski odnosi. Vlada bi svim sredstvima poticala i podržavala uspostavu trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini. Bio bi povučen kontingent Hrvatske vojske iz Afganistana, što bi dovelo u pitanje i članstvo Hrvatske u Sjevernoatlantskom savezu.

Veleposlanici zapadnih sila počeli bi napuštati Zagreb. Kreditni rejting zemlje doživio bi strmoglavi pad. Došlo bi do paničnog odljeva stranog kapitala i prestala bi sva strana ulaganja, a tako antipatična zemlja ne bi mogla računati ni na prihod od turizma.

Odljev kapitala i raspad bankarskog sustava izazvali bi pad proizvodnje i BDP-a te rast nezaposlenosti, što bi umanjilo fiskalni kapacitet zemlje i dramatski povećalo proračunski deficit. Devizne rezerve bile bi potrošene na povećanje vojnih troškova izazvanih krizom u odnosima sa Sjevernoatlantskim paktom i napetim odnosima sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Suočena s bezizlaznom situacijom, Vlada bi raspisala svenarodni zajam. Iskustva moralnog ucjenjivanja stečena u ratu devedesetih godina izvrsno bi poslužila u propagandnoj kampanji za uplatu zajma. Građani koji ne bi uplatili zajam bili bi izloženi diskriminaciji kao izdajnici, a neki mediji objavljivali bi njihova imena i adrese. Ipak, sredstva prikupljena zajmom bila bi dostatna tek za servisiranje Migova i organiziranje nekoliko veličanstvenih i dostojanstvenih koncerata Marka Perkovića

Dosljedni nacionalizam Hrvatsku bi u roku od pola godine doveo do ruba ratnog stanja, međunarodne izolacije i privrednog i financijskog kolapsa. Civilizacijsku štetu ne treba ni spominjati, a lako je zamisliti da bi zaštita ljudskih prava, zakonitost, neovisnost pravosuđa i medijske slobode bile praktično likvidirane, što bi Vlada, uostalom, prikazala kao svoj uspjeh i što bi i bio njezin jedini 'uspjeh'.

Tek kada bi vanjskopolitička izolacija dovela u pitanje nastupe hrvatskih sportaša na međunarodnim natjecanjima i nastupe hrvatskih pjevača na Eurosongu i kada bi se pojavili prvi znaci ozbiljnijeg nezadovoljstva, Vlada bi posegnula za čarobnim potezom koji bi joj mogao zajamčiti dugovječnost, a možda i jednopartijsko blaženstvo. Obratila bi se Srbiji – gdje će u takvom paralelnom i apokaliptičnom svemiru na vlasti biti Šešeljevi radikali, Dveri i Obraz – i zamolila je da izvrši agresiju na Hrvatsku. Po mogućnosti sa što više ratnih zločina. U Beogradu će prijedlog biti primljen sa zanimanjem i razumijevanjem, ali će sa žaljenjem biti odbijen jer će srbijanska vlada kosovskom mitu dati prednost nauštrb virovitičkog mita. U Zagrebu će opet konstatirati da se tim Srbima doista ne može vjerovati.

Sklonost utopiji

Ništa od toga neće se dogoditi. I sâm HDZ vodio bi takvu politiku da je moguća. Vladavina bilo koje nacionalističke stranke bila bi takva kada bi bila moguća i kada ne bi bila suviše mahnito prkošenje stvarnosti.

Jedna među mnogim sličnostima između nacionalizma i komunizma je sklonost utopiji. Samodovoljna etnička država neostvariva je i neodrživa koliko i besklasno društvo, posebno u zemlji koja ne raspolaže značajnim materijalnim i ljudskim resursima. Kako nacionalističkoj eliti ne imponira da Hrvatsku preobrazi u Sjevernu Koreju, primorana je na kompromise i 'izdaju'.

Zato će se Hrvatska – bio na vlasti HDZ, HDSSB, HSP ili neka najčišća među čistim strankama prava – pridržavati svojih međunarodnih obveza i poštivati pravo vlasništva i ljudska prava svih građana i pravnih subjekata, neovisno od njihove etničke i državne pripadnosti. Ni omiljena zabava, poput zahlađenja odnosa sa Srbijom, neće prerasti u nešto ozbiljnije od povišene retorike i braniteljskih prosvjeda.

Rat je jedina situacija u kojoj se nacionalisti mogu doslovno, dosljedno i beskompromisno pridržavali svoje ideologije. Ne tvrde uzalud da je rat svetinja i ne govore uzalud o njegovom dignitetu, dok se Marko Perković nostalgično prisjeća: Sve smo mogli, sve smo smjeli... No, u normalnim prilikama dolazi do deziluzije i spoznaje da država može biti samostalna ali nikada ne može biti sama. HDZ sve to zna i zato spašava što se spasiti može. Život u Hrvatskoj je nakon 1999. relativno podnošljiv ne zato što je HDZ 'popustio' Europi ili zato što nacionalizam može imati ljudsko lice, već zato što je to bio jedini način da HDZ kako-tako opstane na političkoj sceni.

I? Jesu li vas prevarili? – pita se uvijek instruktivni Perković.

Jesu. Ali ne tako što su popustili Europi i 'predali generale', nego tako što nisu rekli da nije bilo drugog izbora, kad već nisu bili toliko civilizirani da kažu da je to etički ispravno. Tako što tvrde da Hrvatska želi biti dio međunarodne zajednice, a istodobno zaluđuju vlastite pristaše 'neprihvaćanjem' presuda Međunarodnog kaznenog suda ili pak zalaganjem samo za progon onih ratnih zločina koji su počinili Drugi. Tako što se hvale kravatom i Penkalom, a pravne i političke vrednote svjetske civilizacije građanima istodobno prikazuju kao poniženje, ultimatum i zavjeru 'stranih agentura'. Tako što potiču iluziju da je članstvo u Uniji potvrda šovinističke teze o civilizacijski inferiornom 'Balkanu', mada je Unija samim svojim postojanjem najveća negacija bilo koje i bilo čije šovinističke teze. HDZ-u pozicija vlasti barem pruža uvid u slabosti zemlje, pa je odavno svjestan da je Hrvatska suviše ovisna o okruženju i da nepristupanjem Uniji sebi ne može priskrbiti ni opstanak, kamoli relevantan manevarski prostor. Zar bi se inače zalagao za pristupanje zajednici država čija ideologija slobodne trgovine, kulturne suradnje i zaštite građanskih prava je negacija svega što je HDZ činio dok je 'mogao i smio'? Ako je HDZ ikoga 'izdao', izdao je samo one koje još uvijek održava u iluziji da je takvo što moguće i da apsolutna suverenost nije isto što i žalobna usamljenost.

Nesrazmjer između nacionalističke retorike s jedne strane i realnih mogućnosti i učinaka nacionalističke politike s druge strane kod lakovjernih građana održava privid da je nacionalistička utopija ostvariva, što pak stvara opasnu shizofrenu zabunu. Utoliko je HDZ, a posebno druge nacionalističke stranke, nepošten prvenstveno prema svojim biračima. Utoliko je teror domoljubne propagande dugoročno poguban zapravo samo za domoljube jer odgađa njihovo buđenje i otrežnjenje. Oni još uvijek misle da je moguće nekom nedokučivom političkom ili ekonomskom čarolijom uspostaviti Hrvatsku u kojoj bi homoseksualci, strani bankari, talijanski ribari, mađarski Mol i drugi inovjerci znali gdje im je mjesto.