Naziv 'Repubika Laktaška' dugujemo Teofilu Pančiću, još jednome od iznerviranih promatrača ove slaboumne farse oko utjecaja Mile Dodika na sastavljanje nove Vlade Srbije. Mile je Dodik sebi dopustio, po svom inače nasrtljivom i bezobraznom običaju, da izvoli zaprijetiti raskidom i prekidom suradnje s budućom Vladom Srbije bude li u nju ušao Čedomir Jovanović i njegova Liberalno demokratska partija. Čedomir i LDP, naime, smatraju da kosovsku političku realnost valja priznati i odnose s Prištinom normalizirati; smatraju još i da je Republika Srpska entitet sumnjivoga porijekla, nastao na zločinima, etničkom čišćenju i genocidu, što Dodika nadasve iritira. Sve je to Mile Dodik priopćio javno, u društvu Ivice Dačića koji mu je u Banju Luku došao na ritualno ljubljenje i poklonjenje. Pritom se još i prostački izvikao na dopisnicu agencije Beta Ljiljanu Kovačević, jer da ga je ona bila oklevetala jednom prilikom, napad je završio veoma glasnim 'Marš! Briši!'. Umjesto da u znak solidarnosti demonstrativno napusti tu presicu, ostatak novinarskoga zbora ostao je sjediti šutke, ali to nije ništa novo – na žalost.

Odakle jednom Mili Dodiku, donedavnom 'kontroverznom biznismenu' iz Laktaša, a sada – stjecajem tužnih okolnosti – predsjedniku Republike Srpske, tolika drskost i samouvjerenost da se miješa u unutarnje stvari susjedne i prijateljske države? Zato što je Srbin, kazat će predobri i prepošteni Mile; zar to nije samo po sebi razvidno? Dobro: Srbija i Republika Srpska imaju ono što se zove 'posebni odnosi'; u daytonskom smislu, dakako. Njega bole srpske boli, on brine srpsku brigu, uvijek i svuda, razumije se; a sastavljanje vlade velika je srpska bol, kako vidimo. Uostalom, Mile je Dodik kreatura koju su potakli i ohrabrili srbijanski političari: i Koštunica i Tadić zivkali su ga, pokazivali se ponosno s njime – i u Banjoj Luci i po Srbiji – jer da su Mile i njegova 'Srpska' (kako tepaju tom Karadžićevom entitetu) uz njih, kao dio 'Srpstva Vaskolikog', Srba svih i svuda. Naravno da se taj laktaški hahar obezobrazio: a zašto i ne bi, kad ga vole, ljube i vode okolo kao međeda?

Kod Franje se znao red

Prisjetimo se nečega: da li se za života Franje Tuđmana ikada Mate Boban ili bilo tko iz Herceg Bosne usudio sugerirati ili – daleko bilo – ucjenjivati Zagreb pri sastavljanju Vlade Republike Hrvatske? Naravno da nije: kod Tuđmana se znao red, tko vlada, a tko sluša. Nije niti Slobodan Milošević mnogo cijenio Karadžića i njegove: lako bi ih uljudio čim se umisle da nešto znače u Srbiji i to je bio dobar nauk.

Eh: to su bili tirani, a sada je Srbija 'demokratska', kaj ne? Koštunica, a za njime i Tadić, Milu su Dodika držali i čuvali iz svojih politikantskih razloga: da sebi privuku još glasača. Koštunici ti glasovi trebali nisu – ionako su bili njegovi, dok ih je bilo (sada su Nikolićevi); Tadiću je to bio gubitak, jer glasove Dodiku sklonih birača ne bi bio dobio nikako, ali je zato izgubio dio svojih prirodnih birača, razočaranih njegovim nedostatkom principa, pak je tako i prošao.

Dodikove su cirkuske atrakcije u Beogradu naišle na postiđenu šutnju, nešto malo uobičajenih sumnjivaca s ljevice i s liberalno-demokratske (ne LDP!) margine pobješnjelo je. Netko je čak pakosno upitao hoće li sada Vuk Jeremić, ministar vanjskih poslova, poslati prosvjednu notu u Sarajevo zbog miješanja Mile Dodika u unutarnje stvari Srbije. Politički gledano, međutim, Dodikov je ispad bio nezgrapan i štetan. On je tako, prije svega, kompromitirao nazočnog Ivicu Dačića koji je bio već upola spreman da se pomiri s činjenicom da će LDP i Čedomir biti dio buduće vladajuće koalicije, ako ne i dio buduće Tadićeve vlade. To prekonosiranje Dačića nije bilo pametno, koliko god se Nikolić i Vučić tome tiho radovali. Uzgred, Nikolić, izabrani predsjednik Republike, uzdržao se od ulaska u tu svađu i upadljivo je neutralan u slučaju Dodik.

Boris Tadić, koji – istini za volju – Čedomira Jovanovića sada treba mnogo više nego Milu Dodika, procijedio je preko volje u četvrtak da mu 'nikakav Mile Dodik neće sastavljati vladu'. Naravno: treba sada skrpati koaliciju i steći tih famoznih najmanje 126 parlamentarnih glasova za sastavljanje vlade, što neće biti lako, pak mu je i LDP dobar. Ne trebamo zaboraviti da upravo traje potmulo i podzemno podlo cjenjkanje u kojemu svi koji su u parlament ušli imaju zahtjeve, potrebe i očekivanja kojima sad valja udovoljiti. Sve će se to na koncu odraziti na deficit državnog proračuna: mnogo novih ljudi treba sada zaposliti u državnoj službi i javnim poduzećima po stranačkim kvotama...

Taj nepotrebni, ali znakoviti skandal s Dodikom samo još jednom ukazuje na unutarnju i endemsku trulež srbijanske političke klase koja nema ideologiju, načela i moralni integritet, opčinjena je pukom vlašću. U tome smislu nije mnogo drugačija od ostalih tranzicijskih političkih klasa, ali od toga nikome nije nimalo lakše. Zar nas onda čudi slaba izlaznost birača (46 posto)? Ne treba dijeliti naivni optimizam ljevice i demokratskih intelektualaca da će to suzdržavanje dovesti do nečega novoga. Nema ničega novoga.