Knjigu je na hrvatskome objavio nakladnik Hena com u prijevodu Tamare Horvat Kanjere, koja je prevela i Neumanovu knjigu "Razgovori nasamo" (2012., Hena com). Urednica Ana Hadžić istaknula je kako je riječ o piscu proglašenom jednim od nositelja književnosti 21. stoljeća, poznatom i nagrađivanom autoru, kojega je časopis Granta svrstao među 22 najbolja mlada romanopisca španjolskog govornog područja, a Roberto Bolano proglasio velikim piscem kojemu, "uz nekolicinu njegove braće po krvi", pripada književnost 21. stoljeća.

'Iako smješten u turbulentno povijesno razdoblje početka 19. stoljeća, iz kojeg će iznići suvremene ideje o emancipaciji pojedinca i ulozi države, njegov roman 'Putnik stoljeća', nije povijesni roman i ne teži to biti', rekla je Hadžić na predstavljanju u Teatru &TD.

Neuman povijest koristi kao laboratorij za analizu sadašnjosti, zrcalo u kojem se odražava današnji trenutak u svojoj kompleksnosti i višeznačju, dodala je. 'Ljepota i sveobuhvatnost ovog romana proizlaze iz mozaika likova i odnosa, interpretacije života i umjetnosti, ali prije svega iz suptilne duhovitosti i topline te majstorskom stilu pisanja', ocijenila je urednica.

U razgovoru s književnikom i kritičarom Srđanom Sandićem, Neuman je otkrio da je njegov roman na neki način 'hommage' mrtvoj majci, a proizašao je iz opsesivnog slušanja ciklusa pjesama Franza Schuberta 'Zimsko putovanje'.

'Moja majka više nije na ovome svijetu ali je prisutna u svojoj neprisutnosti. Taj roman ne govori o njoj ali, ne govoreći o njoj, govori o njoj', rekao je. Također, nakon što je odlučio pokušati saznati što znače riječi Schubertove skladbe koju mu je majka puštala dok je bio dijete, a koje tada nije razumio, godinama poslije, shvatio je da je to priča o putniku koji putuje i, na kraju, zastajući pred verglašem, zaključuje da želi zauvijek ostati stajati tu, slušajući muziku svijeta.

'To je trenutak kada prestaje Schubertova pjesma, a započinje roman. Dakle, roman je zapravo imaginarna biografija to dvoje ljudi, verglaša i putnika', pojasnio je Neuman, kojemu je to drugi boravak na FEKP-u, gdje je već gostovao 2016.

Rođen u Buenos Airesu od majke talijansko-španjolskih i oca njemačko-židovskih korijena, Neuman (1977.) je djetinjstvo proveo u Argentini, a formativne godine u Granadi, u Španjolskoj. Piše romane, također je objavio i dvije knjige aforizama, nekoliko zbirki kratkih priča, te vodič za putovanja po Latinskoj Americi, a piše i mikropriče, koje objavljuje na svojem blogu Microrréplicas, koji je prema anketi El Culturala jedan od najboljih književnih blogova na španjolskom. Preveden je na dvadesetak jezika.

Njegova nagrađivana knjiga 'Putnik stoljeća' najavljena je kao duboko eruditski i zabavan roman koji vješto spaja poeziju, povijest, filozofiju, semantiku, politiku, triler i ljubav, precizno se fokusirajući na slabosti ljudskog stanja, prema kojima pisac gaji neprijeporno suosjećanje i razumijevanje.

U romanu se spajaju dvije strasti – ljubav i prevođenje, rekao je Neuman. 'Pokušava se vidjeti do koje je mjere potrebno prevođenje za ljubav i koliko je ljubavi potrebno za prevođenje. Zato moja dva glavna lika prevode vodeći ljubav i obrnuto, mada ne istodobno', pojasnio je pisac.

Iako se radnja romana odvija početkom 19. stoljeća, to nije povijesni roman, napomenuo je, već roman koji zrcalno odražava jednu drugu epohu: 'Želio sam se vratiti u onu točku kada su svi romani o prijevari završavali loše, pogotovo za ženske likove, dakle, u doba priča o moralnoj kazni poput onih koje su zadesile Gospođu Bovary ili Anu Karenjinu, i onda tu priču razviti u jednom drugačijem, suvremenijem smjeru, ali tako da se ne izgubi početni dojam priče kao priče o prijevari', rekao je.

'Nikad nisam vjerovao da su autori bogovi, pa čak ni svojeg imaginarnog svijeta. Za mene su moji likovi - moji sugrađani, moji bližnji i, kada odlučujem o njihovim životima, pokušavam to učiniti s najvećim mogućim poštovanjem. Vjerujem u emociju knjige bez obzira na to koliko autor u njoj 'laže' - knjiga ima pravu emociju, i ta je emocija stvarna', poručio je Neuman.

Alan Titley i Melatu Uche Okorie: Tradicija i povijest i migrantsko iskustvo u irskoj književnosti

Osamnaesto izdanje Festivala europske kratke priče, koje se održava u Zagrebu i Rijeci od 2. do 7. lipnja na središnju temu 'Homo Narrans' o ljudskoj potrebi za pričanjem priča, ugostilo je u utorak u Zagrebu i dvoje irskih književnika Alana Titleya, pisca koji piše na irskom i zanima se za povijesne teme, te Melatu Uche Okorie, podrijetlom Nigerijku, koja je 8,5 godina provela u hostelu za imigrante u Irskoj, što ju je inspiriralo za zbirku kratkih priča 'This Hostel Life', koja ju je pozicionirala kao novi važan glas suvremene irske književnosti.

Autor kratkih priča, romana, drama, filmskih scenarija i knjiga za djecu Alan Titley (1947.) s hrvatskim je književnikom Svenom Popovićem u književnom klubu Booksi govorio o tome što piše, što dobra priča mora imati da bi ostavila traga, te postoji li uopće formula za nju.

'O tome što čini priču dobrom mogli bismo raspravljati ali, u konačnici, to je tajna koja nam ostaje skrivena, jer da nije tako – svi bi se time bavili", rekao je Titley. "Za mene su priče nešto čudnovato, misteriozno, nešto što ili funkcionira ili ne, a čim pokušate smisliti neku formulu, uvidjet ćete da već postoji netko tko će vas demantirati', dodao je.

'Mislim da je priča najbolji alat koji mi ljudi imamo na raspolaganju kako bismo pokušali bolje razumjeti svijet, koji nam omogućuje da čujemo priče koje dolaze iz bilo kojeg mjesta na svijetu. Ono što je divno je to što ćemo mi te priče razumjeti jer, duboko unutra, svi smo mi isti, muče nas iste stvari. Narodne priče iz Zapadne Afrike, s Tajlanda ili iz Vijetnama bave se sasvim istim pitanjima kao i one iz irske narodne predaje a, sasvim sam siguran, i hrvatske', napomenuo je pisac.

Pisanje pomaže izgraditi mostove među ljudima već i zato što su pisci 'uglavnom vrlo suosjećajni ljudi', smatra Titley. 'Mislim da onaj tko voli razmišljati o tome kako je to biti netko drugi, tko pokušava razumjeti drugoga, mora posjedovati dozu suosjećajnosti. Na kraju, pisanje je i estetski čin – jezik sadrži ljepotu, a riječi značenje i utjecaj', poručio je.

Irsku književnost u Booksi je zastupala i Melatu Uche Okorie, koja je s pjesnikom Tomicom Bajsićem razgovarala o tome odakle dolaze njezine priče, te osjeća li se više irskom ili nigerijskom književnicom.

'Počela sam pisati dok sam živjela u hostelu, tako da je to moje životno iskustvo postalo dijelom priča koje sam u to vrijeme pisala i to je ključna veza između mene i onoga što pišem, ali ne bih rekla da je to što pišem autobiografija', rekla je Okorie.

To iskustvo je ono što joj je dalo slobodu, inspiraciju za pisanje, a Irska je zemlja koja je to iskustvo posredovala, napomenula je. 'Mislim da nikad ne bih bila postala spisateljica da sam ostala u Nigeriji – naprosto zato što to vjerojatno ne bi bila karijera koju bih bila odabrala. U tom smislu, može se reći da sam irska književnica', pojasnila je autorica, koja piše na engleskom i živi isključivo od pisanja.

Knjiga koja ju je proslavila zbirka je priča o otpornosti žena, ali ono što ju najviše zanima u pisanju je imigrantsko iskustvo, kazala je. 'Kad napustite sve što vam je poznato dogodi se jedna promjena, postajete nesigurni, plašljivi, izgubite samopouzdanje, sve to morate početi iznova graditi. Nije bitno koliko imate godina – da li ste emigrirali s 50 godina ili s 15. Takvo vam iskustvo oduzme sve – natjera vas da iskoračite iz svoje zone ugode i izgubite sve što ste poznavali i naučili u životu', pojasnila je.

Pisati o tome što predstavlja srž imigrantskog iskustva, a odnosi se podjednako na žene i muškarce, njezin je način artikuliranja onoga što smatra da mora biti izgovoreno: 'Ja vjerojatno ne bih bila u stanju nabiti kapuljaču na glavu i izaći na ulicu s transparentom i prosvjedovati, tako da je zapravo pisanje moj način prosvjeda, moj način da kažem stvari za koje smatram da bi ih se trebalo čuti', napomenula je spisateljica, kojoj je to prvi posjet Hrvatskoj.

Trenutno pokušava napisati roman a sebe, kako je rekla, doživljava kroz dvojnu identitetsku prizmu Irske i Nigerije. 'Ja sebe i dalje doživljavam kao Nigerijku, ali mislim da je to ponajviše zato što živim daleko od Nigerije. Kad bih sada bila tamo, onda bi mi se činili da mi je dom u Irskoj. Zapravo ne pripadam nigdje – gdje god se nalazila, kao da plutam. Rekla bih da Irska jest moj dom, ali sam istodobno u srcu Nigerijka. I jedno i drugo za mene su dom', zaključila je.