Glavni likovi slavljeničke predstave Interface, u koreografiji umjetničke voditeljice ZPASnježane Abramović-Milković te dramaturškom rukopisu Saše Božića, virtualni su junaci Pacman, Super Mario, Hugo, Avatar i kolege im po profesiji, koji su do svjetske slave stigli svladavajući prepreke u arkadnim prostorima videoigara.

Plesači koji na kazališnim daskama preuzimaju njihove uloge odlučili su ih oživjeti, oblikujući prijelaz iz virtualnog u realni svijet postupno od izlomljenih i strogo individualiziranih pokreta prema povezanim plesnim prepletenostima i međusobnim usklađenostima. Ta oživljenost prenosi se na okvir predstave koji predstavlja likove igrica u svakodnevnom životu.

Iako s usklađenošću pokreta dijelom dolazi do oživljavanja likova, u plesnom pokretu izostaje i najmanjih natruha senzualnosti i emocionalne povezanosti, što junake igrica zadržava tek u prostoru svojevrsnog savezništva, ne dopuštajući im prodor u istinske ljudske odnose.

Pokret na sceni oblikovalo je osam plesnih individua koje su različitim pokretima ukazivale na usamljenost, dodatno je naglasivši stalnim sukobima, kasnije pretočenim u djelomičan sklad. Izvedbeno, pokret se kretao unutar opreke muških plesača Ognjena Vučinića i Elvisa Hodžića. Vučinić je Super Marija, protivno debeljuškastom brkajliji, oblikovao gracioznim, mekanim i pomalo naglašenim pokretima koji su došli do izraza posebice u solu u kojemu je ubačen u svijet prepreka nalik onima svog dvodimenzionalnog originala. S druge strane, Hodžićev plesni izričaj se, shodno liku Street fightera koji je oblikovao, temeljio na energičnim pokretima pomalo agresivnog stava s elementima break dancea i naglaskom na borbenim elementima.

Unutar te dvije opreke smjestile su se vrlo izražajna Aleksandra Mišić, Martina Nevistić s diskretnim naglaskom na tromosti, čime je prizvala lik čupavog Huga, vrlo dobre Darija Doždor i Zrinka Lukčec, Petra Chelfi, šarmantna i elegantna u pokretu, te Sara Barbieri, koja je posebno izražajna bila u duetu s Hodžićem.

Ključni problem premijerne izvedbe bila je plesna neusklađenost na mjestima na kojima je zamišljena te poprilični nesklad i povremeno zaboravljanje pokreta, što je rušilo razvoj dramaturške ideje. Također, ritam predstave je padao prema kraju koji se malo pretjerano rastegnuo.

Scenografkinja Iva Matija Bitanga i dizajner rasvjete Aleksandar Čavlek prostor su ogoljeli, labirinte arkadnih igara stvorivši svjetlom i pokretnim pločama, dok su ljudski prostor tek skicirali jednom foteljom. Razvojni put od virtualnosti do oživljenosti pratila je glazba koju je oblikovao Višeslav Laboš transformiravši je iz zvučne razlomljenosti i atonalnosti u melodioznost Čajkovskog i Vivaldija te jazz standard These Foolish Things Elle Fitzerald u okviru.

Zaokruženo, plesna predstava 'Interface' nije kalkulantski odrađena proslava velike obljetnice, već nastavak potrage za novim plesnim izrazima i preispitivanje njihovog odnosa s fenomenima današnjice. Nedovoljna uigranost i strukturna izbrušenost doći će, vjerujemo, s izvedbama.