U nezavisnom KunstTeatru na zagrebačkoj Trešnjevci praizveden je u nedjelju navečer novi intimistički tekst Ivora Martinića upečatljivog naslova 'Bilo bi šteta da biljke krepaju' u kojem se dvoje glumaca Maja Posavec i Pavle Vrkljan, zajedno s autorom, na minijaturnoj sceni u komornoj atmosferi, bave prekidom dugogodišnje ljubavne veze.

Međutim, predstava nas ne suočava s traumom prekida veze praćenog vikom, psovkama i suzama, nego donosi emocionalno putovanje dvoje bivših partnera na kojem oni kopaju po svojim unutrašnjim svjetovima kako bi istražili uzroke raspada svoje veze i zatim nastavili sa svojim životima. Na drugoj razini, to je istraživački projekt u kojem se preispituje uloga dramskog teksta te odnos autora i glumaca, odnosno svih sudionika i kreatora kazališnog čina. Naime, Martinić je autor drame, no i glumci svojim interpretacijama i biografijama pridonose suatorstvu predstave te svi troje funkcioniraju i kao redatelji i kao izvođači u komadu.

U predstavi najviše oduševljava Martinićev intimistički, zreli, psihološki precizan tekst, koji na trenutke razotkriva apsurdnost i komiku svakodnevnih situacija. Njegove jednostavne, nepretenciozne rečenice pogađaju suštinu, izvrsno oslikavajući faze u odnosu sada već bivših partnera. Primjerice, scena u kojoj ona prekida vezu i odlazi iz zajedničkog stana izgovarajući rečenicu 'Zalijevaj biljke, nemoj da krepaju', govori više i točnije o odnosu, karakterima i psihološkim razlikama između to dvoje ljudi od tisuće izgovorenih riječi. Oduševljava i uvjerljivost, spontanost i prirodnost s kojom se svi troje – autor i glumci, svaki u svom segmentu, nose s reprezentacijom teme i njezinom prezentacijom u kazališnom kontekstu. Pozitivnom dojmu pridonosi i sam prostor KunstTeatra gdje stane tek 40-ak gledatelja (nekadašnji fitness centar), koji toplinom, neformalnom atmosferom i pomalo avangardističkim splinom zaokružuje cijelu priče. Primjerice, ne može se pozitivno ne reagirati na otvaranje vrata na dnu scene odakle puca pogleda na tipičnu trešnjevačku uličicu, automobile što prolaze i šetače s psima. Publika je to vrlo dobro osjetila i snažnim aplauzom ispratila autora i glumce predstave koja je realizirana u produkciji TeatruMa, T25 i KunstTeatar.

Kao što je poznato, Martinić zadnje tri godine živi u Barceloni, a njegove se drame izvode još od 2014. u kazalištima Latinske Amerike, kad je u Buenos Airesu postavljen njegov 'Moj sin samo malo sporije hoda'. Taj tekst imao je čak pet stotina izvedbi i dobio je više od dvadeset nagrada. Posljednja premijera nekog Martinićeva komada u Latinskoj Americi bila je ljetos u Nacionalnom Teatru u Urugvaju gdje je postavljena 'Drama o Mirjani i ovima oko nje', a trenutačno se u Barceloni radi na španjolskoj verziji drame 'Bilo bi šteta da biljke krepaju'.

Predstava počinje famoznom rečenicom 'S nama je gotovo', koja je u ovom slučaju potpuno lišena patetike, a u nastavku se istražuje povijest njihove veze, od upoznavanja preko komunikacije do prisjećanja ključnih točaka u njihovom odnosu, što dovodi do egzistencijalnog preispitivanja njih samih, i naposljetku do ključnog pitanja jesu li uopće trebali biti zajedno. U tom kontekstu oni se u svojim intimnim ispovijestima fokusiraju na dvije bitne teme: kad su prvi puta priznali ljubav i izgovorili 'Volim te', te zašto se jedan od partnera ne može sjetiti naziva pjesme koju su slušali nakon povratka iz Madrida što je za onoga drugoga najvažniji događaj u njihovoj ljubavnoj vezi. I ta nemogućnost prisjećanja te pjesme kao simbola ljubavi i zajedništva pretvara se u znak njihove loše komunikacije, koji pokreće lavinu pitanja i dvojbi te postaje lajt motiv cijele predstave.

Može se reći da Ivor Martinić ovim lijepo i pametno napisanim, tankoćutnim tekstom započinje novu fazu u svom stvaralaštvu. Naime, on nije samo autor izvrsnog teksta 'Bilo bi šteta da biljke krepaju' nego se pojavljuje i kao koredatelj, glumački savjetnik, svojevrsni konferansije pa čak i lik u predstavi, koji svojim aktivnim sudjelovanjem na sceni, razotkrivanjem sebe kao autora, te primjedbama i smjernicama koje upućuje glumcima, šarmantno razara strukturu dramskog teksta, te pridonosi dokumentarnosti i osjećaju prisnosti i povezanosti s piscem, likovima i publikom. Doduše, on se već godinama bavi preispitivanjem pozicije autora u kazalištu, no to je dosad radio suptilnim metodama, a u ovoj predstavi javno, na sceni, uspostavlja komunikaciju između autora i glumaca, ali i autora i autorovih rečenica, propitujući njihove odnose i strukture.

Martinić na početku, u nekoj vrsti prologa, pojašnjava nastanak i temu predstave ('S ovom dramom se mučim već godinama', 'Ovo je moj pokušaj da napišem nešto ljubavno', 'Ja sam rečenica koju je napisao autor ove drame'), zatim savjetima, ispravcima i potpitanjima usmjerava glumce ('Morate pričati o biljkama zbog naslova'), dopušta im improvizacije, a pri kraju dijeli tekst drame gledateljima. Čak u četvrtoj sceni glumci zamjene uloge izgovarajući isti tekst kako bi se stekao dojam kako to zvuči iz perspektive Drugoga. Zapravo, Martinić stvara predstavu otvorene strukture čija različita izdanja ovise o trenutačnom raspoloženju (i brojnim drugim faktorima) samog autora, ali i glumaca čime se dobiva na dokumentarnosti i životnosti.

Izvrsni mladi glumci Pavle Vrkljan i Maja Posavec također nisu samo glumci nego su i sukreatori i koredatelji predstave, koji likovima 'posuđuju' vlastita imena, biografije, senzibilitete i razmišljanja, formirajući time njihove karaktere i cijelu predstavu. Također, oni interveniraju u tekst jer im je dopušteno da u svakom trenutku iz svoje perspektive reagiraju i komentiraju autorove odluke i svoj odnos prema likovima te da zatim svi troje istražuju i komentiraju svoje međusobne profesionalne odnose kako bi pronašli najbolja scenska rješenja. Ženski lik je emocionalno zahtjevniji i ima potrebu preispitivati emocije te komunicirati s bivšim partnerom o svemu što joj se događa u životu, a muški lik je emocionalno fleksibilniji, odnosno, površniji i zatvoreniji, što je na neki način stereotip. Međutim, u Martinićevom slučaju to je izvrsna podloga za psihološko rastvaranje i razmatranje muško-ženskih odnosa.

Možemo reći da je predstava 'Bilo bi šteta da biljke krepaju' donijela na zagrebački repertoar nešto novo, zanimljivo i jako dobro.