Izložba 'Izbor političkih performansa autora iz Hrvatske od 2000. do danas' otvara se 26. listopada u Rijeci, u Omladinskom kulturnom centru Palach, a ideja je umjetničkog direktora udruge Domino, Zvonimira Dobrovića, koji je, kako kaže, kroz primjere iz nedavne političke i umjetničke povijesti htio potaknuti na šire razmišljanje o političnosti performansa.

S njih 14, koliko ih predstavlja izložba, Dobrović je napravio tek uži izbor. Projekt je, kaže, dio većeg istraživanja koje bi trebalo završiti i mnogo većom izložbom te knjigom.

'Za ovaj segment važno mi je bilo obuhvatiti neke individualne i kolektivne performanse koji su u određenom momentu bili reakcija na neke društvene neuralgične točke, koje su i dalje prisutne', kaže Dobrović, dodajući kako mu je bilo bitno i poigrati se samom idejom performansa i time što znači biti (i) nesvjesni sudionik političkog performansa koji nekad nastaje i nenamjerno.

Šetnja kao lady Godiva, Vlasta Delimar, Zagreb, 2001.

Prema srednjovjekovnoj legendi, lady Godiva narod je od nametnutog poreza spasila golim jahanjem, a Vlasta Delimar 2001. gola je jahala centrom Zagreba kako bi podsjetila na odgovornost svakog pojedinca u društvu, osobito u smislu hrabrog djelovanja, rasterećenog od konvencija i moralnih ograničenja. Umjetnicu, koja je od 1996. tražila dozvolu za izvođenje performansa, prilikom njegova izvođenja 2001. policija je pritvorila i kaznila za građanski neposluh.

KroaTisch - EU Freundschaft, Željko Zorica Šiš, Zagreb, 2013.

Kontrolirani hepening uz audio-video-jestivu instalaciju 'KroaTisch - EU Freundschaft', odnosno banket pretjerivanja, posljednji je koji je pokojni Željko Zorica Šiš izveo na zagrebačkom Trgu Francuske Republike u noći ulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Posjetitelji su bili slobodni intervenirati u instalaciju koja je, među ostalim, uključivala 140 drvenih križeva, hrpu političkih floskula te, dakako, jelo i piće na velikoj bini s ogromnom hrvatskom zastavom.

Volim Zagreb, Slaven Tolj, Zagreb, 2008.

Tomislav Gotovac se 1981. pod geslom 'Volim Zagreb' gol prošetao Ilicom do Trga Republike, a Slaven Tolj 2008., nakon atentata na Ivu Pukanića u Staroj Vlaškoj 23. listopada, gradom se šetao s motorističkom kacigom na glavi, glumeći ubojicu. Namjera je bila, kako je rekao, staviti se u ulogu negativca, a reakcije su skoro pa izostale. '(S)amo je jedna žena kada sam prolazio u blizini Mesićeva stana u Ilici pokušala alarmirati tamošnje policajce, no oni se nisu obazirali', rekao je Tolj 2008.

Zeko i potočić, Ina Sladić, Zagreb, 2015.

Rad je izveden na Cvjetnom trgu u Zagrebu kao dio predizbornog skupa desničarske inicijative 'DNO – desnica novih obećanja'. Ina Sladić u njemu je u uniformi nalik ustaškoj mahala hrvatskom zastavom i pjevala uspavanku 'Zeko i potočić', pokušavajući 'prizvati hrvatski san na oči naroda koji najradije gleda unazad, u stoljeće sedmo'.

Crno sunce, Kulturnjaci, Zagreb, 2016.

Inicijativa kulturnih radnica i radnika, djelatnika i djelatnica iz područja društveno-humanističkih i društvenih znanosti, osnovana povodom izbora Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, Kulturnjaci 2016, na datum osnivanja Nezavisne države Hrvatske, 10. travnja, crnim platnom prekrila je Kožarićevu skulpturu 'Prizemljeno sunce' u Bogovićevoj, kao metaforu za pomrčinu svijesti i savjesti društva, mrak koji se nadvija nad kulturu, te zbog atmosfere reustašizacije društva i povijesnog revizionizma.

O lijepa, o draga, o slatka slobodo!, Bruno Isaković, Zagreb, 2016.

Performansi Brune Isakovića 'O lijepa, o draga, o slatka slobodo!' u Zagrebu, na Trgu kralja Tomislava, u MSU i na Cvjetnom trgu, nastali su kao reakcija na politički diskurs bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kao i na političke odluke koje su utjecale na slobodu govora i nezavisnih medija. Isaković je misli istaknutih umjetnika i umjetnica o slobodi bičem umočenim u crnu boju na Trgu kralja Tomislava udarao sve dok nisu nestale u crnilu, a zatim je u MSU samoga sebe mučio dugotrajnim čitanjem Hasanbegovićevih tekstova i izjava.

Duchampovi svjedoci, Milijana Babić, Zagreb, 2009.

U stilu Jehovinih svjedoka, 'Duchampovi svjedoci' propovijedaju suvremenu umjetnost i šire glas svog proroka, Marcela Duchampa. Ljudima po ulicama nude brošuru 'Probudite se', napisanu jednostavnim rječnikom, edukativnu, sa sljedećim poglavljima: 'Tko su Duchampovi svjedoci?', 'Tko je Marcel Duchamp?', 'Što je suvremena umjetnost?', 'Kratka povijest Duchampovih svjedoka', 'Duchampovi svjedoci danas', 'Slikovnica Duchampovih svjedoka', 'Česta pitanja zainteresiranih osoba o našoj sekti' i 'Pozivamo vas'.

Superrevolucija, Marko Marković, Split, 2007.

U akciji 'Superrevolucija' Marko Marković je na splitskoj Rivi režirao sakupljanje plastičnih boca za reciklažu. Time je tu svakodnevnu sliku, koja pokazuje dramatične ekonomske i socijalne podjele u Hrvatskoj, umjetnik pretvorio u masovni fenomen, potenciravši njezinu vidljivost.

Hrvatska narodna predaja, Selma Banich, Zagreb, 2010.

'Pozivam vas da me dođete bodriti da izdržim, da ne odustanem, da dostojanstveno istrajem do kraja radnog vremena s dignutim rukama visoko u zrak', napisala je Selma Banich povodom svog performansa 'Hrvatska narodna predaja' u Zagrebu 30. rujna od 11 do 16 sati. U Zadru je satima tako stajala na Narodnom trgu, upućujući (i) na sveopću političku apatiju hrvatskih građana.

Djevojački zbor Dubrovnik, Kata Mijatović, Dubrovnik, 2014.

U performansu Kate Mijatović, 'Djevojački zbor Dubrovnik', izvedenim 13. kolovoza 2014., vrištanje mladih dubrovačkih djevojaka služilo je kao neka vrsta energetskog čišćenja prostora, potvrđivanje života Dubrovnika, buđenje, usredotočenost na ovdje i sada, ali i krik pobune, nepristajanja.

Javno čitanje 'Strategije grada Splita 2015.-2025., Ante Kuštre, Split, 2015.

Punih osam sati trajalo je javno čitanje 254 stranice Strategije kulture Splita 2015.-2025., performans splitskog umjetnika Ante Kuštre u amfiteatru Doma mladih / MKC u Splitu, a služilo je kao kritički odgovor na nečitljivu, netransparentnu i opasno koncipiranu Strategiju kulture, kao podloge za kandidaturu Splita za EPK 2020.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, organizacije i pojedinci uključeni u projekt Jezici i nacionalizmi, Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, 2016./17.

Kao rezultat sastanaka organizacija i pojedinaca u sklopu projekta Jezici i nacionalizmi 2016. i 2017., u Hrvatskoj je Deklaracija o zajedničkom jeziku objavljena krajem ožujka 2017. Prema njoj, jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba smatraju se zajedničkim standardnim jezikom policentričnog tipa, kakvi su i njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski i portugalski. Ovo je, kaže Dobrović, odličan primjer jednostavnog performansa koji je jednim svojim elementom u nazivu pobjegao od te prvotne jednostavnosti.

'Naime zanimljiva je tu bila upotreba riječi 'deklaracija' u imenu jer namjerno korištenje značenjima nabijene riječi deklaracija, da bi se reklo nešto o jeziku, jest ono što je bilo intrigantno. Klasičan primjer odnosa forme i sadržaja. I to u nečemu što se odnosi na jezik. S te strane zapravo genijalno', objašnjava Dobrović.

Prosvjed protiv festivala Queer Zagreb, Crkva cjelovitog evanđelja, Zagreb, 2004.

Sljedbenici Crkve cjelovitog evanđelja u travnju 2004. na nekoliko su zagrebačkih lokacija prosvjedovali protiv održavanja međunarodnog kulturnog festivala Queer Zagreb FM (filmandmusic) jer 'potiče i promovira homoseksualnost u hrvatskom društvu'. Dobrović za uključivanje ovoga primjera kaže kako su ga sami organizatori Queer Zagreba proglasili performansom. 'Time su foucaultovski obrnuli poziciju moći na samom početku svog djelovanja u odnosu na one koji su bili protiv samog održavanja festivala', objašnjava Dobrović.

Ostavka na mjesto predsjednika Vlade RH, Ivo Sanader, Zagreb, 2009.

'Zbog osobnih razloga dajem ostavku na mjesto premijera i predsjednika stranke. Neću se kandidirati za predsjednika RH i povlačim se iz politike', objavio je Ivo Sanader na izvanrednoj press konferenciji 1. srpnja 2009., koju organizatori izložbe navode kao jedan od većih, a možda i najpoznatiji politički performans u modernoj hrvatskoj povijesti.

'I dalje nisam posve siguran koja forma bi najbolje odgovarala ovoj izvedbi bivšeg premijera jer je bilo tu i elemenata drame, tragedije, komedije, ali ako sagledavamo kroz prizmu performansa - nazirala se tu i estetika šoka i estetika boli. S te strane je u umjetničkom smislu ovaj performans pomalo zastario, ali njegova aktualnost je nadišla slab umjetnički doseg same izvedbe', zaključuje Zvonimir Dobrović.