Marusja Siroječkovska nova je zvijezda na nebu dokumentarnog filma. Premda je u ranim tridesetima, snimila je iznimno zreo i potresan film o odrastanju u Rusiji. Film 'Kako spasiti mrtvog prijatelja' festivalski je hit, prikazan prošle godine na Subversive Film Festivalu i na Human Rights Film Festivalu. Kada je imala 16 godina, zaključila je da više ne želi živjeti, ali je zatim upoznala Kimija, nevjerojatno senzibilnog tinejdžera koji joj je svojom toplinom i ljubavlju pomogao da preživi. Nažalost, Kimi nije preživio turbulentnu mladost, a film uglavnom govori o njihovom odnosu. Siroječkovska ga je snimala dugih 12 godina i on je, između ostaloga, posveta jednoj mladosti. Isto tako, on je prikaz razvitka autorice od potpune amaterke, koja kameru koristi da bi se zbližila s ljudima, do filmske profesionalke. Intervju smo zbog dislociranosti autorice vodili elektroničkim putem. Nažalost, Siroječkovska nije željela govoriti o Putinu, ruskoj politici i tretmanu ruskih izbjeglica u ostatku Europe.

Gdje trenutačno živite?

U posljednje vrijeme mnogo putujem s filmom, ali uglavnom živim između Beča i Tel Aviva.

Zašto Rusiju zovete 'Depresivnom Federacijom'?

Nažalost, Rusija je na vrhu ljestvice po broju samoubojstava muškaraca. Također, Rusija ima ponajveći postotak samoubojstava djece i adolescenata među postsovjetskim državama. Mnogo je razloga za to: nedostatak pristupačne psihijatrijske skrbi, problematično korištenje alkohola i droga, stigma oko psihičkog zdravlja i korištenja droga, netolerancija prema LGBTQ+ mladeži, društvena izoliranost, ekonomska kriza, nezaposlenost, nemogućnost da se zamisli budućnost...

Snimanje filma 'Kako spasiti mrtvog prijatelja' trajalo je 12 godina. Jeste li imali dilema dok ste ga snimali?

Kada sam tek počela snimati, 2000. ili 2005. godine, nisam imala pojma da će to jednoga dana biti film, pogotovo ne ovaj film. Mislim da sam toliko snimala u početku jer sam bila depresivna tinejdžerica koja nije znala komunicirati s ljudima niti potražiti pomoć. Kamera mi je pomogla u komuniciranju tih problema i u shvaćanju svijeta oko sebe. Na filmu sam zapravo počela raditi 2020., dvije godine nakon što je Kimi preminuo. Toliko mi je trebalo da se natjeram na gledanje materijala koje sam imala i tada sam shvatila da imam film.

Koliko dugujete montažeru filma Qutaibi Barhamjiju?

Film smo montirali putem Skypea u vrijeme karantene i nismo se nijednom posvađali! Rad s njim bio je užitak. U početku nismo imali ideju, ali smo puno eksperimentirali - protokom vremena, time koliko će mene biti u filmu, koliko drugih likova, kako ću koristiti svoj glas u offu, kako koristiti glazbu. To nije bio lak zadatak - imali smo 12 godina materijala, a većina nije bila zamišljena kao dio filma dok je snimana. Koristila sam različite kamere i filmske formate. Ideja je bila dočarati osjećaj odrastanja u nultima, zaroniti u sunčane ljetne dane i kaleidoskop formata, pulsirajuće vizuale, zvukove i glazbu koji dolaze iz svih smjerova. Rekla bih da smo oboje otvorena uma o našim mogućnostima, otvoreni za eksperimente i sretne slučajnosti. Obožavam eksperimentirati, a Qutaiba je bio fantastičan partner. Naravno, dijelimo ljubav prema mačkama, koje zauzimaju velik dio priče.

Kako biste opisali film našoj publici?

To je film o ljubavi koja ne gubi snagu tijekom godina, unatoč opresivnim i represivnim režimima, unatoč depresijama i ovisnostima. Ljubav je to koja je jača od smrti. I to je moja osobna priča, koju sam snimala 12 godina.

Film je ljubavno pismo Kimiju i vašoj generaciji. Kako je bilo odrastati u Rusiji?

Sve je u filmu. Za mene je to bilo vrijeme prepuno glazbe i koncerata, prijatelja i tuluma, ljubavi i droga, nade i očaja. Preživjela sam, ali neki moji prijatelji nažalost nisu.

Ljudi oko vas su doslovno umirali tijekom vaše mladosti. Kako ste vi preživjeli?

Nije li to uvijek plod slučajnosti? Imala sam nekoliko neuspješnih pokušaja samoubojstva. Onda sam upoznala Kimija, što je bila sretna okolnost. Bio je sa mnom za vrijeme najgorih trenutaka, a njegova ljubav i podrška su mi pomogle da preživim.

Svijest o psihičkom zdravlju je nešto o čemu se puno govori u zadnje vrijeme. Mislite li da će vaš film potaknuti ljude da potraže profesionalnu pomoć?

Mislim da bi publika mogla prepoznati rane znakove autodestrukcije - ne mora nužno biti riječ o ovisnosti, može biti o depresiji ili o tome da nemate put pred sobom koji se čini otvorenim. Tako da mislim da može utjecati na dosta ljudi. Također, dok sam odrastala, kao tinejdžerica koja nije imala pojma da boluje od depresije, osjećala sam se veoma izolirano od ostatka svijeta. Depresija je bolest koja nam to učini. Nadam se da će moj film pomoći u razbijanju te izolacije, makar malo. Nadam se da će ljudi koji prolaze kroz slične stvari osjetiti da nisu sami. Čuvajte se i, molim vas, potražite pomoć!

Konačno, dok ste bili mladi, znali ste reći da je svatko iznad dobi od 30 šupak. Sada kada ste zašli u te godine, jeste li možda promijenili mišljenje?

Zašto pitate? Koliko vam je godina? Mislim da većina ljudi samo pokušava preživjeti, a ja sam jedna od njih. Najvažnija je stvar prihvatiti se kakvi jeste, bili šupak ili ne.