Hvaljen i nagrađivan autor, Solondz temama koje obrađuje i načinom na koji im pristupa, slovi za kontroverznog filmaša, no u neposrednom kontaktu doima se skromno i srdačno. Na festivalu je prikazana opsežna retrospektiva njegovih filmova te je premijerno prikazan i najnoviji,
'Tajni adut'. Solondz je još od ranih radova poput 'Dobrodošli u kuću lutaka' ostao vjeran svojim preokupacijama i osebujnom filmskom stilu, a sarajevskoj je publici dokazao i da je istinski pasionirani filmofil. Za razliku od većine ostalih festivalskih gostiju Solondz je dobar dio vremena proveo u kinodvorani gledajući filmove svojih kolega.

Je li teško funkcionirati izvan holivudskog sustava?

Dio sam holivudskog sustava dok god se moji filmovi distribuiraju u kinodvoranama koje su dio sustava. Osim toga, dva moja filma, ironično 'Sreća' i 'Storytelling' financirali su holivudski studiji. Ali moji filmovi ne donose puno novca pa studiji nisu baš zainteresirani za mene. Njih zanimaju filmaši koji snimaju profitabilne projekte. Za mene nema smisla tijesno surađivati sa
studijima, jer imamo posve različite interese i ciljeve.

Kako onda uspijete skupiti novac za projekte, tim više što producenti unaprijed mogu očekivati da će film biti kontroverzan i da će mu distribucija biti limitirana?

Nemam pojma. Valjda imam sreće s obzirom na to da sam do sada već izgubio jako puno novca za jako puno ljudi. Teško mi je znati hoću li dobiti novac za sljedeći projekt. Nadam se da hoću, ali nikada ne mogu biti siguran.

Dio kritike sve je zabrinutiji zbog trenda snimanja filmova isključivo za festivale, koji su doduše u nekim sredinama poput naše, svojevrsni supstitut za nerazvijenu mrežu nezavisnih kina. Čini li vam se taj trend problematičan?

Mislim da su pirati zapravo supstitut za kina.

Samo što se uglavnom piratiziraju mainsteam hitovi, a manje art filmovi?

Točno. Zato, ako se moji filmovi piratiziraju, smatram se uspješnim. Pirati su realnost na kojoj danas počivaju kultura i ekonomija. Nadam se da će piratstvo na neki način u budućnosti nadahnuti ljude da plate za moje filmove. Što se tiče rada na filmovima samo radi festivala, za mene to nema smisla, jer nitko ne bi uložio novac u film za koji misli da će biti prikazan samo na festivalima. Ljudi investiraju u film jer vjeruju da će nešto zaraditi. Na žalost, do sada su bili u krivu. Budući da živim u SAD-u, kod nas nema državnih subvencija i fondova koji bi pomogli nezavisnom filmu, pa se nadam da ću naći ljude koje oduševi ideja, scenarij, glumci i žele izgurati projekt, jer većina filmova zapravo donosi gubitke. Ne samo mojih filmova, nego 90 posto filmova koji se snime nikad ne vide povrat novca. Samo su iznimke profitabilne.

Kazali ste jednom da vam je zanimljiva 'bolna strana postojanja'. Zbog čega je zanimljivija od, recimo, radosne?

Mislim da sve filmove koji me nadahnjuju i diraju pokreće bol, patnja i tuga. Ono što me interesira kad radim film jest manje to kako se mijenja lik, a više kako to utječe na publiku, kako ona reagira i razumije promjene lika.

Koji su to filmovi koji su ostavili jak utisak na vas?

Ove godine jako su mi se svidjeli iranski film 'Nader i Simin se razvode' i belgijski film 'Dječak s biciklom'.

U filmu 'Tajni adut' koristite glazbu poput one iz 'Američkog idola' kao jedan od ironičnih komentara o nezrelom glavnom junaku Abeu. Kazali ste da vas je kao autora oblikovala pop kultura u djetinjstvu. Što bi to bilo danas?

Nisam baš upućen u stvari koje su danas popularne. U filmu sam koristio glazbu iz 'Američkog idola' jer sam želio prikazati kako je Abe izgubljen u vremenu, kako još uvijek vjeruje da je adolescent, mene je s druge strane oblikovala Mary Poppins i 'Moje pjesme, moji snovi' te klasična glazba koju sam slušao još kao dijete. Bio sam jako ozbiljan. Mislim da nije dobro djeci propisivati što da slušaju i gledaju. Treba ih izložiti različitim stvarima, a ona će sama izabrati ono što im se sviđa.

Glumci kažu da vole s vama raditi. Imate li neku posebnu metodu rada?

Nemam, samo se uvijek molim da znaju svoj tekst napamet. To mi je uvijek prva briga, jer mnogi glumci jednostavno ne uče svoje replike i to zna činiti stvari vrlo napornima. Ponekad im moramo pisati rečenice na tablu jer ih nisu u stanju zapamtiti. Kod rada na filmu sve je pitanje dobrog izbora glumaca, dobar casting (audicija), izbor pravog glumca za pravu ulogu u pravo vrijeme je 90 posto posla. Kad režiram, najmanje vremena mogu posvetiti glumcima, uglavnom razgovaram sa svojim lokacijskim menadžerom i asistentom režije o tome koliko još kadrova moramo snimiti i koliko nam je vremena preostalo. Nazivaju to režijom, ali to nije ništa drugo nego upravljanje vremenom i ekonomskim resursima.