Jedinstveno večeranje događanje, odnosno izvedba opere "Amfitrion" Borisa Papandopula, kulturni je i društveni događaj koji definitivno obilježava proljetni period godine a kojega - u cijelosti izvode studenti. Ovo komično, antiratno djelo s velikim uspjehom praizvedeno je upravo u zagrebačkom HNK 1940. godine, a od tada mu se gubi svaki trag. Ipak, nakon više od 80 godina i jedne filmske potrage za Papandopulovim rukopisom o kojoj smo također razgovarali s našim sugovornicima, na istoj će je pozornici u tri izvedbe – večeras te 12. i 13. svibnja – oživjeti zagrebački studenti u zaista ambicioznoj suradnji čak pet fakulteta: Muzičke akademije, Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Tekstilno-tehnološkog i Arhitektonskog fakulteta.

Mladenačka opera velikana hrvatske glazbe Borisa Papandopula Amfitrion proizlazi iz istoimenog Molièreovog komada, a dugo je slovila kao zagubljena dok je - u velikoj potrazi za skrivenim maestrovim partiturama po tavanima najvećih svjetskih dirigenata - nije "iskopao" muzikolog Davor Merkaš, koji je među 93 Papandopulova djela pronašao i ovo.

O velikoj suradnji umjetničkih akademija, potrebi za revalorizacijom Papandopulovog rada i "Amfitrionu" razgovaramo s našim sugovornicima, redateljicom Kristinom Grubišom i dirigentom Matijom Fortuna.

Kristina Grubiša, redateljica: Sigurna sam da bi Amfitrion bio potpuni hit i vani

“Amfitrion” je ogromna produkcija. Kako znamo, riječ je o tradicionalnom završnom zajedničkom projektu studenata triju zagrebačkih umjetničkih akademija te Arhitektonskog i Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Kao redateljica, upravljate golemim kolektivom koji uključuje soliste, orkestar i zbor, glumce, plesače, kostimografe, scenografe… Koliko vam je izazovno koordinirati taj kolektiv, osjećate li pritisak?

Ovo je treći put da sudjelujem u opernim produkcijama Muzičke akademije: prije Amfitriona sam kao asistentica sudjelovala na operi Pepeljuga a zatim kao i korežisera na operi Animal Farm. Ta prijašnja iskustva su mi poslužila kao odlična priprema za ovu produkciju i poziciju režiserke: obim posla je raznovrstan i velik, a ključna je prethodna detaljna organizacija. Veliki kolektivi su uvijek izazovni ali isto tako uzbudljivi: svoj prethodni ispit na Akademiji, "Pusta zemlja" od T.S Eliota sam izvela u prostoru MSU-a također u suradnji s preko 60 studenata različitih akademija. Vjerujem u ideju i snagu zajedničkog rada s velikim brojem pojedinaca: mislim da je najbitnije, ujedno i najteže inspirirati sve uključene ka istom cilju. Sigurnost pod takvim pritiskom pronalazim upravo u kvalitetnoj pretpripremi i u prethodnom samostalnom radu.

Spomenuli ste "Animal farm", korežirali ste tu operu-basnu Igora Kuljerića prije dvije godine u sličnoj produkciji. Kakva vas sjećanja danas vežu uz to?

Životinjska farma je projekt koji mi je iznimno prirastao srcu. Muzička akademija za svoje projekte ima tradiciju postavljanja djela hrvatskih skladatelja, približavajući tako njihove radove mladoj i široj publici. Uvijek me iznenadi bogato i šaroliko stvaralaštvo naših autora, i nedovoljno iskorišteni potencijal njihovih djela. Sigurna sam da bi Farma Igora Kuljerića, pa tako i Amfitrion Borisa Papandopula bili potpuni hit i na inozemnim kazališnim daskama. Na Farmi sam imala priliku upoznati i brojne naše mlade talentirane soliste, od kojih njih nekoliko sudjeluje i na Amfitrionu: Benjamin Šuran, Roko Radovan, Tena Lončarević, Marija Salečić, Lobel Barun, Aljaž Žgavc, Ines Grubišić, Gabriela Hrženjak... jako me veseli što smo i ove godine nastavili raditi zajedno!

U podjeli ima mnogo studenata prve godine studija, koji u Amfitrionu drže glavne, velike uloge. Kako se oni nose s izazovom, jeste li zadovoljni pristupom i talentom kojim raspolažete?

Svi solisti su radu pristupili profesionalno, bez obzira na prethodno scensko iskustvo. Bitno je naglasiti da se u projektu posložila odlična kolektivna sinergija, a stariji solisti su pokazali kolegijalnost davajući savjete mladima. Imam dojam da su se svi veoma otvorili, scenski opustili te da nas čekaju izvedbe gdje će iskreno uživati na sceni: malo je reći da ih jedva čekam gledati i slušati.

Ovakva suradnja umjetničkih akademija na velikom projektu čini se važnom za sve uključene aktere, što izdvajate kao najveće njezine benefite?

Ovakvi projekti su najbolji uvod za rad u daljnjim profesionalnim produkcijama. Kroz njih svi uključeni stječu dojam o potrebnoj odgovornosti i zajedničkoj komunikaciji kako bi se kasnije mogli izrealizirati.

Djelo se izvelo prvi put u HNK u Zagrebu 1940. i nakon toga se partitura izgubila. Dakle, operu postavljate bez prethodnog cjelovitog slušanja, jer nema snimke. Sve radite bez predloška, od scene i glazbe do likova, što zvuči istodobno uzbudljivo i zastrašujuće. Mislite li, ipak, da ste uspjeli tu činjenicu okrenuti u svoju korist?

To je bio najizazovniji dio projekta, kako pristupiti svemu bez prethodnih referenci... Bilo je potrebno dosta prethodnog istraživanja ostalih Papandopulovih djela, iščitavanja konteksta dramskog predloška kako bi se posložio koncept. Kada je taj dio "posla" bio odrađen, zapravo se otvorio prostor velike slobode kojoj sam se rado prepustila. Mislim da je rezultat jedna jako razigrano i zabavno postavljena opera u kojoj može uživati raznovrsna publika.

Kako biste predočili Amfitrionovu priču onima koji se do sada nisu susreli s Molièreovim predloškom? Što gledamo?

Radi se o klasičnoj komediji zabune, tj. komediji "blizanaca". Tebanski general Amfitrion i njegov ordonans Sosias se spremaju za rat protiv okrutnih Perzijanaca, a bogovi Zeus i Merkur vide tu situaciju kao priliku da zavedu njihove žene, Alkmenu i Charis. Preobražavaju se u njih i to im uspijeva - zabuna nastaje u momentu kada se Amfitrion i Sosias vraćaju u Tebu i zatiču svoje žene koje su već proslavile njihov dolazak. U operi, razlog povratka Amfitriona i Sosiasa je ljubav prema svojim ženama, zbog koje oni zapravo dezertiraju, bježe s bojišta. Uz takvu antiratnu tematiku kontrast općenito zabavnom žanru opere ujedno je i Alkmenina priča. Ona postaje žrtva igre bogova, kojima je bilo dosadno te su se odlučili upustiti u nove ljubavne avanture. Okrutnost bogova i slijepo vjerovanje je suptilna oštrica ovog dramskog predloška i lako se može asocijativno povezati sa današnjom političkom situacijom. Sam Moliere je zapravo u liku Zeusa dao ironičan i indirektan komentar svog mecene, Luja XIV. U smislu izvedbe, operi smo vizualno pristupili s jedne suvremene, stripovski inspirirane pozicije koja odgovara komičnim karakterima i licima predloška.

Spomenuli ste da je riječ o komediji. Mislite li da nam nedostaje komedije danas u kazalištu, općenito u umjetnosti izvedbenih formi?

Takvog sadržaja nam izrazito nedostaje, ali s razlogom. Komedije je teže postaviti i igrati od tragedija, a i prati ih (naravno potpuno krivi) glas da su umjetnički slabiji žanr. Kvalitetna komedija može itekako ozbiljno komentirati i kritizirati teme kojima se bavi, a mislim da je opera Amfitrion super primjer koji to pokazuje.

Koje su razlike između Molièreovog Amfitriona i junaka istoimene opere Borisa Papandopula? Koliko su se Papandopulo, odnosno pisci libreta Mijo Štimac i Enrico Goliscianiji držali originala?

Postoje pojedine razlike: kod Moliera tebanci stvarno odu u rat, a Papandopulo, Štimac i Goliscijani koriste tu situaciju da ih prikazu drugačije. Oni odbijaju poći u rat zbog prisjećanja na svoje žene. Također razlika je i u samom kraju - u Molierovoj inačici Alkmena ostaje trudna sa Zeusovim sinom, Heraklom. U operu suptilno se nagovještava ta tema trudnoće kroz Zeusovo blagoslivljanje Amfitrionovog potomstva. Mijo Štimac i Enrico Goliscianiji su karakterizaciji likova tako dali svoj autorski pečat, okvirno se naslanjajući na poznati dramski predložak i inačicu grčkog mita o kralju Amfitrionu.

Matija Fortuna, dirigent: Nedovoljno se ulaže u očuvanje kulturne baštine

Priča o pronalasku izgubljenih Papandopulovih partitura čini se uzbudljiva…Možete li našim čitateljima predočiti ovu potragu koja je završila i pronalaskom cjelovite opere Amfitrion?

Muzikolog Davor Merkaš predano radi na istraživanju Papandopulove ostavštine. Gotovo četvrtina skladateljeva opusa je izgubljena jer skladatelj bi originalne partiture slao naručiteljima bez njihovog kopiranja za vlastitu arhivu. Profesor Anđelko Krpan je Davoru Merkašu poklonio originalan skladateljev popis svih skladanih djela na kojem je naznačeno kamo su rukopisi otišli. U arhivi Hrvatskog narodnog kazalištu u Zagrebu Merkaš je prije 12 godina pronašao autograf partiture, a u ostavštini jednog od najvećih svjetskih dirigenata Karla Böhma pronašao je klavirski izvadak. Sama činjenica da je Karl Böhm pokazao interes prema Papandopulovoj komičnoj operi daje joj na dodatnoj važnosti. Zato sam ponosan što će ova produkcija zagrebačkoj publici donijeti prvu izvedbu nakon premijere 1940. godine.

Kako biste opisali Papandopulov zvuk koji orkestralno čujemo u ovoj operi?

Papandopulo u uvertiri predstavlja gotovo sve motive koje ćemo čuti kroz operu. Opera je bogato instumentirana te je dirigentska zadaća taj bogat orkestralni zvuk prilagoditi jačini glasa mladih pjevača. Opera stavlja velike tehničke zahtjeve na svirače, posebice na gudače, drvene puhače, trubače i timpanistu. Budući da opera obrađuje vojničku tematiku, u njoj možemo čuti dosta marševa i koračnica, kao i narodnih napjeva.

Do prije desetak godina veliki dio skladanih opera hrvatske baštine i dalje je postojao samo u rukopisu. Je li se što promijenilo na tom planu?

Muzički informativni centar ulaže velike napore u nova - prva izdanja opera hrvatske baštine. Profesor Mladen Tarbuk revidirao je partiture Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca, kao i operu Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, a Zoran Juranić Porina Vatroslava Lisinskog.

Velik broj Papandopulovih djela još nije objavljen. Zašto se pedantnije time ne bavimo? Je li i to razlog što je Papandopulo nepoznat izvan Hrvatske?

Većina Papandopulovih djela nije objevljeno/izdano zato što se nedovoljno ulaže u očuvanje kulturne baštine pa smo iz istog razloga nepoznati izvan Hrvatske. Profesor Tarbuk velike napore je uložio u izdavanje i uređivanje djela Dore Pejačević, a svjedoci smo danas da mnogi svjetski poznati orkestri izvode njenu glazbu, a njenu Simfoniju u fis-molu snimio je i BBC sifmonijski orkestar za poznatu izdavačku kuću Chandos Records.

Kako je raditi sa studentima u orkestru, koliko ste zadovoljni njihovim pristupom i posvećenošću?

Studenti u orkestru uložili su velik napor kako bi svladali tehnički zahtjevu partituru. Koncentracija na probama bila je visoka, a posvećenosti nije nedostajalo jer sve ih je "kupila" Papandopulova zanimljiva glazba, glazba za mlade ljude, jer skladatelj je ima 34 godine kad ju je skladao, tematika je prikladna vremenu u kojemu se trenutno nalazimo i negira i ismijava rat.