Ariana Grande – Eternal Sunshine (Republic)

Lijepo je od Ariane Grande što nas u tjednu Oscara podsjeća kakvi su ga filmovi osvajali prije 20 godina: recimo, 'Vječni sjaj nepobjedivog uma' - zveknuta romantična komedija s Jimom Carreyjem i Kate Winslet, za koju je Charlie Kaufman tad maznuo kipić za originalni scenarij - bavi se idejom da u terapeutske svrhe možete obrisati sjećanja na propalu ljubavnu vezu. Isto na svom novom albumu, vidno nadahnutom spomenutim filmom, pokušava jedna od većih svjetskih pop zvijezda na rubu tridesete. Ona se, naime, prije godinu i pol od agenta za nekretnine Daltona Gomeza razvela uz popriličnu medijsku pompu, isplativši ga s čak milijun i 250 tisuća dolara za dvije godine braka, odbrusila mu 'Thank you, next' i okrenula novu stranicu života.

I dok sam razvod možda i nije bio najsofisticiranije izveden, album na kojemu briše sjećanja na propalu vezu predstavlja neku novu, opuštenu Arianu, koja ne osjeća potrebu silovati očekivanja fanova i industrije te štancati hitčine. Grande se, naime, uz jednostavne i razigrane pjesmuljke, koji rijetko prelaze tri minute (sam album stane u jedva 35 minuta, ali to je danas već standard), vidno rasterećeno zeza svojim ljubavnim neuspjehom preko trapavih i prigušenih beatova Maxa Martina i srodne producentske bratije. Postavljajući niz pitanja koja ostaju nakon propalog braka, no ne dajući bogzna kakve odgovore osim zdravog i suptilnog humora, zapravo pruža curama tip utjehe koji im treba u takvoj situaciji, ali prije na način dnevne šetnje gradom na THC bombonima nego večernjeg izlaska s prijateljicama. Vjerujemo da bi i Charlie Kaufman bio zadovoljan.

Kim Gordon – The Collective (Matador)

Od svih žena koje su utjelovljivale maštariju indie rock cure s (u ovom slučaju bas) gitarom, Kim Gordon je uvijek bila najuvjerljivija i najkonkretnija. Također, njezin verbalni delivery zapravo je uvijek nosio notu repanja i kao takav dodavao premaz svježine prilično repetativnoj glazbi Sonic Youtha. Ipak, da nam je netko u tinejdžerskim danima, dok smo beskrajno vrtjeli 'Kool Thing', u kojoj je rap boga Chucka D-a ostavila u podređenom položaju, rekao da će 35 godina kasnije, s punih 70 godina, snimiti nešto što, u osnovi, pretendira postati rap album godine, malo bi nas to zateklo.

Drugi album zaredom u tome joj pomaže Justin Raisen, potentni glazbeni alkemičar koji je prošle godine pretvorio repera Lil Yachtyja u psihodeličnog rokera, a za Kim Gordon je iskoristio i neke beatove koje je odbio jedan od najoriginalnijih mladih repera današnjice, Playboi Carti. Ipak, ovdje nema ni 'r' od reciklaže: masni industrial trap pucnjevi i škrguti distorziranih basova podmazuju lakonske, cinične opservacije Gordon o svijetu oko nas, digitalnoj otuđenosti i muškoj dominaciji koje, ako ste čitali njezinu sjajnu biografiju 'Girl in a Band', mnoge mogu isprovocirati i naljutiti. Sažeto, 'The Collective' je soundtrack postapokaliptičnog doba koji iz usta sedamdesetogodišnjakinje zvuči daleko više kao 2024. nego bilo kakva glazba ljudi rođenih u ovom mileniju.

Pissed Jeans – Half Divorced (Sub Pop)

Bila je 1975. kad je Frank Zappa u '200 Years Old' prepričavao kako je shvatio smisao života dok je sjedio u nekom zdravljaku u Allentownu u Pennsylvaniji i buljio u čašu soka od naranče veličine njegova prsta. Članovi benda Pissed Jeans rodit će se u istom gradu nekoliko godina kasnije i vjerojatno upiti nešto inspiracije na zgarištu izvanvremenskog Zappina humora. Pretočit će ga u jedan od rijetkih bendova koji s istinskim poštovanjem gleda na korijene američkog punka i hardcorea osamdesetih te ga uspijeva uklopiti s brutalnim sarkazmom po mjeri današnjeg svijeta.

Minijature o helikopterskom roditeljstvu, dugovima za zdravstveno osiguranje ili o tome kako su svi gradovi na svijetu zbog nečega užasni uklopljeni su na sedmom albumu Pissed Jeansa u uobičajeno bučnu, razornu i odrješitu glazbenu podlogu koja se ovoga puta više dotiče velških legendi McLusky ili Butthole Surfersa. Efekt je možda nešto slabiji nego ranije i istopi se već nakon tri slušanja, ali ako ste zamišljali kako bi Let 3 zvučali da su, umjesto guranja čepova u stražnjicu, odabrali ostati prljavi garažni bend, možda bi baš ovaj album bio neka uspješna projekcija iz budućnosti.