Vidmarović je književnik i književni kritičar, pjesnik, prevoditelj i povjesničar te proučavatelj povijesti i kulture hrvatske dijaspore, ali i jedan od glavnih Tuđmanovih ideologa iz '90-ih. U književnom krugu oko Društva hrvatskih književnika smatraju ga neumornim radnikom, a poznat je i po tome što posjećuje brojna kulturna događanja. Govori se da kao rijetko tko potiče na pisanje mlađe, pa i starije kolege. Aktivan je na svojoj web stranici vidmarovic.com ili, kako on kaže, 'svemrežju' te na Facebooku.

Vidmarović je rođen 1. travnja 1947. u selu Piljenicama na obali Pakre u općini Lipovljani. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Kutini, studij povijesti i filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a zatim je magistrirao na Fakultetu za sociologiju i novinarstvo Univerziteta u Ljubljani. Početkom '90-ih ulazi u politiku.

Bio je jedan od 'barakaša', osnivača HDZ-a. Kao član te stranke, bio je u dva mandata saborski zastupnik, a zatim i čelni čovjek zagrebačkog HDZ-a. Od 1994. do 1999. godine bio je hrvatski veleposlanik u Ukrajini, a zatim se 2002. dragovoljno povukao iz diplomacije i otišao u mirovinu.

Od marksizma do etičkog sudišta

Đuro Vidmarović na početku svoje karijere bio je nastavnik marksizma i socijalističkog samoupravljanja, a sada je predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća i član Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES). Ta je inicijativa, u kojoj su članovi (ili su bili) Josip Jurčević, Zvonimir Hodak, Zorica Gregurić, Željko Olujić, Zdravko Tomac i Zvonimir Šeparović, donijela 'etičku presudu' da su Vesna Pusić, Milorad Pupovac, Stipe Mesić, Josip Broz Tito, Zoran Milanović, Budimir Lončar, Carl Bildt, Georga Sorosa i još neki radili protiv hrvatskih nacionalnih interesa. HNES se također zalaže za promjenu imena Trga maršala Tita i za zakonsku zabranu promicanja komunizma u Hrvatskoj.

Premda govori kako se povukao iz politike, Vidmarović često komentira političke događaje, pa je tako analizirao i Vladu premijera Andreja Plenkovića. Na portalu HKV-u kaže da su 'kao ministri imenovani ljudi s dvojbenom političkom reputacijom u javnosti', koje javnost doživljava 'kao poniženje državotvorne politike predsjednika Tuđmana'. Pritom je apostrofirao Ninu Obuljen kao ministricu kulture i Martinu Dalić. Također je naglasio da su u Vladu imenovani ljudi s dvojbenom moralnom reputacijom, poput prof. dr. Pave Barišića i prof. dr. Milana Kujudžića.   

Žudnja za odlaskom iz Hrvatske

'Kao kulturni djelatnik razočaran sam imenovanjem Nine Obuljen', naglasio je Vidmarović u toj analizi. 'Time ne stavljam pod upitnik njezine stručne reference. Braniteljske udruge su protiv nje podigle tužbu. Politika koju je vodila, ili je tolerirala, u HAVC-u nema veze s domoljubljem, jer ono što je radila ta ustanova dio je programa SANU 'Memorandum 2'. Crvena internacionala, orjunaši i titoisti pozdravili su njezino imenovanje, što je znak da se hrvatskoj kulturi pod njezinim rukovodstvom ne piše dobro. Raduje se Visković, raduje se Jurica Pavičić, Ante Tomić i rodoljubi iz te grupacije. Nemam više snage aktivnije se uključiti u politički život. Vjerovao sam u mladoga kolegu Andreja kao u vlastitog sina. Shvaćam sve 'silnice' s kojima se suočava, ali dovoljno sam star i iskusan da shvatim 'kud plovi ovaj brod'. Da sam mlađi i zdraviji, sjeo bih na neki drugi brod i zauvijek otplovio preko oceana', zaključio je Vidmarović.

Čamac s mirnih lonjskih voda

Vidmarović, koji sam sebe poetski naziva 'čamac s mirnih lonjskih voda', u rujnu prošle godine je nimalo poetično objasnio svoje viđenje ekstremizma na hrvatskoj političkoj sceni. Naglasio je da u HDZ-u nema ekstremizma, a zatim je pobrojao sve ekstremističke tendencije u Hrvatskoj. Po njemu je ekstremizam prisutan na sljedećim mjestima: politici SDP-a, posebno u huškačkoj krilatici 'ILI MI ILI ONI', u izjavama bivšeg predsjednika Josipovića o tobožnjoj ustaškoj guji koja živi u hrvatskome narodu, u tvrdnjama Vesne Pusić kako je Hrvatska vršila agresiju na BIH, u politici bivšeg ministra Jovanovića prema hrvatskome jeziku i kulturi, u političkim izjavama lidera Srba u Hrvatskoj, Milorada Pupovca 'koje su na granici izazivanja nacionalnih sukoba', u Mesićevom 'politikantskom afirmiranju komunističkih partizanskih postulata, na štetu Domovinskog rata', a smatra da ekstremizam iskazuju i neke nevladine udruge i njihovi uglednici, poput Vesne Teršelić, Zorana Pusića, Slavka Goldsteina, Žarka Puhovskog...

Etikete 'lijevih ekstremista'

'Lijevi ekstremizam godinama njeguju i njime izazivaju unutarnji nemir novinari poput grupacije oko Miljenka Jergovića, Zrinke Vrabec Mojzeš, Drage Pilsela, Ante Tomića, Jurice Pavičića, književnici oko Dubravke Ugrešić, Daše Drndić, i Slavenke Drakulić, filmaši oko Hribara, Zafranovića, Grlića, Brešana. Na žalost, imamo slučaj HNK u Rijeci gdje je na čelu ove nacionalne ustanove bio imenovan čovjek koji je otvoreno i javno iskazivao protuhrvatsko raspoloženje i huškao i djelovao protivno Ustavu RH', pojasnio je Vidmarović, dodavši svojoj listi ekstremista i sveučilišne profesore Nevena Budaka, Tvrtka Jakovina i Nadeždu Čačinović. 

Vidmarović je otkrio kako se divio Zvonku Bušiću, koji mu je djelovao 'kao svetac i čovjek iz druge dimenzije'. Njegovu smrt je doživio 'kao nacionalni gubitak' i zato je teško podnosio kad su Bušića ljevičarski, a to su po njemu antihrvatski mediji, opisivali kao terorista, dok su u isto vrijeme Lenjinu, Staljinu, Mandeli, Arafatu, Castru i drugima 'tepali kao revolucionarima i borcima za slobodu'.

Političko medicinska skupina LBGT

Vidmarović ima osebujno razmišljanje i o LGBT zajednici, a izrazio ga je 2011. godine u povodu Zagreb Pridea, kad ih je na portalu HKV-a proglasio političko-medicinskom skupinom. Vidmarović je tada ustvrdio kako se 'ne može izjednačiti naravno seksualno opredjeljenje s nenaravnim', 'ne mogu pederasti zbog svoga hendikepa zabraniti uporabu riječi otac i majka, muž i žena, naravni brak' i 'njih se kao političko-medicinsku skupinu ne može policijskim kordonima i policijskom represijom podržavati i poticati da maltretiraju većinu pučanstva', jer je to onda 'nakazno lice demokracije!' Na kraju je poručio da su 'pederasti via facti protiv opstanka ljudske vrste. Takav njihov stav ne može biti normalan. On je protunaravan! A ako nije normalan zbog čega mora biti javan, slavljen na ulicama kao nešto lijepo, poželjno i dobro?'

O njegovu svjetonazoru govori i razmišljanje o Jasenovcu i Savezu antifašista. 'Savez antifašista ne predstavlja nikoga i ne znači ništa, jer se kompromitirao neodgovornim ponašanjem i jer se pretvorio u glasnogovornika titoističkih totalitarističkih skupina u RH. Ta se udruga sastoji od starih ljudi koji su aktivni sudionici u bivšem nedemokratskom režimu i koji se boje istine o Jasenovcu. Iza njih se skrivaju mentalni komunisti. Njima je zazorna i sama pomisao da bi se pod znak pitanja mogle staviti komunističke dogme o Jasenovcu, pa makar i kao znanstveni projekt', zapisao je Vidmarović na www.hia.com.hr, otkrivši da je osobno zainteresiran za istinu o Jasenovcu, jer je ondje stradao njegov djed.

'Moj djed je ljudski gledano jednakog poštovanja vrijedna žrtva kao i Slavkov (Goldsteinov) otac. Bio je marljiv seljak koji je obrađivao zemlju u znoju svoga lica i čuvao svoje blago u šumama ispod sela, gdje su ga uhitili Luburićevci. Otac je mobiliziran u slavonske partizane. Ali sve to nije razlog da ja kao razuman čovjek budem komunist-titoist koji mrzi svoju Domovinu, ili jugobolesnik, ali niti apologet ustaške političke pragmatike. Što više, bio sam 'barakaš', saborski zastupnik u prvom i drugom sazivu Sabora i smijem se smatrati jednim od utemeljitelja ove naše današnje jedine Republike Hrvatske. Stoga se smatram odgovornim za ovu zemlju, iskreno rečeno, vjerujem da sam više za nju odgovoran od pupovaca, goldsteina i fumičića, mit respect!' 

U istom tekstu je poručio: 'Vlada RH mora biti principijelna. Jasenovac je mjesto pijeteta, a ne politikantstva. Ne protuhrvatskim provokatorima, ne hrvatskim četnicima i do-četnicima, ne kroatofobima, ne hrvatskim titoistima, rankovićevcima i pol-potovcima, ne neo-ustašama, ne svima koji se zalažu za bilo koji oblik totalitarizma! Poklon svim žrtvama, molitva za duše svih pokojnih, sukladno židovskoj, kršćanskoj i islamskoj vjeri! Demokracija iznad svega! Sloboda historiografskih istraživanja, iznad svega!' vatreno je ustvrdio novi predsjednik Društva hrvatskih književnika.  

Književno stvaralaštvo

Vidmarović je u književnost ušao 1972. Objavio je nekoliko knjiga pjesama, primjerice, 'Koraci' (CIP, Zagreb, 1991.) i 'Horus u krletci' (Hrvatsko slovo, Zagreb, 2007.), zatim proze, osvrta i prikaza, kao što su 'Paprati i lišaji' (Mala biblioteka DHK, Zagreb, 2008.) i 'Putovanja i sjećanja' (Spiritus movens, Kutina, 2010.). Uredio je nekoliko knjiga iz područja povijesti i književnosti, a priredio je i nekoliko antologija.

Stihovi su mu uvršteni u antologije 'Duša duše Hrvatske', (Mostar, 1988) Nevena Jurice i Božidara Petrača, 'Hrvatske marijanske pjesme', Zdravka Kordića (Široki Brijeg, 2006.) te ukrajinsko-hrvatsku antologiju hrvatskog pjesništva 'Čudo prvoga' Leonida Talalaja (Kijev, 1999). Uvršten je i u Zavičajnu čitanku 'Istine srca' mr. Duška Lončara (Novska, 2005.). Usto prevodi s ukrajinskog, ruskog i slovenskog jezika. 

Vidmarović je nedavno u rodnim Piljenicama proslavio svoj 70. rođendan, ali i 45. obljetnicu književnog stvaralaštva, kad se okupio cvijet hrvatske književne desnice. Tom prigodom je predstavljeno drugo dopunjeno izdanje njegove knjige o Piljenicama 'Od mlinskog kotača do ivanjskih kolača'. Tim povodom je na svom profilu na Facebooku zapisao kako su pripreme i tijek rođendanske proslave bili naporni i emocionalno snažni.

'No, bio je to test za moj pacemaker, a on me uvjerio kako sam, zapravo, zdravstveno stabiliziran. Treba dalje pametno organizirati život i zdravlje će potrajati. 70 godina je prohujalo. Često sam takve sintagme čitao u raznim autobiografijama. Tada su mi bile strane i daleke. Hvala Bogu, život nisam potratio. Startao sam s minimalnim izgledima za bilo kakvo obrazovanje i socijalnu promociju. Marljivošću i upornošću, s mnogo sreće, da ne kažem pomoći Odozgo, postigao sam u životu sve što sam objektivno mogao', zapisao je na Facebooku Vidmarović, usporedivši sebe s ormarom ladičarem u kojemu su sve ladice pretrpane, dakako i nepotrebnim sitnicama, 'ali sve zajedno čine moj život'. 

U povodu njegovog 70. rođendana na njegov književni rad osvrnula se i književnica i bivša novinarka Vjesnika Božica Brkan, (www.bozicabrkan.com) istaknuvši da se Vidmarović tematski jasno opredjeljuje za ona područja 'kojima se nitko ne bavi', posebice Gradišća u Mađarskoj i Austriji, Crnoj Gori, Srbiji itd. Po njenom mišljenju on je 'ubaštinio u nacionalnu književnost mnoge nepoznate ili jedva poznate, kako se to obično površno ali zapravo točno kaže zaboravljene, što uopće ne znači i loše pisce', te je spomenula monografiju Jurici Ćenaru i 'onu u nastajanju Josipu Gujaši Džuretinu'.

Kako je Đuro Vidmarović zamislio razvoj Društva hrvatskih književnika?

U svom programu istaknuo je važnost rješavanja nekoliko bitnih problema. Prvo, založio se za javno prezentiranje književnog rada svih članova Društva, a istaknuo je i rješavanje imovinsko – pravnih odnosa između Društva i države te s nasljednicima zgrade na Trgu bana Jelačića, što godinama opterećuje Društvo. Založio se i za 'otvorene kanale u komunikaciji' s nadležnim ministarstvima i gradskim vlastima Zagreba te poručio da DHK 'ne može biti predmet stranačkih i dnevno političkih politika i manipulacija i ovisiti o političkoj opciji nekog ministra'. Zaključio je da u DHK-u ima prostora za sva demokratska razmišljanja, ali ne i za politikantstvo. Također je istaknuo da nije protiv suradnje DHK-a i HDP-a, 'ali će se založiti, ako do nje dođe, da bude transparentna, poštena i bez štete za bilo koju stranu'.   

Vidmarović je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog diplomatskog kluba, Upravnog odbora Matice Hrvatske, Društva za ukrajinsku kulturu, Društva prijatelja glagoljice i član upravnog odbora Hrvatskog kulturnog vijeća. Bio je 2011. i predsjednik povjerenstva za dodjelu nagrade Ksaver Šandor Gjalski.

Piše za nekoliko časopisa, revija i zbornika, kao što su Marulić, Hrvatsko slovo, Hrvatski sjever i Podravski zbornik, a od nedavno na Laudato TV uređuje i vodi serijal razgovora s književnicima kršanskog nadahnuća. Dobio je 3. nagradu za putopis na 1. Susretu hrvatskog duhovnog književog stvaralaštva Stjepan Kranjčić 2009. za putopis 'Kršćani na drugi način'. Odlikovan je Redom kneza Branimira i ordenom Domovinske zahvalnosti.