Glazba je za mene uvijek bila nešto što povezujem sa slobodom izražavanja i istraživanjem vlastitog identiteta. Ona je čarolija koja uspijeva pomiriti apsolutni individualizam i osjećaj pripadnosti i srodnosti. Možda je to zato što sam odrastajući prošla kroz različite glazbene faze koje su se vezale za alternativne i supkulturne žanrove (metal, gothic, grunge), a možda je to i zato što sam svijet glazbe istraživala sama, jako sporo, ali i pažljivo i predano.

Kako sam bila poprilično informatički nepismena osnovnoškolka iz Siska, o glazbi sam saznavala uglavnom s piratskih CD-a koje bih kupovala na placu za 50 kuna od jedine osobe za koju sam znala da to prodaje. Svaka pjesma koja bi mi se svidjela, završila bi u mp3 playeru i onda bih molila starije prijatelje da mi nekako nabave albume tih izvođača. Sisak ranih dvijetisućitih – možete zamisliti – jedan rock birc (koji više ne radi već nekih petnaestak godina) i koncerti tri ili četiri puta godišnje. Glazba je za mene bila nešto nepregledno i beskonačno, meni nedohvatljivo – originalni CD-i su bili skupi, a bendovi koje volim mrtvi ili u Americi. Iako su mi uzroci tog mog zaključka o neuhvatljivosti i veličini glazbe danas simpatično smiješni, tako glazbu vidim i danas. Kao beskonačno more zvučnih valova. Sad kad svi znamo kako doći do bilo čega, i kad mi je više-manje sve dostupno, često istražujem što se događalo u svijetu glazbe prije i što se događa sad. Netko je rekao da znamo da smo ostarjeli po tome što prestanemo otkrivati novu glazbu. Ja, pak, u zadnje vrijeme otkrivam staru glazbu. Vraćam se pjesmama koje su svirale u autu dok sam se kao dijete vozila do bake i uvijek me začudi kako dvadeset godina nisam primijetila neki element koji mi se danas čini vrlo očitim. Postoji gomila bendova koji su toliko dugo i često bili tu, da su nam se pretvorili u zvučnu kulisu. Postali su obični i nulta točka pa možda zaboravljamo koliko su to zapravo bili genijalni glazbenici. Meni su to recimo Dire Straits, Queen, Creedence Clearwater Revival i Talking Heads. Dad music bendovi su s razlogom bili glazba jedne generacije. Poslušajmo, dakle, jednu veoma običnu, svakodnevnu i apsolutno svima poznatu pjesmu, ali ovaj put doista slušajmo o čemu je pjesma i kako zvuči:

Dire Straits – Sultans of Swing

Dire Straits bi, da su predmet, bili zavjese. Uvijek su tu i nitko ih ne primjećuje. Tekstovima se nadovezuju na oralnu tradiciju folk balada. U eri punka, distorzije i buke (sedamdeste), odnosno megalomanije glam rocka (osamdesete), stišavaju pojačala i gotovo da recitiraju svoje stihove. Na često melankoličan ili nostalgičan, ali uvijek distanciran način progovaraju o osobnim pričama "malih ljudi", ali i, zbog atmosferičnosti i simboličnosti anegdota o kojima pjevaju, također slikaju prikaz britanskog društva svog doba. Danas je često zaboravljeno koliko su Dire Straitsi bili socijalno angažiran bend. Recimo, Sultans of Swing može se čitati kao pjesma o: kulturnoj aproprijaciji; klasi; smjeni generacija; razlici između perspektive identiteta kao nečega esencijalnog i nečega performativnog; prolaznosti svega. Mnoge im se pjesme bave sličnim temama, i jako mi je zanimljivo doista ih slušati nakon što sam ih sto puta čula.

Feb – Siva zona

Socijalni angažman u glazbi te progovaranje s margine i o margini može biti i puno očitije manifestirano nego što je to kod Dire Straitsa. Primjer bi mogla biti glazba odličnog sisačkog repera Feba i njegovog Green Hilla. Green Hill je iz Siska, repaju na old school način, nastupaju uz live instrumente i tekstovi im imaju supstancu, što ih čini meni zanimljivom pojavom uslijed zasićenja trap estetikom (koja mi se isto sviđa, samo mi je dosadila jer je posvuda). Ne toliko davno imali smo javnu kontroverzu u vezi pjesme jednog repera čije su pjesme sadržavale apsurdne izjave o ženama koje imaju pse, LGBT populaciji itd. Međutim, nikad još nismo imali kontroverzu u vezi pjesama repera koji ukazuju na loše pojave u društvu. S razlogom se skandaliziramo nad govorom mržnje, ali zašto se s jednakom žustrinom ne skandaliziramo nad korupcijom, ekonomskom nejednakosti, sustavnom zapuštenosti potresom pogođenih područja i sporosti obnove kuća u kojima ljudi žive? Neobično mi je da više govorimo o ljudima koji govore gluposti, nego o ljudima koji govore pametne stvari. Je li nam bitnije utjecati na nečiji govor, nego utjecati na naše društvo? Dio energije koju trošimo na utišavanje glazbenika čije su poruke destruktivne, mogli bismo uložiti u pojačavanje glasova glazbenika čije su poruke konstruktivne. U svakom slučaju, topla preporuka – Feb i Green Hill.

Thanasis Papakonstantinou – Andromeda

Kad govorimo o vrstama tekstova koji imaju potencijal da privuku masovni odaziv ljudi, zanimljiv je fenomen grčki tradicionalni art folk glazbenik Thanas Papakonstantinou. Radi se o tihom, samozatajnom čovjeku koji u svom studiju na selu s bendom snima svoje pjesme. Tekstovi su mu vrhunska poezija i temelje se na simbolizmu, pri čemu autor često koristi motive iz biljnog i životinjskog svijeta. Recimo, pjesma "Andromeda" govori o dvije ptice koje se poljube i onda lava nagrne iz zemljine jezgre i spali ih. Zatim o cvijetu maka koji procvjeta iz jalovog tla. Taj cvijet ima zube, ugrize čovjeka i onda kaže da više nikad neće gristi. Ovakve bih stihove inače zamišljala na nekoj akustičnoj kantautorskoj večeri s dvadesetak ljudi u publici. Ali nije tako, Papakonstantinou s bendom puni stadione i tisuće ljudi pale baklje i skaču, pjevajući u isti glas s njim njegove predivne pjesme o čudnim biljkama i životinjama, koje zapravo kroz te simbole govore o ljubavi, životu i prolaznosti. Nekome tko dolazi iz našeg kulturnog konteksta ova je situacija možda nezamisliva. Po pitanju mnogih stvari, Grčka me navela da propitam neke stavove koje sam prije uzimala zdravo za gotovo. Istina jest da kod nas nema ovakvog masovnog odaziva glazbu koja je primarno umjetnička, a tek onda popularna, ali nije istina da takvog masovnog odaziva i ne bi moglo biti.

Ivan Grobenski - Dojdi, draga, dojdi

Nešto u meni što jako voli Afion, Legen, Kries, Mokre gljive, Lidiju Bajuk, Amiru Medunjanin i Igora Božanića (poslušajte njegovu pjesmu "Hrast"!), jako je pozitivno reagiralo i na album "Siromahi i lazari" Ivana Grobenskog. Pjesma "Dojdi, draga, dojdi" opčinila me minimalizmom aranžmana, tekstom koji podsjeća na tradicionalne folk pjesme i suptilnom, intenzivnom melankolijom atmosfere koju dočarava. Karlo Rafaneli je to odlično sažeo i izrazio sličan dojam kad je za MusicBox napisao da je to "album koji bešavno veže blues i popevke, hrvatski sjever i američki jug". Pjesma koju sam odabrala, ipak, možda s cijelog albuma ima najmanje i popevke i bluesa. Mene više podsjeća, ako ćemo uspoređivati, na "Ghosteen" Nicka Cavea koji isto jako volim. U svakom slučaju, svakako preporučam da, ako već niste, poslušate album "Siromahi i lazari".

Sara Renar - Hana je već dugo budna

Za kraj, pjesma moje najdraže domaće glazbenice, Sare Renar. Uvijek beskompromisno svoja, Renar se sa svakim svojim glazbenim ostvarenjem pojavljuje u novom ruhu, ali se njezin opus može i gledati kao jedan kontinuirani projekt. Sklona eksperimentu, propitivanju granica vlastitog izraza, i s nula želje za podilaženjem ijednom glazbenom ili ikojem drugom trendu, na albumu "Šuti i pjevaj" ova kantautorica predstavila je, među ostalim, i himničnu pjesmu "Hana je već dugo budna". Budući da je Sarin rad izrazito konceptualan te je njezina glazba namijenjena koliko za slušanje, toliko i za razmatranje, ova se pjesma može gledati i kao odgovor na njezinu pjesmu "Ona se budi" koju je objavila na prethodnom albumu. U "Ona se budi", Renar je pjevala "ona se budi/ ona nema nikoga da joj kaže ti si svoja", parafrazirajući poznati stih Šarla Akrobate koji glasi "ona nema nikoga da joj kaže ti si moja". U "Hana je već dugo budna", djevojka o kojoj pjesma govori napokon je dobila ime. Ovo mi je zanimljiv autorski čin – u jednoj pjesmi parafrazirati mušku ljubavnu pjesmu o neimenovanoj djevojci na način koji potrebu da nam netko kaže da smo njegove subordinira potrebi da nam netko kaže da smo svoje. A onda u drugoj pjesmi otkriti da se djevojka nije budila i nije trebala ikoga da joj išta kaže, nego da je djevojka već dugo budna, da ima ime i svoje stavove i duboke kritičke uvide o društvu u kojem živi. Ovu pjesmu istovremeno mogu zamisliti na otvorenom stadionu, na prosvjednoj povorci i kao audiovizualnu instalaciju u galeriji. Ona me podsjeća da su nekad jednostavne stvari jako kompleksne i bogate značenjima, ali i da se komplicirani, kaotični svijet u kojem živimo ipak može kroz glazbu učiniti razumljivijim.