Savršenstvo produkcije i rafinirani kazališni jezik, no manjak emocija, uzbudljivosti i bajkovitosti, kao i pitanje kome se ta predstava zapravo obraća, sukus je predstave 'Priče iz davnine', koja je premijerno izvedena u četvrtak u koprodukciji Kazalištu Trešnja i Kazališta Marin Držić, a u režiji Paola Tišljarića i dramatizaciji Lade Kaštelan.

Paolo Tišljarić je mlad i talentiran redatelj, koji je prije nešto više od dvije godine, dakle, u 27. godini, postao i ravnatelj Kazališta Marin Držić u Dubrovniku. Prateći njegov dosadašnji rad, posebno dječje projekte, kao što je bila, primjerice, inscenacija 'Snježne kraljice' u Kazalištu Trešnja, a vrijedi i za njihovu najnoviju produkciju 'Priče iz davnine', može se reći da Tišljarić ima daleko veće ambicije i kreativne impulse od predstava za djecu, što će zasigurno jednom i realizirati. Pritom nimalo ne omalovažavam dječje predstave. Dapače, nije lako realizirati uzbudljivu i zanimljivu dječju produkciju. No problem s 'Pričama iz davnine' je u tome što je nejasno kome se obraća. Slično se dogodilo i sa 'Snježnom kraljicom'.

Naime, teško ju je smjestiti u gabarite dječje predstave, pogotovo ne za naznačeni uzrast iznad šest godina, jer svojim studioznim kazališnim uprizorenjem i interpretacijom djela Ivane Brlić-Mažuranić te novim čitanjem zahtjeva puno višu razinu razumijevanja od one kakvu imaju djeca. To se potvrdilo i na premijernoj izvedbi kad je neko dijete iz prvih redova, komentirajući predstavu naglas, otprilike reklo: 'Ja tu ništa ne vidim, ni rat, ni vojnike!'

Tišljarić u predstavi 'Priče iz davnine' definitivno pokazuje da već ima profilirani kazališni jezik i da zna okupiti dream tim suradnika, koji će ostvariti njegove zamisli. Očito ga ne zanima oživljavanje i bukvalno ilustriranje bajkovitog teksta, što je pozitivno, nego novu i vizualno atraktivnu interpretaciju svijeta Ivane Brlić Mažuranić gradi pomoću suvremene kazališne poetike i estetike, što se potvrđuje vrlo rafiniranom kostimografijom Tee Bašić Erceg i minimalističkom scenografijom Irene Kraljić, pažljivim korištenjem svjetla i filmskih snimaka Vesne Kolarec, te efektnom etno koreografijom Blaženke Kovač Carić, glazbom Žarka Dragojevića i izvedbom 'Slavonske kraljice', te jezikom simbola. U toj priči vrlo ambiciozno spaja prošlost i sadašnjost, kao i realno i fantazmagorično te nadopisuje i interpretira, stavljajući naglasak na hladnu estetiku i savršenstvo izvedbe, no pritom, čini se, zaboravlja, ili možda namjerno zapostavlja emocije i oživljavanje dječje mašte. Zbog toga predstava djeluje produkcijski i estetski savršeno, no distancirano, emocionalno neangažirano i nedovoljno uzbudljivo – totalno je izgubljena bajkovitost i začudnost priča Ivane Brlić-Mažuranić, a u središnjim dijelovima, kad lik spisateljice povezuje različite dionice njezinih bajki, čak i nerazumljivo.

Predstava je podijeljena - uvjetno rečeno - na dva ili čak tri dijela. U prvom dijelu uprizoren je imaginarni susret s našom najpoznatijom književnicom za djecu Ivanom Brlić-Mažuranić, koja je čak četiri puta bila predložena za Nobelovu nagradu i čije su pripovijetke svojom začudnošću i magičnom atmosferom obilježile nekadašnje generacije. Naime, ona iznenada upada, kao u nekom SF filmu, u suvremenu obitelj Ivane Bažuranić Mrlić koja ima petero djeca (zovu se jednako kao i spisateljičina djeca) gdje svojim pitanjima i evociranjem uspomena iz svog vremena narušava njihovu rutinu. Nakon početne nevjerice i nerazumijevanja, uspostavlja se komunikacija i počinje razgovor o pripovijetkama Ivane Brlić-Mažuranić, ali i o raznim drugim temama, kao što su razlike između uloge žene i majke u doba kad je živjela Brlić-Mažuranić, prije gotovo stotinu godina, i današnjeg vremena.

U drugom dijelu slijedi vizualno atraktivan i dojmljiv, podcrtan filmom u plavičastom tonu u pozadini, ali prilično nejasan tekstualni koloplet, sastavljen od isječaka iz raznih priča Brlić-Mažuranić. U trećem dijelu glumci, koji su u isto vrijeme i pripovjedači, konačno uprizoruju lektirni naslov, bajku iz zbirke 'Priče iz davnina' 'Sunce djever i Neva Nevičica'. U toj bajci o pragmatičnom mlinaru i njegovoj proračunatoj ženi, njihovoj miloj i dobroj kćeri Nevi i poštenom Olehu banu te pohlepnoj carevni, prepliće se stvarno i fantastično, primjerice, vile, Mokoš i Sunce miješaju se u živote običnih ljudi, no prije svega se slavi dobrota, poštenje i pravednost, te put srca, a osuđuje pohlepa i oholost. Problem tog dijela je u tome što se više prepričava, a manje uprizoruje, što na trenutke djeluje zamorno.

Glumački ansambl Kazališta Trešnja potrudio se da savlada Tišljarićeve zamisli i da uvjerljivo utjelovi svoje dvostruke uloge – likove iz suvremene obitelji i iz bajke o Nevičici. Književnicu Ivanu Brlić-Mažuranić živahno i uvjerljivo utjelovila je Ivana Bakarić, majku Ivanu Bažuranić Mrlić tumačila je Glorija Šoletić, a djecu, četrnaestogodišnje blizance Nadu i Ivana, igrali su Marija Šegvić i Luka Bulović, Vladu (12) Matija Čigir, Zdenku (9) Dubravka Lelas, a Nikolu (5) Paško Vukasović.