Generaciji milenijalaca, barem onima koje je odgojio Zagreb Film Festival, djela norveškog redatelja Joachima Triera bila su izuzetno važni prilikom odrastanja, posebice filmovi 'Repriza' i 'Oslo, 31. kolovoza'. Potpunu međunarodnu afirmaciju postigao je pak sa svojim posljednjim filmom 'Najgora osoba na svijetu', zadnjim iz trilogije koja se bavi Oslom, koji je ostvario dvije nominacije za Oscara. Upravo je na tom filmu u svojstvu koproducentice s Trierom surađivala Renée Hansen Mlodyszewski, norveška producentica mlađe generacije. Budući da gosti tog kalibra nisu česti u Zagrebu, iskoristili smo priliku da popričamo o položaju žena u filmskoj industriji, Trierovom utjecaju na njezin životni put i velikom uspjehu spomenutog filma, a ponudila je i važne savjete za mlade producente.

Kakav je osjećaj biti ženom u dominantno muškoj industriji?

Iritantno je, haha! No ne želim previse razmišljati o tome. Pokušavam se fokusirati na ono što radim, raditi to najbolje što mogu i nastaviti se razvijati kako bi postala najbolja moguća u tom poslu. Naravno, moram priznati da sam se osjetila isključenom u nekim trenucima, ali ne mogu reći da je to zato što sam žena - razni su razlozi! Nadam se da oni koji su uspješni i etablirani vide prednosti u otvaranju prostora novim talentima. Ponekad se ti ljudi trebaju povući kako bi promijenili strukturu, što može biti teško, ali ima li išta ljepše od toga da ste onaj koji podupire nove glasove u sve zanimljivijoj industriji?

Je li u uspjeh u filmskoj industriji rodno uvjetovan?

Ovisi o tome kako mjerite uspjeh. Mislim da na tržištu i po pitanju novca dominiraju muškarci. Vidljivost muškaraca u bilo kojoj ulozi je dominantan, ali u Norveškoj postoji tendencija da se sve više žena bavi produkcijom. Voljela bih vidjeti više žena na mjestima redatelja, scenarista i ostalih profesija, kao i općenito više raznolikosti - to bi predstavilo naše društvo na ispravniji način.

Koliko je truda bilo potrebno da dođete do točke na kojoj ste danas?

Ako stisnem pauzu i pogledam gdje sam sad u usporedbi s putem iza sebe, čini mi se da se mnogo toga dogodilo u jako kratkom vremenu. Nisam nikada sanjala da postanem filmska producentica. Trebala sam postati pravnica, ali je postojao jedan dio mene koji nije htio prestati istraživati moju kreativnu stranu, koji me i nagnao da shvatim da je filmska produkcija put za mene. Prilikom tog putovanja sam se preuzimala različite uloge u filmskoj i televizijskoj industriji. Također sam pokrenula događanje posvećeno kratkometražnom filmu koje još postoji. Radila sam i kao savjetnica u Norveškom filmskom institutu, a sve sam to vrijeme provela učeći, što je trajalo devet godina. Moram reći da sam uživala u svakom poslu kojim sam se bavila. Ovo čime se bavim sada je najbolji posao na svijetu! U proteklih nekoliko godina sam pročitala najbolje scenarije i priče u svom životu. Producirala sam istaknute filmove i pomoću njih dotaknula ljude širom svijeta. Mnogo sam plakala i mnogo sam se smijala. Osjećam da sam uvijek 'budna' i znatiželjna u vezi sljedećih koraka, ali sam isto tako posvećena razvijanju vlastitog tempa i radim ono što je najbolje za mene. Ipak, nemir je ono što me pokreće, moram priznati. Mislim da je posljednjih osam godina bilo vezano isključivo uz rad, a sad sam spremna pronaći balans između posla i života.

Koja je najvažnija stvar koju mladi producenti moraju imati?

Trebali biste naučiti koje su vaše vrline i mane a da pritom ne izgubite samopouzdanje. Trebali biste vjerovati svom karakteru, odnosno biti spremni pokazati ga pred partnerima i kolegama. Trebali biste znati 'plivati' u svojoj intuiciji i držati je se. Ne biste trebali raditi stvari s kojim imate etičkih problema - samo ćete se osjećati loše. Nikad ne odustajte! Važno je imati radnu etiku da biste se pobrinuli za sebe, što je meni problem. Vjerujte svom ukusu, producirajte nešto oko čega ste strastveni, jer potrebno je previše vremena da stvorite nešto oko čega niste. Pobrinite se za svoje najbliže kreativce, nikad ne gubite znatiželju - oni zaslužuju strastvenog producenta. Učite na svojim greškama. Nikad nemoje prestati istraživati umjetnički svijet!

Je li teško pronaći ravnotežu između glumaca, redatelja i scenarista?

Volim biti bliska s redateljima, ali mi je teško ostvariti istu razinu bliskosti s glumicama i glumcima, što je nešto na čemu radim. Imala sam određena iskustva gdje redatelji i glumci ne kliknu, no to su iznimke. Zanimljivo mi je to, pokušavam se prilagoditi.

Jesu li vam filmovi Joachima Triera bili važni dok ste odrastali?

Da! Sjećam se gledanja 'Reprize' dok sam bila pogubljena studentica. To je bio jedan od filmova koji me zainteresirao za posao izrade filma. 'Glasnije od bombi' mi je također bio važan film. Neposredno prije gledanja mi je preminuo otac i mogla sam se poistovjetiti s teškoćama gubitka roditelja. Mnogo mi je značilo u tom trenutku.

Kako je bilo raditi s Trierom i scenaristom Eskilom Vogtom?

Bilo je ispunjujuće, uzbudljivo, zabavno - jedno od najboljih iskustava u mom životu. Priča i tajming „Najgora osobe na svijetu“ su mi mnogo značili budući da sam se pridružila projektu u trenutku kad sam napunila 30. Mogla sam se povezati s dilemama kroz koje prolazi lik Julie, a sjećam se da sam se mnogo smijala i da sam mnogo plakala dok sam čitala scenarij, jedan od najboljih koji sam u životu pročitala. Cijenim njihov otvoreni i drugarski pristup.

Što je bio ključ velikog uspjeha 'Najgore osobe na svijetu'?

Razlog je prilično složen, pokušat ću izbjeći pametovanje. Prije svega, mislim da se radi o sjajnom scenariju i sjajnoj priči, priči s kojom se možemo poistovjetiti prikazanoj na kompleksan način. Također se radi o redatelju koji je u ranijim filmovima pokazao svoj talent i koji ima sposobnost napisati sjajan scenarij te ga pretočiti u nešto autentično, stvarno. On ima ukusa pri izboru filmske ekipe i svega ostaloga, bistar je i obrazovan. Probrao je suradnike tijekom godina, uglavnom su to bili njemu poznati ljudi. Naravno, i glumci su bili fantastični: Renate Reinsve, Anders Danielsen Lie i Herbert Nordrum. Osim što smo imali fantastičan film, važno je bilo i što smo imali iskusan tim producenata, koproducenata i prodavača (MK2) koji je bio u 'vrtlogu' i ranije. Poslije premijere u Cannesu, nešto se dogodilo preko noći! Dobili smo mnogo pažnje novinara, ljudi iz industrije i publike kojoj se svidio film, proširio se glas. Odradili smo puno posla kako bismo došli do toga, a slijedilo je još isto toliko posla.

Jesu li vam nominacije za Oscara otvorila mnoga vrata?

Rad na ovom filmu mi je pružio vrijedno iskustvo. Mislim da je za put kojim idem važan zbroj svih stvari koje sam dosad napravila. Međutim, ovo je iskustvo svakako bilo posebno i ono će sigurno biti važno za buduće projekte.

Na čemu trenutačno radite?

U postprodukciji sam s tri debitanta na koja trebate obratiti pažnju. To su Johanna Pyykkö, Brwa Vahabpour i Fanny Ovesen. Svi su oni zabljesnuli sa svojim kratkometražnim radovima, bilo u Cannesu, bilo u Berlinu. Film Fanny Ovesen je koprodukcija sa Šveđanima koji su radili s Rubenom Östlundom. Paralelno sam u razvoju TV-drame Påla Sletaunea koji je poznat po serijama. Postoje i brojni drugi projekti skandinavskih autora na kojima radim i jedva čekam otkriti o čemu je riječ.