Hrvoje Ivančić jedan je od rijetkih istinskih reportera i putopisaca u zemlji. Javlja se iz Indije, javlja se iz ratom opustošene Sirije, javlja se iz noćnog vlaka za Harkiv. U DR Kongo, pak, putuje još od 2010. godine, i još je od tog vremena zaljubljen u taj komad zemlje. Što zbog ljudi - kako kaže - a što zbog iznimne energije koju nosi paradoks istočnih pokrajina te zemlje. Sjeverni Kivu, Južni Kivu i Ituri su pokrajine u kojima države nema, u kojima djeluje više od stotinu paravojnih skupina, a standard je među najnižima na svijetu. I tu, u takvom kaosu, Ivančić pronalazi inspiraciju, a iz ovog zaboravljenog kutka Afrike javlja se putopisnim knjigama, novinskim reportažama i dokumentarcima koje objavljuje na YouTube-u. Ivančić među naoružane kongoanske pobunjenike ulazi bez glomazne filmske opreme i prateće ekipe. Snima gerilski, iz ruke i bez opterećenosti tehničkim standardom snimljenoga, kao što su radili, primjerice, rani francuski dokumentaristi. Njegovi dokumentarni dragulji dostupni su na YouTube kanalu.

S Ivančićem razgovaramo o stanju u DR Kongu, crowdfunding kampanji za izgradnju škole, medijskom tretmanu Afrike i tzv. "zambijskoj osmorci".

Poznati ste po svojim čestim odlascima u Afriku, čiji svakodnevni život bilježite putopisnim knjigama i dokumentarcima. Što vas privlači tom kontinentu?

Najveći interes uvijek pobuđuje ono što je nepoznato, a u geografskom i kulturnom smislu Afrika to jest, gledajući iz našeg, europskog rakursa. U početku sam, naime, Afriku doživljavao samo kroz imago, nastao u filmovima o lavovima i žirafama i "Bogovi su pali na tjeme", a kao i svaki imago, i taj je bio osuđen da se raspline, jednom kad osjetite ekvatorsku vrućinu na svojoj koži. Tamo sam shvatio koliko, zapravo, malo znamo o Africi i kako smo neobrazovani po tom pitanju. Mene je privuklo upravo to: želja da saznam više o ljudima koji žive južno od Velike pustinje. Ono u što najviše ulazim jesu sukobi, ratovi i geopolitička previranja čiji kontekst je nama nepoznat. Cilj mi je širiti taj kontekst.

Specifično ste zainteresirani za DR Kongo, u koji redovno svraćate od 2010. naovamo. Kakva je to zemlja, zašto ste toliko zainteresirani baš za njezinu situaciju?

Kongo ili DR Kongo? U zadnje se vrijeme kod nas vodi prepucavanje kako pravilno izgovoriti Kongo, jer Hrvati su napokon shvatili da postoje dva Konga i sad su svi iznimno pametni kad treba ispraviti nekoga u govoru ili pismu. DR Kongo nazivam Kongo, iz razloga jer je praktičnije. Tko će pobogu svaki put reći još i "DR"? Čovjek polomi jezik. Dakle... moj interes za Kongo ne jenjava, štoviše, raste. Zašto? Proputovao sam puno zemalja, ali niti jedna nije bila kao Kongo, podjednako brutalna i lijepa. Istočne pokrajine koje posjećujem još od 2010. su mjesta u kojima vlada anarhija u najgorem smislu riječi: stotinjak paravojnih skupina, socijalna uloga države ne postoji, vlada zakon jačega. Taj teritorij je leopardova koža preko koje su razbacani bogati rudnici kobalta, koltana, zlata i dijamanata, resursi toliko zastupljeni u kori zemlje da bi svaki stanovnik Konga trebao biti doživotno zbrinut po osnovnim pitanjima. Ali tome nije tako, prosječna plaća je oko dolar i pol dnevno, razne vojske iskorištavaju rudnike i preprodaju minerale velikim kompanijama, susjedne države Ruanda i Uganda praktički koloniziraju dio istočnog Konga i na kraju dobijemo totalni kaos u granicama ili kontrolirani kaos. U to je upleteno mnogo svjetskih aktera, a vijesti o stanju tamo su oskudne ili ih nema. Smatram da je istočni Kongo lakmus papir za stanje ovog svijeta. Ako međunarodna zajednica uspije riješiti situaciju Konga, uspjet će riješiti bilo što na ovom svijetu. To je krucijalno pitanje s čijim će raspletom civilizacija okrenuti novu stranicu. Ne treba biti puno pametan, niti treba imati nešto naročito mnogo empatije da biste shvatili kako jednostavno nije fer da netko, u globaliziranom svijetu, živi s dolarom i pol dnevno.

Dakle, zanimaju vas isključivo istočne pokrajine Konga - Sjeverni Kivu, Južni Kivu i Ituri.

Ove tri pokrajine, površinom kao tri Hrvatske, čine turbulentnu istočnu regiju koja je razdrta sukobima i u kojoj rat traje već punih 25 godina. To je razlog mojih odlazaka.

Kakvi su ti pobunjenici prema došljacima, k tome i bijelcima, kako steći njihovo povjerenje dok se krećete uokolo po njihovim pokrajinama?

Povjerenje se stječe u pregovorima. Morate imati nekog lokalnog koji će vas najaviti, a kad dolazite obavezno trebate donijeti poklone kao mali znak pažnje. Vojnici najčešće vole cigarete i viski pa se vodim tom logikom. I naravno da im je neobično vidjeti bijelca i svi vas promatraju kao da ste pali s Marsa. Što i nije ugodno jer svi nose oružje. No, nakon pola sata se udomaćite i više ne osjećate nikakvu prijetnju. Uvijek se vodim maksimom da smo svi krvavi ispod kože pa tako i ovi koji nose oružje.

Neki od vaših putopisnih dokumentaraca koje snimate tijekom putovanja Afrikom producirani su na visokom nivou, no neki su snimani mobitelom, iz ruke, uz slabiji zvuk i sliku. Reklo bi se, gerilski. To me podsjeća na rane francuske dokumentariste. Ne volite snimati filmove uz puno opreme, prateće ekipe?

Moram vas ispraviti. Niti jedan moj dokumentarac nije produciran na visokom nivou. Svi su producirani s minimalno opreme iz razloga nužde. Nekad sam težio za boljom produkcijom, ali pošto iznad svega cijenim nezavisnost, zavolio sam gerilske uvjete rada jer na kraju svega bitna je priča. Uglancani i preproducirani dokumentarci su nešto što ne mogu gledati ni pet minuta, jednostavno, dođe mi muka u želucu. Cijenim iskrenost i autentičnost, a to možete dobiti i s mobilnim telefonom. Dobro ste primijetili, uzor mi i jesu na neki način francuski redatelji poput Jeana Roucha.

U dokumentarcu "Sjeverni Kivu - Zaboravljeno srce Afrike" donosite upravo takav materijal. Kako je bilo raditi na tom filmu, koji je bio motiv za njega?

Film sam snimio pametnim telefonom, u pokrajini Sjeverni Kivu. Pošto sam ulazio i u vojne logore lokalnih paravojski, odlučio sam da je bolje snimati s nečim malenim u rukama, umjesto s velikom kamerom koja privlači pažnju. I odlučio sam dobro. Htio sam prikazati kako je to kad živite u regiji u kojoj su etnička čišćenja, pokolji i rat stalno stanje.

Kako Kongoanci gledaju na bijelca s kamerom? Kako se snalazite po tim područjima, imate li prijatelje, fiksere?

Biti bijelac s kamerom u Kongu nije lako. Zato, kao što rekoh, pokušavam biti manje upadljiv i snimam iz ruke, malom kamerom. Naravno da sam kroz godine putovanja kroz Kongo (DR Kongo) upoznao puno ljudi. Neki su mi postali prijatelji, a upravo su oni zaslužni za moje lako kretanje i ulaske u najdublje kutke ovog izmučenog komada zemlje. Ne radi se o fikserima u klasičnom smislu, već o dubljem odnosu koji počiva na povjerenju.

U gradu Butembo, kongoanske pokrajine Sjeverni Kivu, upravo se gradi jedna škola čiji se zidovi i krov financiraju crowfunding kampanjom koju ste vi pokrenuli. U kojoj je fazi projekt i koliko je novca prikupljeno? Kakva se točno škola gradi, za koliko učenika?

Vlasnik škole je moj prijatelj s kojim sam se uvlačio u paravojne logore i motorom prolazio najgore brdske ceste. To je mala škola za 150 učenika koji trenutno nastavu slušaju u razredima od dasaka i zemlje. Treba spomenuti da se u Kongu školarine plaćaju u svim školama, a pošto su resursi oskudni, obitelji nemaju novca i zbog toga više od pedeset posto djece uopće ne pohađa školu. I zbog tog nedostatka novca ne može se ni škola obnavljati.

Dugo sam oklijevao s tim jer ne želim da me se prikazuje kao humanitarca. Ja to jednostavno nisam, ali kroz godine sam se toliko povezao s tim ljudima da sam odlučio kako je vrijeme napraviti nešto. Možemo reći da sam prerastao ljevičarska lamentiranja o promjeni sustava. Znate, teoretičari su uvijek pametni kad se uz pivu govori kako je sustav kriv za sve i kako ga treba mijenjati da bi nam svima bilo bolje. To je točno. Ali što takvi isti teoretičari po tom pitanju rade? Znate što? Ništa. Napišu status na Facebooku i svoje nedjelovanje pravdaju jednostavnom izjavom: ništa se neće promijeniti ako se ne promijeni sustav i zbog toga ne poduzimam ništa. Odlučio sam da treba poduzeti nešto, makar toliko malo kao što je izgradnja učionice.

Direktno smo prikupili 4.000 eura i pokrenuli smo crowdfunding kampanju za još 5.000. Ponosan sam što smo dostigli cilj već nakon tjedan dana, ali uplate još uvijek pristižu što je dobro. Sav novac će se iskoristiti za školu. Ako se skupi dodatni novac, kupit ćemo solarne panele i pametnu ploču. Barem ćemo malo uljepšati školovanje generacijama, a obrazovanje je ključ. Jer samo obrazovan čovjek može promijeniti sustav, a promijenit će ga Kongoanci, samo oni to mogu i samo to je moralno. Čvrsto vjerujem da će jednog dana naša braća i sestre iz Konga živjeti u blagostanju.

Kako, uopće, izgleda taj grad Butembo pod paravojnom kontrolom? Kakvi su ljudi, ulice, kuće?

Grad Butembo je pola milijuna ljudi bez struje, vode i kanalizacije. Mobiteli se pune na agregat ili solarne ćelije. Prije rata devedesetih, to je bilo mjesto od nekih 20.000 stanovnika, ali se napunilo izbjeglicama i tako je nastao grad. U Butembu živi i šačica ultra bogatih čije kuće čuvaju ljudi pod oružjem. Klasne razlike su ogromne. Uglavnom, stanovnici Butemba ne putuju puno izvan grada jer ceste su iznimno opasne, rijetki se usude uopće izlaziti noću zbog bandi i paravojski. Ali tamo postoje trgovine, škole, igrališta i sve što jedan grad treba imati. Čisti ekvator i vječno proljeće: kad stavim svoje roze naočale, u tom gradu vidim raj na zemlji.

Kao čest posjetitelj Afrike, kako se osvrćete na medijski tretman tih zemalja u nas, posebno s obzirom na posljednji slučaj tzv. "zambijske osmorke"?

Mi smo kontakt s Afrikom izgubili s Nesvrstanima i kao nacija o Africi nemamo pojma. O Africi ne učimo u školi niti iz medija. I onda pukne slučaj poput ovog s posvajanjem djece iz Konga i mudraci u komentarima ispod tekstova, postaju stručnjaci za geografiju subsaharske Afrike, haške konvencije i postkolonijalizam, pretvarajući cijelu priču u jedno veliko ideološko prepucavanje. Meni je od toga zlo. I poručio bih onima koji žele zatvorenima u Zambiji sve najgore, da pronađu negdje svoju ljudskost i pokaju se za svoja nedjela u riječi jer time nanose teško zlo.

Kada se opet vraćate u Afriku, i zašto?

U Afriku se vraćam u ožujku. Osim što ponovo putujem u Kongo s ciljem pisanja reportaža, odlazim i s dodatnim razlogom izgradnje škole. Temelj je već postavljen.

Vaše putešestvije ponekad bilježite kamerom, a ponekad "olovkom". Što vam donosi jedno, a što drugo, i kada se odlučujete pisati, a kada snimati?

Teško je raditi jedno i drugo, ali jedno i drugo volim. Pisanje mi daje dodatnu slobodu opisa. Video nudi već konstruiranu sliku. No vrlo često se intervjui koje sam zabilježio kamerom, nađu i u knjizi tako da je jedno s drugim isprepleteno.