Povod razgovoru s dvije članice umjetničke obitelji Bajsić, Pavlicom i Ninom, konačni je - makar i privremeni - ulazak RadioTeatra Bajsić u jednu gradsku kazališnu kuću, točnije u Malu Gavellu, novotvoreni prostor obnovljenog kazališta. Intervju smo vodili na klupi ispred Bookse, književne oaze u srcu gentrificirane Martićeve ulice. Između ostaloga, zanimalo nas je što su nam sve pripremile u narednim danima i tjednima te koliko je teško zvukom mijenjati naše dekoncentrirano društvo.

Ova će razigrana družina - koja vješto spaja radio i kazalište - u utorak u Gavelli održati svoje tri uspješnice: 'Hoerspiel', 'Bajsove vrpce' i 'Soundtrack za film koji nije snimljen', no to nije sve - dio programa bit će održan i na Malešnici, kao i diljem centra grada. O posljednjoj predstavi, koju nose Nina Bajsić i beogradski kantautor Kralj Čačka, Darko Rundek rekao je sljedeće: 'Rijetko kad sam u kazalištu toliko uživao u bliskosti, mjeri i skladu kao na 'Soundtracku za film koji nije snimljen'. Sad je snimljen u mom doživljaju i sigurno pomalo drukčiji, a opet samo naš te večeri, u doživljaju svakog iz publike koja nasmiješena napušta prostor.' To je, vjerujemo, dovoljna preporuka da pohrlite u kazalište.

Mislio sam da je Pavlica šefica, ali ispada da ste vi promaknuti u šeficu RadioTeatra. Kako vam je sjela ta uloga?

Nina: Dobro! Dugo sam tu prisutna u raznim programima, i kao autorica i kao izvođačica. Nije se promijenilo puno toga, Pavlica je također prisutna, pogotovo u osmišljavanju programa. Sad sam preuzela Radiowalk Festival i imamo u listopadu tri izvedbe zvučnih šetnji. To me dosta veseli, volim tu formu. Bit će to dvije šetnje koje sam radila kao autorica i u kojima nastupam, a bit će i zvučne šetnje drugih autora - o Vesni Parun autorice Ksenije Banović, sada u listopadu, i repriza zvučne šetnje Ursule Burger u studenom u Botaničkom vrtu. Pozivamo sve da dođu!

Možete li mi približiti o čemu se radi?

Nina: Zvučne šetnje ili soundwalk, ili Radiowalk, kako se zove naš ciklus, format je u kojem publika preko slušalica sluša audio rad. On varira u konceptu, može se više oslanjati na literarni predložak, kao što je moja šetnja na Gornjem gradu, u kojoj smo se bavili poezijom Mary Oliver. Može se baviti i nečijom biografijom, istraživati razne lokacije po gradu koje su vezane uz nečiju biografiju, kao što je slučaj s Vesnom Parun. Dakle kombiniraju se razni elementi - dokumentarni zvuk, glazba, poezija i prozni zapisi... Sve se to sluša, a ono što je bitno je interakcija s okolinom, da audio rad dobiva novo značenje stapanjem s mjestima kroz koja publika prolazi.

Kako publika reagira, što kažu?

Nina: Dobro reagiraju, neki čak dođu više puta! Mislim da ljudima to paše jer kroz zvučne šetnje doživljavaju svoje svakodnevne rute na nov način, saznaju nešto novo. U nekim slučajevima koristimo i izvođače uživo, postoji element žive izvedbe koji je u dijalogu s onim što čuju preko slušalica. Radi se o paralelnom slušanju.

A spremate i tri izvedbe većih predstava - 'Bajsove vrpce', 'Hoerspiel' i 'Soundtrack za film koji nije snimljen'. Možete li ih ukratko predstaviti?

Nina: 'Hoerspiel' je prva predstava, ona s kojom je RadioTeatar krenuo. Pavlica je okupila nas 11 - izvođača, muzičara, glumaca, ton-majstora i novinara - s idejom da napravimo predstavu koja bi se bavila radijem kao medijem, odnosno njegovim počecima, kada se sve na njemu izvodilo uživo - dosta drugačijem vremenu. Insceniramo kako je to izgledalo nekada, kada su se svi zvučni efekti izvodili uživo, kada je pristup tom mediju bio drugačiji. Nastupaju Jelena Miholjević, Sven Medvešek, Ivana Starčević, Matija Antolić, Ljubica Letinić, Igor Jurinić, Juraj Geci, Dalibor Piskrec i sama autorica Pavlica Bajsić uz snimke glasova Ante Perkovića i Zvonimira Bajsića. Sudjelujem i ja. 'Soundtrack za film koji nije snimljen' je predstava koju smo prije nekoliko godina napravili s beogradskim kantautorom Kraljem Čačka. Ta je predstava nastala u okviru festivala RadioTeatra Plan za bijeg, koji više ne postoji. On se, na poziv Pavlice, javio na natječaj i prošao te smo počeli raditi na tome. Krenulo je s naslovom i pjesmama, a dopisivali smo se u vrijeme covida, strofu po strofu. Od tih pjesama razvili smo priču, što znači da je predstava dobrim dijelom i koncert. Koristimo snimke koje su po Zagrebu i Beogradu snimali Pavlica i Marko Marić (brat Kralja Čačka), a koji sudjeluje u predstavi i kao muzičar s Dinom Brazzodurom. Čini se da publika gleda radiodramu, možda i film.

A 'Bajsove vrpce'?

Nina: Možda je bolje da Pavlica ispriča to.

Pavlica: One su nastale kao posveta radu mog oca, Nininog djeda, Zvonimira Bajsića na radiju. Okvir predstave je Beckettov tekst 'Posljednja vrpca', u kojoj Krapp preslušava svoje snimke. U našoj predstavi je to jedan Bajs, kojeg igra Sven Medvešek i koji zapravo preslušava tatine snimke. Nema ni riječi dopisanog teksta, njegov tekst je skrojen iz tekstova njegovih radiodrama. Sve je u zvuku sazdano od postojećih dokumentarnih i igranih radiodrama, a tekstovi su iz tatinih dramskih tekstova.

Kao remiks?

Pavlica: Sven uspostavlja odnos s tim snimkama, postaje dio imaginarnih likova i dijelom taj Bajs. Radi se o, mislim, neobičnom osvrtu na život i djelo jednog autora. Ono što je lijepo je to da prvi put igramo u jednom zagrebačkom gradskom kazalištu. Trebalo nam je 11 godina da se to dogodi. Jako smo sretni da je to upravo Gavella jer je šezdesetih godina tamo bila pokrenuta Javna scena Radija Zagreb, na kojoj su se pojedine radiodrame izvodile uživo. To sam naučila tri godine nakon što sam izašla s 'Hoerspielom', dok smo pripremali knjigu tatinih sabranih djela. Jako mi je bio neobičan taj sinkronicitet. Ono što je jako zanimljivo je da su Beckettovi tekstovi, koji su se tada u Jugoslaviji smatrali 'dekadentnim' i nisu se izvodili, stigli na naše prostore 1961. i to kroz radio, za što su zaslužni Čedo Prica i moj tata. Odlučili su Beckettu osobno napisati pismo i molili ga autorska prava jer Radio Zagreb nije tada imao iznos koji je tražila agencija... Beckett je odgovorio vrlo brzo napisavši: 'Drago mi je da me volite, a ljubav se novcem ne plaća!' Na taj način je Radio Zagreb dobio prava, tata je prvi režirao njegove radiodrame ovdje, a 'Posljednju vrpcu' je kao oblik radiodrame uživo režirao i u Gavelli 1964. Tog Krappa je tada igrao drugi Sven - Sven Lasta - a zvukove je radio Zvonimir Krampaček, ton-majstor. To se dogodilo prije točno 60 godina i za nas koji se time bavimo taj podatak predstavlja lijep zatvoreni krug s dva Svena na početku ili na kraju vrpce. Ovisi kako gledamo.

Koliko je to trajalo?

Pavlica: Nije to dugo trajalo, možda šest-sedam radiodrama koje su tako izvedene u nekoliko sezona. Radili su upravo to što mi radimo! Zato i ta doskočica s podnaslovom '60 godina radiofonskog teatra'.

Kako je došlo do suradnje s Gavellom?

Pavlica: Moram reći da je jedan od prioriteta nove gradske uprave to da se institucije otvaraju nezavisnoj sceni, što je upisano u Program razvoja kulture 2024. - 2030. Mislim da je danas lakše pokucati na vrata institucija nego prije nekoliko godina. Ono što se meni dogodilo je da sam bila pozvana kao autorica da iduće godine radim predstavu u Gavelli. Predložila sam povodom toga da napravimo tri dana naših predstava uoči toga, kao najavu radiofonijskog teatra, a imali smo sreće da je Gavella bila slobodna tri dana u komadu. Jako sam sretna jer ipak 11 godina igramo po nekazališnim prostorima koji nemaju svoju publiku ni infrastrukturu, od Kule Lotrščak i Kuće Arko do Mjesnog odbora Voćarska… Imamo mi svoju publiku koja je baš fokusirana na nas i hvata nas kao Pokemone po gradu, ali ovo je šansa da dođemo do neke nove.

Osim Radiowalka i predstava, što još pripremate?

Nina: Nakon 'Bajsovih vrpca', 15. listopada, bit će koncert mojih autorskih pjesama, koje prvi put izvodim u proširenom sastavu. Sa mnom su Jasmina Šijan na violini i back vokalima, Vid Hribar na klaviru, Jakša Perković na gitari, Viktor Slamnig na kontrabasu i Danijel Kadijević na bubnjevima. Veselim se jako, prvi put to radimo!

Dakle radi se o festivalu obitelji Bajsić!

Pavlica: Nije cijela obitelj, imamo ih mi još!

Meni je jako zanimljivo to da u obitelji imate već tri generacije koje se bave radiodramama.

Pavlica: Zapravo ono čime se RadioTeatar danas bavi nije radiodrama, nego umijeće koncentriranog slušanja. Glazba koju promoviramo zahtijeva koncentrirano slušanje. Radijske šetnje su način da izvučemo radio izvan kutije, no ne na pozornicu. Ono što smo započeli s 'Hoerspielom' 2013. na jedan je način kontradiktorno samoj biti medija radija, koji je vrlo intiman, koji se obraća jednom slušatelju, koji omogućava tom slušatelju individualnu kreaciju doživljaja... Ima asocijativnu slobodu jer je to akuzmatički medij - čujemo zvuk, ali ne vidimo kako izgleda njegov izvor. Nije predviđeno da se vide 'mali ljudi' iz te radijske kutije. Kroz naše predstave uništavamo tu magiju, ali nudimo kazalištu nešto drugo. Dobiva se druga, specifična kazališna igra, koja se ne može vidjeti u drugim predstavama. Dobiva se ipak i poziv na slušanje. To nam je evolucijski dano, još u majčinoj utrobi slušamo radio, slušamo zvuk koji dopire kroz kožu, kroz membranu, odvojen od slike svojeg izvora. Pretpostavljamo da beba anticipira nešto i dolazi u taj svijet, gdje je i dalje kroz zvuk ili glas vezana uz majku. Zvuk je jako bitan bebama, izrazito su auditivno orijentirane, a znanstveno je dokazano koliko je to važno i za kognitivni i emocionalni razvoj djeteta. Ulaskom u društvo ulazimo sve više u svijet vizualnih podražaja, a oni danas, 2024. godine, od nas zahtijevaju pasivnog promatrača koji ne misli puno i koji ne osjeća puno. Da bi cijela priča završila odlaskom s ovog svijeta, a kažu da na kraju opet slušamo radio jer sluh zadnji odumire. Kroz suvremeni život izgubili smo tu vezu sa slušanjem. I to sigurno ima svoje posljedice.

Lijepo ste ovo rekli. Dakle vi se borite protiv tiktokizacije društva?

Pavlica: Ne borimo se protiv, borimo se za nešto! Nedavno smo bili u jednom europskom projektu, B-airu, koji je velikim dijelom bio posvećen zvuku te radiofoniji za bebe i ranjive društvene skupine. Imali smo višemjesečno istraživanje u SUVAG-u, a mene je zanimala verbotonalna metoda doktora Guberine. Saznali smo da se, otkad je umjetne pužnice, rehabilitacija govora naravno puno brže događa, ali i da sada dolazi i dosta djece s raznim poremećajima, primjerice poremećajem pažnje. Ono što oni rade zapravo je fokusiranje na slušanje. A meni je to bila znanstvena potvrda da je bitno ono što radimo. Misija nam je povratak slušanju! Također radimo edukativne programe sa školama i njihovim radijskim grupama, gdje i sami učimo.

Da probamo misliti globalno - možda smo odslušali svoje, ali me zanima kako izgleda međunarodna scena ove umjetnosti.

Pavlica: Taj se svijet pomaknuo na nelinearno emitiranje - na podcaste. Oni su samo način distribucije i način konzumiranja sadržaja. Teško ćete danas naći vrijeme da točno u šest sati uključite radio i poslušate radiodramu. Idem sad doma jer moram slušati radiodramu...

Nisam nikad čuo tu rečenicu!

Pavlica: Ali ste sigurno čuli rečenicu: 'Bio sam u autu, bila je tako zanimljiva ta radiodrama da sam se parkirao i slušao je do kraja!' To što danas nemamo vremena govori o nama. Nemamo vremena nizašto, ni sjesti s djecom i igrati se s njima na podu, nego ih vodimo od aktivnosti do aktivnosti. Možda je tu umjetnički radio kao nježni medij koji se obraća pojedincu, koji igra na jednu kartu. Apsolutno je suprotan vremenu u kojem živimo. Međutim o propasti radija se govori otkad sam počela raditi, što je bilo 1995. godine, a sigurno se govorilo i prije. On nikako da propadne! Postoji još nekoliko festivala, ali ne mogu točno reći kako stvari stoje u svijetu radiodrame, meni je osobno zanimljiviji i vibrantniji svijet umjetničkog radijskog dokumentarca, odnosno dokumentarne radiodrame. Jedno sam vrijeme živjela u Njemačkoj, a tamo ima mnogo radijskih postaja koje razmjenjuju program, čak i izvan granica Njemačke, odnosno u njemačkom govornom području. Mislim da je tamo najživlje. Premda se sve reducira, još uvijek ne vidim da baš propada.

Je li šansa 'uhvatiti djecu' dok su još mala?

Pavlica: Imam prijatelja u spektru autizma koji je odrastao uz radiodrame i tako je razvio svoj vokabular. Od te strane priče do poremećaja pažnje, tu koncentracija na slušanje može puno pomoći. To je karta na koju treba igrati. Pomažu i audioknjige, pogotovo ako se radi o lektiri. Jako je važno da se to podrži s vrha, da se kroz kurikulume provede svojevrsna slušateljska medijska kultura. To treba negdje upisati u sustav, uklesati u kamen! Zvuči utopistički, ali bez utopije nema razvoja. Skršit ćemo se kad-tad kao društvo već samo temeljem baštine lockdowna. Vidim i na svojoj djeci tragove toga, nisam sigurno jedini roditelj s tim problemom. Imam osjećaj da smo naglo ušli u agresivan i brz digitalni svijet, kao da smo djeci dali prave aute na upravljanje i pustili ih da se sudaraju, ali je ovo perfidnije, ide malo-pomalo i obuzima mentalni prostor, stvara mala pasivna bića i mijenja karaktere. Da i sad organizirano počnemo reagirati na to, kao društvo i kao pojedinci - bojim se da je kasno.