Prije nego što smo počeli razgovarati, djevojke su morale popraviti stolicu.

U malom dvorištu ispred ŽEN-ovog uradi sam (DIY) studija u Medici - gdje ćemo provesti čitavo popodne u druženju i razgovoru - cure su uzele staru bubnjarsku palicu, slomile je na pola i iskoristile kao improvizirani alat za popravak klimave stolice. Prije toga sam im priznao da sam ozbiljno nervozan uoči intervjua, što je sada, kada se prisjećam cijele priče, vrlo vjerojatno funkcioniralo kao sasvim solidno razbijanje leda.

Ali dok sam prolazio kroz materijal i vrtio u glavi film iz toga dana, sve češće sam se vraćao na taj detalj. Uostalom, nije li to, na određeni banalan, ali tvrdoglavo uvjerljiv način metafora jednog benda hrvatske (i regionalne) alternativne i nezavisne scene?

Djevojke iz ŽEN-a; Sara Ercegović (bubnjevi), Jelena Božić (bas gitara) i Eva Badanjak (gitara i vokal) - donedavno (i jako dugo) i Ivona Ivković - tako godinama funkcioniraju; sve je u njihovim rukama, od organizacije turneje, izgradnje studija, nabavke opreme do dizajniranja majica i hudica. Da, i stvaranja muzike. Ne bismo smjeli zaboraviti na tu sitnicu.

'Prvi put nam netko nije stajao nad glavom'

ŽEN je osnovan prije 15 godina i nedavno je izbacio četvrti studijski album, 'Ciklus'. Obično se njihova muzika kategorizira u razne ladice alternativnog gitarskog rocka, od shoegazea, indieja, dream popa, sve do psihodelije i postrocka. Djevojke sebe opisuju kao 'obične lezbe koje sviraju neobičnu muziku', što je, čini mi se, vrlo dobar rezime njihovog izričaja.

Što nam imaju reći o svom novom albumu? Proces je bio dugotrajan - sedam godina je prošlo otkako je 2017. izašao njihov prošli, predivno atmosferičan 'Sunčani ljudi' i puno se toga promijenilo.

Eva: Imali smo prvo singlove, 'Uroni u san' i 'Krizantemu', bilo je to doba korone. U ljeto 2020. smiksali smo i snimili, ali se produljio proces snimanja spota. Zgotovile smo to do zime, ali smo onda skužile da nema smisla objaviti takvu ljetnu pjesmu usred zime pa smo odgodile sve za proljeće.

Sara: U međuvremenu smo se malo i opustile jer smo prešle u svoj studio. U ovom studiju smo snimile neke gitare i vokale za 'Sunčane ljude', ali 'Ciklus' je prvi album koji je nastao od početka do kraja u našem studiju. To nam je bilo prvo takvo iskustvo; snimali smo u svom studiju, same, bez pritisaka i da nam netko stoji nad glavom. Nismo imali deadline kao kad zakupiš studio, pa smo imale vremena.

Prije dvije godine bend je napustila basistica Ivona pa se Evi i Sari pridružila Jelena iz Tús Nue. Prije toga je Hrvatsku, kao i velik dio svijeta, pogodila pandemija, pa je i kreativni proces bio drugačiji.

Eva: Bio je to čudan period, imam dojam da je tako brzo prošlo sve to vrijeme. Recimo, znale bismo snimiti neki aranžman pa ga ostaviti netaknutog dugo vremena. Bilo je i turneja u međuvremenu, zato se sve skupa odužilo od 2017., ali nije da smo bile na pauzi ili ne radile ništa.

Kao i puno bendova sličnog izričaja, djevojke iz ŽEN-a stvaraju pjesme suradnjom svih članica. 'Ciklus' je, zbog spomenutih vanjskih utjecaja, još specifičniji po tom pitanju.

Sara: Rijetko kada imamo gotove pjesme. Obično Eva dođe s nekom idejom pa idemo dalje od toga. Ali ovoga puta smo radile dio pjesama još s Ivonom, pa smo sve nanovo radile s Jelenom. Mislim da smo ovaj put imale najrazrađenije ideje. Gradimo sve malo-pomalo. Nemamo demo koji je potpuno gotov pa samo snimimo sve. Svatko nešto malo razradi, pa pokušamo odsvirati nešto da vidimo kako nam leži. Snimimo prvu gitaru, bubanj, bas, a onda Eva uđe u našu špilju i snimi synthove i gitare.

Radikalna autonomija

'Ciklus' je prvi album koji je ŽEN snimio samostalno u svom studiju, što je bendu istovremeno dalo potpunu autonomiju da stvara isključivo po vlastitim pravilima, ali i puno odgovornosti i posla.

Sara: Loše su strane to što sve moramo raditi same. Eva se, recimo, mora šaltati iz uloge producentice u ulogu glazbenice. Ali isto tako možemo snimati kad god želimo, kako nam paše. Tako ja volim doći ujutro i snimiti se sama.

Eva: Ali velika je boljka to što smo u centru grada pa nam stalno netko zna doći, pozdraviti i javiti se, svako malo netko kuca i dolazi.

Sara: Neki dan smo imali prvu probu nakon što smo snimile album da se pripremimo za turneju i promocije.

Jelena: I bilo je iznad svih očekivanja.

Eva: Recimo, još jedna prednost vlastitog studija - prije nismo imale dovoljno vremena za snimanje vokala ili bismo ih snimale kasno i na brzinu zbog raznih logističkih razloga. Sada nemamo tih problema, možemo doći kada hoćemo i snimati koliko hoćemo.

'Želimo dati do znanja tko smo'

I tako se, nakon manje od 20 minuta razgovora, iskristalizirala prva fundamentalna karakteristika ŽEN-a kao benda - potpuna, radikalna autonomija, sa svim svojim dobrim i lošim stranama. Ako je suvremena mainstream muzika postala više-manje neodvojiva od industrije, Jelena, Sara i Eva funkcioniraju kao slobodni subjekti, s moći i odgovornosti koja pripada isključivo njima, neovisne od prevrtljive naravi tržišnih hirova, producenata ili producentskih kuća. Autonomija dolazi od starogrčke riječi koja označuje mogućnost propisivanja vlastitih zakona i u tom smislu ŽEN je bend koji savršeno predstavlja tu maksimu. Njihova muzika pripada njima i njihovim obožavateljima, nikome više.

Jelena: Prvi tejk nam često zna biti najbolji jer je u njemu sadržana emocija. Ponekad su sljedeći tejkovi možda tehnički bolji, ali počneš previše razmišljati i izgubi se taj osjećaj.

Kao i mnogi bendovi alternativne scene, ŽEN živi u prostoru između prijemčivosti i kompleksnosti, melodije i buke, sadržaja i forme. Ali kao što njihov uspjeh kod kritike i publike istovremeno dokazuje, uspjele su pronaći mjeru između jednog i drugog.

Sara: Nekad odlučimo snimiti kratku, radio-friendly stvar, pa završimo s pjesmom od pet ili šest minuta. Teško je pronaći mjeru između pristupačnosti i kreativne kompleksnosti, ali to je ono što oduvijek pokušavamo.

Ali kako funkcioniraju kao ženski bend u ovom sve reakcionarnijem posttranzicijskom društvu, pogotovo kao ženski bend koji je otvoreno govorio o svojoj seksualnoj orijentaciji?

Sara: Na početku je bilo teže. Imale smo puno komentara da 'žene ne znaju svirati', ali mislim da smo se prije svega vrlo brzo profilirale baš kao bend. Ali i dalje je to što smo žene i što smo lezbe cijelo vrijeme tu. Jesmo aktivistice, ali ne jako direktno. Živimo to, i po pitanju ekološkog i LGBTQ+ aktivizma. Nikad ništa nismo skrivale, bile smo otvorene, sudjelovale smo na Prideovima, ali nismo to gurale u prvi plan. Baš je Eva nedavno rekla da se ne želi skrivati iza etiketa, želi dati do znanja tko smo. Tada smo smislile taj punchline da smo obične lezbe koje stvaraju neobičnu glazbu. Ne volimo se ni žanrovski etiketirati pa zato kažemo - što god da je, neobično je.

Bend je ozbiljan posao

Međutim neovisnost i potpuna sloboda u kreaciji dolaze sa svojom nemilosrdnom poleđinom. Od nekonvencionalne, radikalno osobne glazbe koju cure sviraju trenutno se ne može živjeti u Hrvatskoj. A to znači da je bend u ovom trenutku ozbiljan posao te velik gutač vremena i resursa.

Jelena: Nije lako. Sara bukira bend, nemamo osobu za to, Eva je kao grafička dizajnerica posvećena merchu, sve radimo same.

Eva: Ali znate što ću vam reći? To je samo stvar prioriteta. Ljudi imaju različite prioritete, vole se baviti s puno stvari. Ali na one stvari koje ti ne donose novac gledaju kao na hobi. Naprimjer, radim s Damirom Bartolom Indošem, koji ima svoju Kuću ekstremnog kazališta, a oni rade performanse od kraja sedamdesetih. On uvijek kaže da se miče sa strane čim netko počne govoriti o novcu.

Kako uopće definirati i valorizirati umjetnost u društvenom uređenju kasnog kapitalizma koji sve pretvara u robu, a uspjeh procjenjuje kroz profit?

Eva: Ta neka ideja koju želiš prenijeti, emocije, cijeli kompleksan moment tvog stvaralaštva ne može biti iskren ako ti mora donijeti profit. To su okovi koje nameće društvo. Recimo, puno bendova koji su s nama na sceni, ne nužno žanrovski, imaju slične probleme. Nitko tu ne živi lagodno, svi se bore i muče jer moraju skoro sve sami raditi. Svatko je u svojoj životnoj situaciji, ali svi se bore za svoj moment vidljivosti.

Ali kako je to živjeti i stvarati u društvu koje smatra da je muzika hobi i sama svoja nagrada? Zašto bi cure koje su posvetile svoj život nečemu što vole morale patiti i prihvatiti da to nije nešto od čega mogu živjeti?

Eva: Zašto moramo patiti ako radimo nešto što volimo? Ne razumijem taj moment. Mislim da je moguće da ljudi žive odlično radeći ono što vole. Naravno da je to i odraz društva u kojem živimo i države u kojoj živimo.

Dvostruke autsajderice

I tako, malo-pomalo, dolazimo do geneze ŽEN-a kao benda, svega onoga što je dovelo da trenutno svira spoj, nemoguć za definiranje, psihodelije, alternativnog rocka, shoegazea i indieja. Ona se, naravno, nalazi u povijesti Eve, Jelene i Sare, u momentima koji su definirali njihovo odrastanje kao umjetnica, muzičarki i djevojaka koje funkcioniraju kao dvostruke autsajderice - lezbijke su u patrijarhalnom postsocijalističkom društvu i žene u svijetu alternativne rock glazbe, kojim i dalje dominiraju muškarci.

Eva: Sjećam se da sam u osnovnoj školi slušala klasičnu glazbu. Išla sam u glazbenu školu i htjela sam naučiti svirati te stare kompozicije, to mi je bilo cool. Ali prvi muzičar koji me zanimao, a nije bio na MTV Hits, bio je 2Pac.

Jelena: I ja sam slušala 2paca! Ali sam vrlo brzo prešla na Nirvanu. Tad se nismo još ni poznavale, ali Eva i ja i dalje jako volimo Nirvanu. Sara i ne baš.

(Naravno, nas troje Nirvaninih fanova tada se okomilo na nedužnu Saru, ali poštedjet ću vas sitnih detalja te diskusije.)

Najdraži bendovi

Sara: Odrasla sam u Dalmaciji i tata mi je slušao Mišu Kovača i Olivera, a mama je voljela rock, ali nije otišla duboko u cijelu tu priču. S devet godina našla sam kazetu 'Kind of Magic' Queena i to mi je bilo odlično. Tada nije bilo music shopova i interneta, tako da mi je dugo trebalo da skupim muziku. Znala sam slušati i snimati pjesme s Radio Brača. U Splitu sam kasnije otkrila music shop i počela skupljati kazete, ali sam u osnovnoj religiozno slušala samo Queen i Pink Floyd. Ali svoj stil počela sam razvijati kasnije, kada sam otkrila Placebo i Cranberriese, pa Muse i Radiohead. Onda se dogodila moja velika preobrazba 2001., kad sam otkrila Sigur Ros i Mogwai.

Eva i Jelena: Reci nam koji ti je najdraži bend!

Sara: Mogu li završiti svoju priču?

Eva: Kad traje 15 dana...

Jelena: Traje jednako dugo kao postrock pjesme.

Nakon nekoliko sekundi neobuzdanog smijeha, dopustili smo Sari da nastavi.

Sara: Tada sam studirala u Zagrebu i u domovima bi postojali CD shopovi pa sam svako malo za nekoliko kuna kupovala CD-ove. Kasnije na faksu prijatelj mi je, kada je vidio da volim Mogwai, donio CD-ove Godspeed You! Black Emperor, Silver Mt. Zion, Do Make Say Think i ostalih bendova s te kanadske postrock scene. Ali što se nas tiče, mi smo uvijek svoje utjecaje skupljale sa strane, nismo imali roditelje koji su bili audiofili ili strastveni ljubitelji neke opskurnije muzike. Na mene je recimo dosta utjecao KSET, tri-četiri puta sam tamo znala ići na koncerte bendova koje tada nisam ni znala.

Eva: Fantastično je bilo to što je radio KSET. To nisu bili tada popularni bendovi, a oni bi se potrudili snimiti nekoliko stvari, stavljali to na web i stvarali playliste.

Sara: Meni je KSET bio otkriće jer sam djetinjstvo provela izlazeći u kafiće, a u kasnoj osnovnoj i ranoj srednjoj školi družila bih se u Omišu uz akustičnu gitaru, uz vatricu, uz Cetinu, taj đir.

Međutim sve tri djevojke, koje su odrastale u različito vrijeme u različitim dijelovima Hrvatske, stvorile su ukus i izričaj koji danas čini ŽEN onim što jest.

Jelena: Nakon moje rep faze otkrila sam Doorse, Janis Joplin, pa Zeppeline. Iz Karlovca sam i družila se s ekipom koja je slušala punk. Tu mi je nešto nedostajalo pa sam samoinicijativno otkrila metal i počela svirati gitaru. Skidala bih 'Whiplash' i 'Four Horsemen' Metallice, a tada sam skužila da to mogu i da to uopće nije tako teško. Ali onda sam otkrila i grunge, koji i dalje ima posebno mjesto u mom srcu.

Na kraju dana, to je ono na što se cijela priča svodi - na ljude koji rade nešto što vole, za što osjećaju kao da su rođeni da bi to radili.

Eva: Jučer kad smo došle na probu nakon sto godina bojale smo se kako će to zvučati. A onda je bilo fenomenalno. I skužile smo - čekaj malo, pa mi znamo svirati! To je ono što bismo trebale raditi, to nas ispunjava. Nama je to - to.

Ali ako se ŽEN-ova prošlost nalazi u osobnoj povijesti ove tri djevojke, a njegova vitalna energija u čistoj strasti, budućnost benda ovisi samo o radu i trudu članica. Tako da možemo uskoro očekivati i turneju povodom novog albuma.

Sara: Imat ćemo nastupe u Češkoj, Slovačkoj, Sloveniji, Zagrebu i Rijeci. To nam je prvi set koncerata, da ne ostanemo samo na zagrebačkoj promociji. Do kraja godine odradit ćemo tih nekoliko koncerata i onda sljedeće godine otići na još dvije dvotjedne turneje, jednu za zapadnu i jednu za istočnu Europu.

Što nas čeka u Attacku

ŽEN najavljuju: 'Promocija albuma bit će 26. listopada u klubu Attack u Zagrebu. Osim koncerta, na kojem ćemo izvesti cijeli 'Ciklus', imat ćemo izložbu fotografija koje predstavljaju presjek benda zadnjih 14, skoro 15 godina. Nastupat će i Naentu, novi projekt Jordi Ilić, koja s Jelenom svira u Tús Nui. Osim nje, nastupat će naše frendice Patkice, a nakon našeg koncerta i druge bliske prijateljice koje nastupaju pod imenima Nori Gnom i Doxia. Nismo htjele da to bude samo naš koncert pa smo zvale ljude uz dva kriterija: da to budu našu prijatelji, ali i žene. Imamo i iznenađenja koja ćemo ostaviti za sam koncert.

U studenom ćemo izbaciti i live album, već snimljen i masteriran. Bit će to pjesme s turneje iz prošle godine, a Eva ga je miksala i Filip Sertić masterirao. Kristijan Smok je napravio fotografiju koja će služiti kao cover za taj album, a fotografirao nas je i za 'Ciklus', 'Sunčane ljude' i 'Jantar'. Godinama radimo s njim, nevjerojatno je talentiran fotograf i uvijek uživamo surađivati s njim.'

Popodnevno nebo je polako postalo noćno i promijenilo se iz boje mulja u onaj specifičan zagrebački mrak, istovremeno patetično melankoličan i opresivan. Otvorili smo i nekoliko piva i ušuljao sam se na probu. Dan je završio baš kako je i počeo, neobično, u društvu običnih djevojaka koje sviraju neobičnu glazbu.

Ako ništa drugo, ŽEN je bend koji utjelovljuje po mnogima fundamentalan imperativ svih polja umjetnosti - potpunu, radikalnu autonomiju u izričaju, u organizaciji materijalnih uvjeta, u strategiji i egzekuciji. Uvijek i jedino funkcionirajući po vlastitim pravilima.

Stolica je izdržala čitav intervju.