Bilo je dosta skepse kad sam preuzela ravnateljstvo Zagrebačkog kazališta mladih krajem 2014. zbog moga plesnog backgrounda, kaže Snježana Abramović Milković, koja je prije ovoga angažmana 25 godina provela na nezavisnoj sceni. Vodila je, među ostalim, Zagrebački plesni ansambl, s kojim je gostovala širom svijeta, pokrenula je Mediteranski plesni centar te osnovala i dugo vremena selektirala program za Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu.

Sve to joj je, kako objašnjava, dalo znanja i vještine koje je jednostavno primijenila u ZKM-u, a rezultatima je zadovoljna nakon svoje prve tri godine ravnanja.

ZKM je od kraja 2014. osvojio 32 nagrade na raznim festivalima, a predstave poput 'Hinkemanna' Ernsta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice ili 'Črne mati zemle' Kristiana Novaka u režiji Dore Ruždjak Podolski, u dramatizaciji Tomislava Zajeca, dobile su sjajne ocjene - i publike i kritike. Među ostalim naslovima Abramović Milković ističe 'Čarobni brijeg' Thomasa Manna u režiji Janusza Kice, 'Veliku bilježnicu' Agote Kristof u režiji Edvina Liverića, 'Noćni život' Ivana Vidića u režiji Paola Magellija te najnoviju predstavu, 'Ono što nedostaje' Tomislava Zajeca u režiji Selme Spahić. U sklopu repertoara zaživio je i projekt Inkubator, odnosno platforma poticanja kreativnosti kod glumaca iz ansambla ZKM-a, a koji je iznjedrio spomenutu 'Veliku bilježnicu' te 'Zdrav i čisti dom, to je baš po mom' za najmlađe gledatelje autora Kristijana Ugrine.

U intervjuu za tportal Snježana Abramović Milković govori o svemu što planira učiniti ako dobije i drugi mandat u ZKM-u, za što je prijavu predala još prije nekoliko dana, jer Zakon o kazalištima nalaže da se novi ravnatelj izabere godinu dana prije isteka mandata onog trenutnog.

Što je bio glavni poticaj da se opet kandidirate za ravnateljicu ZKM-a?

Smatram da u drugom mandatu realno mogu ostvariti sve one aktivnosti i ideje koje sam inicirala u prvom. Htjela bih završiti započeto. U prve četiri godine treba odvojiti i vrijeme za usklađivanje s kolektivom, ljudi se navikavaju na vas i treba im vremena da prihvate nov način poslovanja. Trebalo je i vremena za stvaranje uvjeta i radne atmosfere u kojoj se radi timski, što sam u ZKM-u i uspjela. Upravo u ovom periodu blizu smo realizacije zanimljivih koprodukcija, značajnih gostovanja, dogovora s redateljima koje zbog traženosti treba čekati dulje vrijeme, poput Arpada Schillinga, dakle svega onoga na čemu se počelo raditi još 2015. Kazalište poput ZKM-a je kompleksna kuća s obzirom na broj programa, broj objekata o kojima se treba brinuti i poseban segment ZKM-a, a to je Učilište s velikim brojem polaznika. Ravnateljski posao je ne samo umjetnički posao kreiranja repertoara, nego i konstantna organizacija rada, administriranje i financijska odgovornost. Rijetko se događa na hrvatskoj kazališnoj sceni da je jedno kazalište dvije godine zaredom dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini, a to je uspjelo ZKM-u. Realizirali smo 80 gostovanja, primjerice na Wiener Festwochenu u Beču, Novom europskom kazalištu u Moskvi, Shakespeareovu festivalu u Gdanjsku te u Cameri teatru u Tel Avivu. U protekle tri godine vidjelo nas je oko 150 tisuća gledatelja i, što je najvažnije, kazalište pozitivno posluje. Te činjenice govore same za sebe.

Koje su glavne točke programa kojim se kandidirate za drugi mandat?

Već sam u svom prvom programu zacrtala smjernice kojih se zaista držim. Tempo realizacije nije uvijek jednostavan, ali treba biti svjestan da uspjeh ne dolazi preko noći, treba kontinuirano raditi i znati da su neki ciljevi kratkoročni, a neki dugoročni. Iz mog prvog programa se u međuvremenu razvio ZKM-ov Strateški plan do 2020. Iako ga gradska kazališta nisu obavezna izraditi, on je važan za ozbiljnu analizu i rad kazališta, kao i za prijave za strukturne fondove. Program za drugi mandat je nastavak u razrađenijem obliku, a među glavnim smjernicama istaknula bih suradnju sa zanimljivim europskim redateljima, razvijanje kreativnog potencijala naših glumaca kroz autorski angažman i promociju hrvatskih suvremenih dramskih pisaca, na čemu sam i dosad inzistirala pa smo praizveli tekstove Ivana Vidića, Tomislava Zajeca, Dine Pešuta, roman Kristiana Novaka te surađivali s Goranom Ferčecom.

Važna je i otvorenost kazališta prema kreativnom potencijalu umjetnika s nezavisne scene, timski rad u produkciji i administraciji te nužna realizacija planirane rekonstrukcije scenske mehanizacije i gledališta ZKM-a. ZKM-ov ansambl u posljednje tri godine osnažen je brojnim mladim glumcima i mislim da s tom tendencijom trebamo nastaviti, kao i sa suradnjom s nezavisnom scenom, s kojom smo već ostvarili niz koprodukcija. Ostvarene su koprodukcijske suradnje s Montažstrojem, Hotelom Bulić i kolektivom Skroz. Namjera je i dalje se maksimalno otvarati prema vanjskim suradnicima jer javna kazališta ne smiju ostati izolirana, bez protoka nove energije, iako je ZKM-ov glumački ansambl snažan i uvijek spreman na nove umjetničke izazove i redateljske procese rada.

Pozicija ravnateljice ZKM-a značila je i stalno povezivanje sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, što vas prati od početka mandata 2014. Kako to komentirate?

Nije problem u povezivanju, već u prozivkama. U demokratskom društvu, moram to naglasiti, ne bi vas se smjelo prozivati zbog vaših političkih uvjerenja, već zbog vaših postupaka. Prozivke na osnovi političkih uvjerenja su mi deplasirane i zlonamjerne. Često se ljudi koji tvrde da promiču toleranciju u društvu služe metodom isključivosti zbog političkih uvjerenja ili pripadnosti drugoj političkoj grupaciji. Tolerantno društvo razvit ćemo samo ako krenemo od samih sebe, a ne od drugih. Još nas čeka dug put na kojem moramo razvijati komunikaciju, toleranciju i poštivanje različitosti bez pokušaja diskreditiranja nečijeg rada i dobrih rezultata putem javnih prozivki. Kazalište je mjesto u kojem moraju biti moguće tolerancija i umjetnička sloboda, što osobno nastojim promicati izborom tema u repertoaru ZKM-a, u kojemu je vidljiva ta raznolikost, u predstavama koje hrabro progovaraju o gorućim problemima današnjeg društva. Mislim da djela i uspjesi govore više od riječi. Nije jednostavno biti ravnatelj, to je velik i odgovoran posao pa zaista mogu zaključiti da prozivke služe za omalovažavanje nekoga iz osobnog animoziteta i borbe za poziciju. Stalno se ističe da su ravnatelji 'politički postavljeni'. Izbor ravnatelja je proces u kojem sudjeluju tijela koja odlučuju o izboru, a sastavljena su od predstavnika političkih stranaka. Na kraju tog procesa ravnatelja potvrđuje Gradska skupština. To je važeći postupak izbora ravnatelja, a svaki izabrani ravnatelj opravdanost tog izbora potvrđuje predloženim programom i svojim radom.

Što mislite o ulasku političara u kazališna vijeća? Zlatko Hasanbegović zamijenio vas je u Kazališnom vijeću zagrebačkog HNK, a Anto Đapić nedavno je postao članom Kazališnog vijeća HNK Osijek.

Zakonom o kazalištu definirano je da članove kazališnih vijeća imenuje osnivač iz redova uglednih umjetnika i radnika u kulturi. Vjerujem da pojam radnici u kulturi zahtijeva precizniju zakonsku definiciju. Osnivač zadržava pravo imenovanja članova koji su pripadnici svih političkih stranaka i platformi u Gradskoj skupštini. Tako su formirana i ostala vijeća u javnim ustanovama u kulturi u Gradu Zagrebu. Istaknula bih da, iako je funkcija kazališnih vijeća kontrola poslovanja i prihvaćanje programskog plana kazališta, ona nikako ne bi smjela utjecati na izbor repertoara. Ravnateljima i intendantima, koji su izabrani temeljem umjetničkog programa, treba omogućiti slobodno kreiranje i izbor naslova. Vijeće HNK Zagrebu ima sedam članova, a odluke se donose većinom glasova. Bez dobro argumentiranog stava jednom članu vijeća teško je utjecati na odluke o radu kazališta.

Dio plesne scene bojkotira Zagrebački plesni centar nakon što je u travnju 2016. pripojen ZKM-u. Kako gledate na to?

Udruga građana Hrvatski institut za pokret i ples 2009. godine dobila je na upravljanje Zagrebački plesni centar. Tada sam kao predsjednica Udruge plesnih umjetnika Hrvatske bila protiv toga, smatrajući da se treba osnovati javna ustanova koja će imati ravnatelja čiji mandat treba biti vremenski ograničen. Od samog početka ZPC se nije utemeljio na pravi način. Što se tiče samog prostora, premalen je za veće produkcije i više je namijenjen umjetničko-istraživačkom radu i malim plesnim projektima. Smatrala sam da prostor nije adekvatan za udomljavanje cijele plesne scene, ali u redu - bolje išta nego ništa. Međutim kako je predan privatnoj udruzi na upravljanje, Grad Zagreb nije imao zakonsku osnovu po kojoj bi osiguravao sredstva za materijalno poslovanje i investicijsko održavanje zgrade koja je u dosta lošem stanju. Trenutno se bavimo uređivanjem i održavanjem zgrade, popravcima krova, kotlovnice i scenske mehanizacije. Otkada se ZPC pripojio ZKM-u odlukom Grada Zagreba, i dalje radi po modelu produkcijske kuće, odnosno prostora koji daje tehničko-organizacijsku, ali i marketinšku i promidžbenu podršku nezavisnim plesnim grupama ili samostalnim koreografima. Grad Zagreb sada ulaže sredstva u materijalne troškove poslovanja, investicije i program koji služi kao podrška upravo nezavisnoj plesnoj sceni za edukaciju, povećan broj repriznih izvedbi i podršku u organiziranoj prodaji predstava i promidžbi koreografa te njihovih radova. Što se tiče tehničkih uvjeta za probe i izvedbe, čisto im je i uredno, imaju grijanje, tehničare, besplatne hostese, ljude koji rade za nezavisnu plesnu scenu jer ZPC ne producira vlastite predstave. Trenutno administriramo i kriznim menadžmentom strukturiramo model rada ZPC-a, dok ne vidimo kakav će organizacijski model biti u budućnosti. Na modelu se svakako treba poraditi jer on nije dovršen i to je osnova cijelog problema. 

Koji bi po vama u budućnosti bio idealan model?

Osobno sam bila za to da se napravi mali centar za kulturu, bez upravnog vijeća, s pet zaposlenih i ravnateljem koji će se mijenjati svake četiri godine i tako osigurati protok ideja. To je međutim moja vizija, a na Gradu je da odluči o adekvatnom modelu za prostor koji je u njegovu vlasništvu. Postoji i opcija ustrojbene jedinice pri ZKM-u koja bi imala veću autonomiju i mandatno birala voditelja. Ta je opcija moguća jedino izmjenom Statuta ZKM-a. Ravnatelj nema autonomiju odlučivanja o takvim promjenama - tu su Kazališno vijeće ZKM-a, Gradska skupština i odluka gradonačelnika. Važno je istaknuti koliko se toga napravilo u kući, koliko se u nju uložilo i koliko je ZPC trenutno otvoren za sve koji u njemu žele nastupati. Ako takvi uvjeti nekome nisu dovoljno dobri, to me jako čudi jer se zaboravljaju prijašnji uvjeti rada. Nisam posve shvatila zbog čega se javio otpor u dijelu plesne scene. Bilo je komentara da želim monopol nad plesnom scenom, što nije točno jer sam ravnateljica ZKM-a i ta zahtjevna funkcija odvela me je potpuno u drugom smjeru koji traži velik angažman, tako da se više ne stignem baviti plesom niti mi je on toliko u fokusu rada.

Otkako ste ravnateljica ZKM-a, nekoliko je glumaca prešlo u HNK, među njima Nina Violić, Jadranka Đokić, Ksenija Marinković i Krešimir Mikić. Je li vas to pogodilo?

Uvijek mogu reći da mi je žao zbog nečijeg odlaska, ali ljudski potpuno razumijem potrebu za promjenom. Mene je takva situacija, s odlascima glumaca, praktički dočekala, tako da sam u tom trenutku morala brzo riješiti problem. U životu sam, a osobito radeći na nezavisnoj sceni, naučila uvijek imati plan B te razmišljati brzo i hrabro, bez samosažaljenja. Rješenje uvijek postoji. Odlučila sam se za pomlađivanje ansambla. Zanimljivo je ustvari ne uzeti odmah formiranog glumca, već od novih i mladih glumačkih imena napraviti zvijezde. Dugoročniji je to put i bilo je izazovno, ali se ZKM-u isplatilo. Dogodila nam se sjajna nova izvođačka energija i mladi glumci koji polako stasaju u odlične glumačke osobnosti, kao što su Anđela Ramljak, Adrian Pezdirc, Dado Ćosić, Hrvojka Begović, Robert Budak i Mateo Videk te Milica Manojlović i Mia Biondić kao stalni vanjski suradnici. U ZKM-u su se stručno usavršavali i Dajana Čuljak, Marija Šegvić i Tina Orlandini. U godinu dana pratite kako glumac raste i razvija se kroz rad na predstavama, tako da je prednost stručnog usavršavanja u tome da imate duži vremenski rok procjene. Funkcionira to kao organska audicija.

Kako sada, nakon nekoliko godina suradnje, vidite ansambl ZKM-a?

Izuzetno je jak i s golemim potencijalom. Imaju ogromnu radnu etiku, veliku spremnost za istraživanje, vrlo su otvoreni prema redateljima, prisutni i zaigrani. To veselje rada je najvažnije. Zato i postižu tako dobre rezultate, a zato se i sama trudim biti otvorena prema njima, razumjeti i cijeniti zapravo sve ljude s kojima radim. Moja je pozicija takva da uvijek moram imati pregled cjeline i svih segmenata funkcioniranja kazališta. Djelatnici vide samo svoj segment rada, što je normalno, ali moje odluke proizlaze iz druge pozicije, pregleda cjeline. Osjećam se kao kapetan velikog broda koji mora doći na cilj i za vrijeme bonace, ali i oluje.

Zagrebački HNK je upravo postavio još jednu adaptaciju Kristiana Novaka, roman 'Ciganin, ali najljepši'. Kako vas se dojmila ta predstava?

Gledala sam je i jako mi je drago što je ovo godina Kristiana Novaka. Zasluženo je nagrađen za svoje romane jer je sjajan pisac i dogodile su mu se čak dvije inscenacije u dvije značajne domaće kazališne kuće u istoj godini, a velik je to uspjeh. Kad smo u ZKM-u najavili da ćemo raditi dramatizaciju Kristianove knjige 'Črna mati zemla', govorili su mi da je to ravno samoubojstvu, ali vjerovala sam u taj projekt, u sinergiju redatelja s tekstom i pokušaj da tako kompleksno strukturiran roman praizvedemo na sceni ZKM-a. Tomislav Zajec je potom napravio odličnu dramatizaciju, a Dora Ruždjak je sjajno prenijela emociju romana na scenu, dugo i puno se radilo i rezultiralo je iznimnom predstavom koja se rasproda čim objavimo datume izvedbi. Kad je u pitanju predstava 'Ciganin' u HNK-u, čini mi se da je to dobar način da publika vidi kako se rukopisu istoga autora pristupa na različite načine. Moramo njegovati estetske različitosti te poštivati tuđi rad i trud uložen u svaku predstavu. Ne volim površne kritike na temelju sviđanja ili nesviđanja jer su takve ocjene subjektivne. Za hrvatsko kazalište je važno da se mi iz kazališta međusobno podržavamo i pratimo rad jedni drugih. Nije umjetnost natjecateljski sport, trebamo ga prestati tretirati tako i podržavati različitost u stvaralačkom pristupu jer u različitosti je zanimljivost. Upravo zato izbjegavam predstave nazivati hitovima jer to kazalište previše svodi u sferu entertainmenta.

Ako se govori u kategorijama hitova, na sceni ZKM-a to je svakako višestruko nagrađivani i uvijek popunjeni 'Hinkemann'. Igor Vuk Torbica njime se predstavio u Hrvatskoj, a najavili ste i novu suradnju. O kakvom se projektu radi?  

Kad je Igor imao hrvatski debi u ZKM-u, u Beogradu je već relativno dobro kotirao kao redatelj. Gledala sam njegovu predstavu 'Razbijeni krčag' u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, kao i neke snimke predstava koje mi je poslao i odlučila sam ga pozvati na suradnju. Dosta je toga u mom poslu pitanje dobre procjene, ali i kreativne intuicije. Svi bismo rado otkrivali nova redateljska imena, ne događa se to baš često, i voljeli bismo imati ekskluzivitet u tome da redatelj upravo kod nas napravi svoje najbolje djelo. Činjenica je da se ista redateljska imena često ponavljaju u domaćim kazalištima pa sam angažirajući Igora htjela izaći iz toga začaranog kruga, što je bio odličan potez. S 'Hinkemannom' se dogodio ogroman uspjeh. Igor Vuk Torbica je zaista talentiran redatelj, odlično radi s glumcima, a uskoro počinje pripremati Shakespeareova 'Tita Andronika', vrlo brutalan komad za brutalnu suvremenost. Zanimljivo je to da su se i HNK i Gavella odlučili za Shakespearea u ovoj godini te će biti zanimljivo vidjeti različite redateljske pristupe.