Perišić je u novom romanu isporučio tekst kakav ranije od njega nismo imali prilike čitati. Kalija, rođen kao rob u Sirakuzi, uz svoju vjernu pratnju, mačku Miu i magarca Mikra, ali i uz neobičnog pripovjedača Vjetropira (koji će vam se brzo zavući pod kožu) vodi nas u priču koja zaranja u davne antičke dane, u vrijeme kada su Grci na Visu izgradili prvi urbanistički planirani grad na Jadranu - Issu. Ostaci tog grada i dalje ondje postoje (doduše, pod zemljom), kao i jedna antička riva iznad koje ljudi uredno plivaju, a da za ovaj povijesni ostatak i ne znaju.

Antičkih Grka, dakle, na Visu odavno nema. Ali, što je od njih - osim spomenute rive - ostalo? Mačke, zasigurno. Kao i vinova loza, uz još mnoge elemente koji danas sačinjavaju ovaj naš Mediteran, a o čijem antičkom podrijetlu uopće ne razmišljamo. I o tome je, zapravo, Perišić napisao svoju "epsku" priču, svojevrsni "lažni povijesni roman" u kojemu fokus nije na takozvanim velikim ličnostima, osvajačima ili osnivačima gradova, već na osjećaju i duhu vremena, povijesnom nasljeđivanju, kao i na odnosu između robova, gospodara i životinja u polisu koji nastaje i koji - bez magarca, primjerice - ne bi nikada niti postao to što jest.

O 'Brodu za Issu', konceptu grčke apoikije, izgradnji Isse i još koječemu razgovaramo s Robertom Perišićem. Bez spojlera, dakako.

U novom romanu odlazite izvan granica onoga što ste ranije pisali. Doživljavate li i sami “Brod za Issu” kao svojevrsno iščašenje u vašem opusu?

- To je bitno drugačije od svega što sam do sad pisao. Vjerojatno će nekim ljudima, koji su me do sad čitali, to biti iznenađenje. Možda nekome i neće pasati, jer je drugačije i vjerojatno nije za svakoga. Ali, nadam se da će oni koji uđu u priču uhvatiti neku drugu vibru; ne možeš sve teme i sva vremena obrađivati na isti način. Negdje neki tipovi govora prolaze, negdje ne… Kao pisac imam različite interese, mene ne zanima baš ponavljati ono što sam već radio. Možda bi mi to na određeni način zagarantiralo uspjeh, to da ponavljam neke tipove tekstova kojima sam ovladao i s kojima sam već dobio neku publiku, ali htio sam dotaknuti nešto novo. Zapravo sam htio napisati roman o životinjama, o osjećaju prema njima, a onda se tu uplela i povijesna tema. To donosi drugu osjećajnost i drugi ton.

Jeste li se zasitili stvarnosne proze?

- Pitanje je što je uopće stvarnosna proza. U mom prethodnom romanu, "Područje bez signala", ima dosta izlazaka iz realističkog pisanja, ali da, ovo je neki drugi književni kod. Uvijek su stvari poredane tako da one unutar svog književnog svijeta imaju svoj oblik i funkciju. Za mene je bilo važno da ovu priču, koja se odvija od Sirakuze do Visa, davne Isse, napišem tako da se dobije osjećaj za likove koji su umrli pradavno. A ti likovi nisu samo ljudi. Ponekad mi je izgledalo da je to gotovo nemoguća misija. Možemo govoriti o malom pomaku prema više poetičnosti u ovom djelu, o manje ironije, iako tu opstaju elementi koje sam imao u svojim prethodnim djelima; ima tu i humora, samo to nije isti tip urbanog humora ili ironije suvremenog života, još manje cinizma, jer to baš i ne pripada u ovaj kontekst, barem po meni.

Ako govorimo u urbanom u vašem novom djelu, može se reći da se i ovdje na neki način bavite gradom, načinom života u gradovima, zbog čega bi se moglo tvrditi da je i ovo urbani roman, ali u antičkim postavkama. Slažete li se?

- Može se povući daleka paralela. Issa je, koliko znamo, bila prvi planirani grad na Jadranu. Ranije su postojala neka naselja. Istraživao sam tu temu; ima dosta naših gradova koji tvrde da su bili gradovi prije Isse, ali za te gradove ne znamo da su bili urbanistički planirani gradovi, da su imali sve ono što mi iz današnje perspektive vidimo kao grad. Pravokutne ulice, blokovi kuća, odvodni kanali... Dakle, stvari koje nisu nakupina kuća, koja se može dogoditi kad se ljudi spontano grupiraju oko kakve utvrde i tome slično. To s Issom nije bio slučaj.

Priču novog romana ste delokalizirali, smjestivši je u jedan širi vremenski i prostorni kontekst. Jeste li tako htjeli dobiti univerzalniju književnost, priču?

- Kad krenem pisati, kad počinjem, najbitniji mi je pravac koji ću povući. Nemam prethodne književno definirane ideje što, zapravo, želim, u smislu da bih htio napisati književno ovako ili onako strukturiranu priču. To je stvar određenih motivacija; ono kad u daljini vidiš nešto, neki varljivi orijentir, ali svakako nešto što osjećaš kao svoju priču. I da nije već napisan, da nije književno potrošen taj neki osjećaj koji u početku imaš, da bi ga eventualno čitateljima prenio, u širem smislu riječi. U onom smislu u kojem književnost može nešto ponuditi; nekakav doticaj s nekim, barem meni, važnim elementom koji se nalazi u priči. Odatle ja krećem, odatle kopam, i na početku ne znam što je to točno i kako će finalno izgledati. Utoliko ja ne radim planirani grad; imam relativno mutnu ideju da me nešto uistinu zanima i krećem s motivacijom koja je ponekad i privatna, dakle koja nije rezultat nekakve književne ideje. Bez toga se ne bih imao volje s nekom pričom baviti pet godina. Književne ideje i koncepte možeš smišljati svaki dan, ali često ispadnu prazni – to vidiš kad nešto počneš, ali te ne drži. I to se događa – dvije godine nakon "Područja bez signala" radio sam na jednom romanu i onda ga ostavio.

Neke od tema koje su vas okupirale i natjerale vas da krenete u ovaj roman su i odnos između roba i gospodara, kolonizatora i koloniziranog, zatim - uvjetno rečeno - seoba naroda, odnos između vrsta, uloga građanina u polisu… Sigurno sam nešto i izostavio.

- Sve je to u romanu, ali to nije bilo moje osnovno motivacijsko polazište. Naime, dosta sam vremena u životu provodio na Visu, naročito u nekim predjelima otkuda se vidi ulazak u višku valu. Tamo sam često sjedio i gledao taj ulazak i ponekad bi zamišljao kako su izgledali ti Grci kada su dolazili - a znam da ih je netko mogao u to vrijeme gledati s istog tog mjesta. I to su bile neke mutne ideje, zamisli, dolazile su mi slike. Kad ti razmišljaš da su neki ljudi došli tamo napraviti grad na rub svog svijeta, dakle, da su se ukrcali na brod i planirano došli u Jadransko more da osnuju prvu apoikiju, da su znali da se vjerojatno nikad neće vratiti i ako uspiju, uspiju… To mi je sve bilo jako zanimljivo. Tko su oni bili? Sirakužani su u to doba osnovali i Ankonu i postoje naznake da su oni bili političke izbjeglice, dok za Issu ima manje podataka, ali isti je period i isto su iz Sirakuze… I sama ta grčka riječ apoikia ima drugačiji prizvuk o riječi kolonija, posebno s obzirom na suvremene prizvuke kolonizacije. Apoikia znači “dom daleko od doma”, “kuća daleko od kuće”. Ima nešto poetično u tome.

Što je danas na Visu ostalo od te apoikije?

- To je de facto grad ispod zemlje. To su, u određenom smislu, naši Pompeji. Nisu sačuvani tako, ali očuvana je struktura grada i temelji kuća i ulica. Vrlo malo toga je vidljivo, ali srećom, može se podignuti taj sloj zemlje. Na tom mjestu nisu napravljene kuće, što je često problem s takvim arheološkim ostacima. Dakle, grad je i dalje ispod zemlje, a oni su davno nestali. Čak se rijetko to i spominje; u našem obrazovanju, javnosti, nije to neka sveprisutna priča i činjenica. To je bilo prije 2400 godina, a i danas na Visu, oko poluotoka Prirova, postoji još jedna riva ispod razine mora. Ljudi se tamo kupaju, a ni ne znaju da je 2 i pol metra ispod njih grčka riva. Istočni Jadran tone milimetar godišnje, i to je geološka činjenica, nije stvar klimatskih promjena. Milimetar po milimetar i riva je dva i pol milenija ispod. I to je jedna od, barem meni fascinantnih, stvari na koje sam naišao tijekom istraživanja.

Iz romana je jasno da ste puno istraživali i mačke.

- Čitajući nešto o mačkama, jednu znanstvenu knjigu, došao sam do podatka da su, zapravo, Grci putem svoje kolonizacije u 5. i 4. st. pr. n. e. distribuirali mačku kroz Mediteran, a upravo je dakle to vrijeme osnivanja Isse. Grci su od ranije komunicirali s Egiptom, preuzeli su već pripitomljenu mačku brodskim putem, usvojili je prvo u Grčkoj, da bi se mačka preko grčkih kolonija proširila dalje. I onda kad dođeš na Vis i shvatiš da je grad pod zemljom, da njih nema, a da su te mačke i dalje tu, to ti može dati određeni osjećaj, da se zapitaš o vremenu, o ogromnim udaljenostima, a opet je sve to blizu, na dohvat ruke… Shvatiš da ima još puno toga što su oni donijeli, a što je danas ambijent otoka, dio prirode kao i kulture. Vinogradi, recimo. Iako u romanu malo toga tvrdim pod sigurno, obično se uzima da su donijeli kulturu vina. Zanimao me taj tijek nasljeđivanja kroz povijest. Kroz dolazak Grka i njihovu komunikaciju s autohtonim stanovništvom događa se nešto što će biti Dalmacija u rimskom periodu, ali i kasnije.

Najviše me, međutim, zanimalo to prirodno, taj rub polisa prema prirodi, gdje stoji i mačka i vinograd, ono po čemu je polis opstao preko svog nestanka, preko nestanka tih ljudi i Isse u užem smislu. Osvijestio sam koliko je sve to trajno, kad doneseš neke kulture na određeni teritorij - a otok je naročito dobar za poimanje takvih stvari jer je izoliran, pa se ondje to najbolje vidi - i koliko to traje, ali ako razmislite ne radi se tu samo o Issi. Koliko naši potezi u prirodi i okolišu zaista traju. I onda mi se stvarala jedna vrsta poveznice između tih ljudi i mene, i možda drugih ljudi koji su zainteresirani za takav jedan pogled u povijest, tako da ovo nikako nije povijesni roman u klasičnom smislu i oni koji bi ga tako čitali mogli bi ne pronaći ono što traže. “Brod za Issu” nije tek priča o kolonizaciji, donošenju pismenosti, novca, ideje polisa i urbaniteta u naše krajeve… Zasigurno su i lokalni ljudi imali neke ideje o organizaciji društva, tu nema sumnje, ali bile su mi užasno zanimljive druge stvari koje dolaze s Grcima, i ta veza sa živom prirodom. Važna odrednica romana je da se kroz njega pažnja obraća na stvari koje su rub polisa i prirode, grada i okoliša, nas i drugih živih bića, i tako dalje.

Taj odnos s prirodom apostrofirate kroz magarca Mikra i mačku Miu. Što ste htjeli postići uvođenjem ovih životinjskih protagonista u priču?

- Mene su zanimale neke bazične stvari oko našeg postavljanja prema životinji i tome gdje ona spada. Zato se tu susreću polis i životinjsko pitanje, odnosno prava životinja u polisu, to jest u društvu pa i našemu danas. Polis je osnova iz koje nastaje naše razumijevanje svijeta koje je i danas prisutno. Ta ideja je prisutna u samoj srži romana i ja se ne bih bavio osnivanjem grada Isse bez toga, odnosno bez tematiziranja odnosa polisa prema prirodi, životinjama… "Brod za Issu” nije daleka povijesna priča, nego priča o tome kako se naš odnos prema prirodi, u biti, nije promijenio. Mačka je tu životinja koja je između pozicije magarca i drugih životinja koje su bile eksploatirane - međutim nju nisu uspjeli. Ona je najkasnije pripitomljena, a razlog leži i u tome što su sve druge životinje u divljini živjele na drugačiji način - grupirane i u hijerarhijama - dok je mačku odredila ta genetska struktura koja ne poznaje koncept lidera, vođe. U prirodi mačka nije živjela u mačjoj zajednici, dakle ne postoji pravi čopor, nema vođe, i ona jednostavno genetski nema u glavi tu ideju, dok drugim životinjama koje je čovjek pripitomio on glumi alpha vođu, a životinje mu kao vođi vjeruju. Mačke su izvan te igre. Nemaju urođen odnos prema lideru.

Kakvu su ulogu životinje odigrale u Issi?

- Grci dolaze na Issu sa životinjama, i one isto osnivaju grad. Bez magarca ne možeš izgraditi grad. Magarac je u romanu jedan simbol životinje koja u polisu nema nikakva prava - a bez nje nema polisa. To je nešto što se tematizira kroz ovu priču na jedan način da mi vidimo da se to događa i da čitatelje, kroz brigu za karaktere u romanu koji su i životinjski, mogu razmisliti o tome je li taj odnos normalan, fer, održiv… Ili je to nešto što smo normalizirali i o čemu više ne razmišljamo. Mi danas pričamo o električnim automobilima kojima ćemo riješiti klimatske probleme, ali stvar osvještavanja bi morala biti znatno dublja.

Predrag Matvejević je pisao o tome kako dalmatinski gradovi magarcu - koji im je toliko značio - nisu nikada propisno odali počast.

- Da, i onda kad malo pogledaš - a za ovaj roman sam ja dosta istraživao neke stvari koje bi trebale biti šire prisutne u obrazovanju, ali nisu - dakle kad pogledaš povijest magarca onda vidiš da dolje duboko kod Nila pripitome magarca pa da onda kreće, recimo, gradnja piramida... Sve do svjetionika na Palagruži, kojeg je gradila Austrougarska, o čemu postoji "anegdota" koju sam čuo na Visu, u različitim varijantama, da se jedna magarica bacila se litice na Palagruži, toliko joj je bilo dosta - tog tegljenja građe uzbrdo da je životinja izvršila samoubojstvo. A mi iz današnje perspektive, kad je magarac samo neki simpatični lik, koji više uglavnom nema svoju funkciju, zato ih sve manje i ima, mi ne možemo shvatiti da je cijela ta civilizacija imala magarca kao ponekad jedino prijevozno i radno sredstvo. Magarac, on je sigurno teglio kamene ploče za gradnju Isse, gradio polis i zato je u romanu bitan. To su neke stvari o kojima ne mislimo toliko. Kasnije je magarac bio suputnik svakog težaka, radnika na polju. To ne čudi, jer magarac je bio pripitomljen kao radnik. Kad sam se počeo baviti time, shvatio sam da su druge životinje - pas, koza, ovca, svinja pa i konj - sve pripitomljene radi drugih stvari. No, magarac je pripitomljen baš zbog rada. On je na neki način prvi radnik, u nekom smislu i prvi rob. Roman pokušava potaknuti razmišljanje o tim stvarima, načinima na koje se životinje eksploatiraju, i danas, koja su njihova prava u polisu, to jest u društvu, na njegovom rubu… Ali i vidjeti koliko su one u srži određenih stvari koje danas smatramo kulturom, civilizacijom… Sve su to bili meni važni motivi.

Očito je da niste pisali klasični povijesni roman, no koliko vas je doista u ovome djelu zanimala faktografija, a koliko ste htjeli ispričati priču o osjećaju, duhu vremena, načinu života u to doba?

- Da, nisam se bavio povijesnom temom na klasični način. “Brod za Issu” je i strukturno i dramaturški drugačiji od klasičnog povijesnog romana. Tu nije fokus na takozvanim velikim ličnostima, osvajačima, osnivačima gradova… Oni su tu tek ovlaš, smješteni na mjeru onoga što možemo pretpostaviti o tim i takvim ličnostima. Što se tiče Isse, razgovarao sam dosta s arheolozima, posebno s arheologom Borisom Čargom, kojemu se ovom prilikom i zahvaljujem a koji je zaposlen u splitskom arheološkom muzeju. Povremeno dolazi i u arheološki muzej na Visu, i on je jedan pouzdan izvor za priču o Issi. Radio je stručna iskopavanja i objavio znanstvene radove o tome kako su izgledale te kuće, ulice, kako je bio planiran grad u to doba… I to nije radio samo on, postoje i mnogi drugi, ali s njim sam imao prilike razgovarati, hodati po Visu, vidjeti skrivene tragove. Roman je, normalno, fikcija, izmišljen je, ali onaj okvir unutar kojega se događa stvar, on je postavljen tako da je ono što se događa u priči unutar njega moguće. Jedino tako možete postaviti fikciju.

Koliko je pouzdana priča o Diomedovom svetištu na Palagruži?

- Tamo su pronađene posude posvećene Diomedu. Postoji teza da je tu, vjerojatno, bilo Diomedovo svetište. Postoje stručni tekstovi o tome, ali to je i dalje jedno mitsko pitanje. Taj Diomedov grob, postoji li uopće, no svetište je najvjerojatnije postojalo. Postoje tekstovi gdje se razmatra to pitanje bi li Palagruža mogla biti to mjesto, glavno Diomedovo svetište. Nije dokazano, ali je moguće. Takve stvari se uglavnom ni ne mogu baš dokazati. Ali, vjerojatno je tu postojalo Diomedovo svetište koje je bilo utemeljeno prije Isse. Kad su Grci putovali na sjever Jadrana - jer oni su komunicirali s gradovima koji su postojali na ušću rijeke Po - mogli su zaobići jadranske otoke, a zadržati se na Palagruži, dakle bez da uđu na područje Liburna. Mogli su se tu odmoriti i tu je vjerojatno postojalo to svetište, njima potpora za sretan put, još čak i prije Isse. Roman ipak, moram ponoviti, nije znanstveni tekst nego književno djelo. Znanost kaže oprezno, moglo je biti, vjerojatno je, ili možda. Kad pišeš roman ne možeš reći možda je tamo na vrhu svetište. Ili ga ima ili ga nema. U priči moraš odabrati.

Upravo se ti prijepori između povjesničara i činjenica da ne znamo mnogo o tom dobu čine kao idealna podloga za povijesni roman ovakvog tipa.

- Kažem, nije znanstvena knjiga, ovo je književnost. Književno djelo koje postavljaš u određeno vrijeme mora zadovoljavati samo jedan kriterij: da je to što piše književno vjerodostojno unutar svoje priče, a ta priča prati neke osnovne okvire. Nije to vrijeme u kojemu se stvari mogu točno locirati, dokazati, postoje određene rasprave još uvijek o mnogim stvarima. Pa Grga Novak, kao stari autoritet tih tema, primjerice, ima jednu priču, dok neki drugi povjesničari ili arheolozi imaju neke druge interpretacije. Dakle, postoje rasprave i među njima, a ja ulazim u to kao pisac. A u književnom djelu ne može pisati moglo je ovako, ili moglo je onako. Odlučiš se za jednu liniju priče i ideš po njoj.

Kako ste došli na ideju pripovjedača Vjetropira, vjernog opservatora okolnosti, historije, vaše družine junaka… On ima auru božanskog bića, to može biti iritirajući moment. Ali, kao da ste Vjetropira odlučili zaštititi (auto)ironijskom distancom koja je u njegovom glasu očigledna.

- Kad sam krenuo pisati osnovnu liniju priče, došao sam do toga da Kalija, kao bivši rob, bude taj koji će se ukrcati na brod za Issu. To je povezano i s pravima životinja. On, kao bivši rob koji je izvan polisa, koji je progonjen od polisa i bez prava, on kao odbjegli rob - s obzirom na to da sam ja htio ispričati i tu životinjsku priču i perspektivu - on je bliži toj poziciji životinje i jednako vidi obespravljenima i njih i sebe. Zato sam krenuo s njim koji je rob koji je kao dijete pobjegao. No, bez Vjetropira bi mi to ostalo potpuno u toj liniji priče, u tom vremenu, a osjetio sam da mi fali nešto što spaja naše vrijeme s tim vremenom.

Dojmljiv je Vjetropirov nesiguran stav. On je kao neki duh vjetra koji sve vidi, mnogo toga baš i ne razumije, a gotovo ništa ne može učiniti. Ipak, ništa ne propušta komentirati.

- Taj glas koji sam tražio nije mogao biti ljudski. Odlučio sam stoga uzeti jedan glas koji je čista fikcija. I shvatio sam da je vjetar na moru, na Mediteranu, on je integralni dio tog svijeta, kao i more. Tu mi se nametnulo da osmislim jednu pripovjednu instancu koja je povezana s vjetrom. A to kako sam ga konstruirao… S obzirom na to da je Vjetropir jedno totalno fikcionalno biće, pomalo eterično, nisam htio postavljati to bez jedne autoironije i humora, tako da se time ta njegova pomalo mitska dimenzija malo spusti na zemlju i relaksira. Vjetropir je postavljen kao neko biće koje je dugo s ljudima, on razumije i jezik i tako dalje, ali ne može, kao neljudsko biće, razumjeti određene ljudske koncepte. Tako on, primjerice, vidi turiste koji dolaze i odlaze na otok, pa ih uspoređuje s onima koji su se tako ranije ponašali u dugom tijeku vremena. Iz njegove perspektive, to su radile samo palikuće, gusari i vojske u prolazu pa se on, recimo, pita imaju li turisti veze s njima jer jednako dođu i odu. Ima tog humora, usput, a možda i nije skroz neozbiljno.

Nedavno smo gledali izvrstan HTV-ov serijal Dalibora Matanića prema vašem romanu “Područje bez signala”. Mislite li da postoji šansa da se ekranizira i “Brod za Issu”, ili je to suviše epska priča za naše kinematografske okolnosti?

- Teško da vidim tu mogućnost. Ankica Jurić Tilić, koja je producirala “Područje bez signala”, pitala me prije nekoliko godina što sad radim. I kad sam joj rekao da radim priču o osnivanju grada Isse, o starim Grcima, putovanju iz Sirakuze, ona je samo odmahnula rukom. To se ne može s našim budžetima. Čim imate povijesni period morate imati kulise, kostime, bilo bi to nemoguće, a gdje je tek njihovo putovanje iz Sirakuze, zatim životinje… Bilo bi to jako teško. No, mislim da se može iz ovoga vidjeti da knjige ne radim planski za adaptaciju.

Izašlo je i američko izdanje knjige. Tamo ste i ranije izdavani, a dobivali ste u više navrata i zapažene kritike u uglednim njihovim novinama. Kako doživljavate sebe kao hrvatskog pisca na američkom tržištu i u toj kulturi?

- Izlazile su dobre kritike u New Yorkeru, New York Timesu i nadalje, i to meni, ipak, daje neku volju da radim, jer znam da postoji taj potencijal da se neka priča čita i dalje u svijetu. Jednostavno, to ti daje neku volju da radiš stvari na određenom nivou. Znaš da ne smiješ nešto zbrčkat, ili spakirat knjigu na pola. Osjećaš težinu svega toga u radu.

Pričali ste mi ranije da ste morali i požuriti s pisanjem zbog deadlinea za američko izdanje.

- Meni je kao piscu teško staviti točku na kraju. Uvijek mislim da mogu nešto još malo popraviti. U svakom slučaju, zbog američkog deadlinea sam morao završiti rukopis, jer dobar dio prijevoda je već bio obavljen. Prevoditeljica je prevodila dok sam ja završavao, i trebao sam na kraju ja stizati nju. Stigao sam je i knjiga je objavljena u Americi, a ima dosad i nekoliko kritika. Izašle su u Kirkusu, Wall Street Journalu i sve su pozitivne. Vidjet ćemo što će biti dalje.

Osim vas, postoji niz domaćih pisaca koji su ostvarili zapažene prijevode i dobivali kritike u uglednim novinama. Mislite li da hrvatska kultura primjereno valorizira i tretira te uspjehe?

- Ne može se poticati samo ono što će ići u prijevod, mora se poticati književnost u cjelini. Pisanje je, srećom, takva stvar. Za razliku od redateljskog posla - malo se ljudi školuje za redatelja, a još manje ih dobije ozbiljna sredstva za film - stvar s književnošću je takva da je potencijalni bazen stvaraoca svi oni ljudi koji su pismeni. I zato se mora poticati široki krug ljudi. Ne bi zato isticao samo nas koji smo prevođeni, ali u svakom slučaju, knjige iz određene zemlje koje se pojavljuju u Europi i svijetu, one su neki podatak o zemlji, kulturi. Putem književnosti, zemlja se opisuje i predstavlja na jedan drugačiji način svijetu. No, znamo, knjige se ne pišu zbog trećih ciljeva, nego se možeš baviti samo onim što te stvarno vuče, a poslije što bude.