'Instalacija se sastoji od obrisnih linija predimenzioniranih vreća, svedenih na svojevrstan crni kostur koji sugerira izgaranje, a mogu se iščitavati i kao klopke ili zatvor. Vreće bez dna metaforički, ali i doslovno ukazuju upravo na pojedince – posjetitelje izložbe uhvaćene u ambijent znakova, šumu konstruirane konzumerističke stvarnosti. Kao da su i sami svedeni na proizvod, posjetitelji privremeno ispunjavaju ambijent, odnosno pojedine objekte, postajući i sami konzumirani', piše u predgovoru autorica Božica Dea Matasić.

U čitavom projektu, objašnjava također u predgovoru izložbe povjesničarka umjetnosti Jasmina Fučkan, vidi se pristup koji je karakterističan za Božicu Deu Matasić, tzv. 'prošireno polje skulpture, koje prema Rosalind Krauss provocira granice i pojmovno preklapanje između skulpture, pejzaža i arhitekture'.

No, osim vizualno, radovi iz ove serije provociraju prije svega svojim značenjima i po(r)ukama.

'Za razliku od muzeja i galerija, većina trgovačkih centara stalno je puna posjetitelja. Opća manija kupovanja, posjedovanja i gomilanja pokazala se kao naglašena sklonost suvremenog čovjeka. Želje se množe, opsjedaju nas, mediji nas uvjeravaju da će nas određeni proizvod ili usluga učiniti sretnim, lijepim, uspješnim... Stalno nam nešto fali', piše Matasić pitajući što je onda ono što nam stvarno nedostaje i je li potpuno pogrešno stvarne potrebe zadovoljavati kroz šoping.

'Nekolicina brandova zaposjela je manje-više sve svjetske gradove. Njihove papirnate vreće s pripadajućim logotipovima simbol su globalizacije. Tzv 'slobodno' tržište zapravo se svodi na manipulaciju i uniformiranje. Često hodamo naokolo s tom ambalažom u rukama nalik na hodajuće reklame. Osim što smo svoje vrijeme, energiju i novac ostavili nekoj od megakorporacija, čak i po izlasku iz trgovine u njihovoj smo službi', komentira autorica projekta.