Kustosica izložbe i autorica predgovora je povjesničarka umjetnosti Romina Peritz, čiji tekst prenosimo u nastavku:

Danijel Srdarev: Slagalica života / The puzzle of life

Od početka civilizacije životinje su imale neizostavnu ulogu u ljudskom životu pa tako i u umjetnosti - od paleolitskih slika konja, jelena, bikova i bizona koji krase zidove špilje Lascaux do balzamiranih morskih pasa Damiena Hirsta one su bile i ostale izvor duboke inspiracije, metafore i strahopoštovanja. I danas životinjsko carstvo, u najrazličitijim oblicima, nastavlja svoju ulogu muze u svijetu suvremene umjetnosti, a na recentnoj hrvatskoj umjetničkoj sceni posebno se izdvaja u tome smislu slikar Danijel Srdarev koji već niz godina u svome radu poseže upravo za animalističkim motivima.

Pa iako se tematski slike Danijela Srdareva često referiraju na literaturu koju kao cijenjeni ilustrator često interpretira, u posljednjem ciklusu pod nazivom "Laboratorio Bestiario" nadahnuće su mu flora i fauna ili jednostavno: priroda koja nas okružuje.

Riječ je o platnima većih dimenzija s naglaskom na crtežu i narativnoj komponenti u kojima Srdarev u svojoj prepoznatljivoj maniri kombinira životinjske motive s različitim citatima poput onog na slici s mravojedom na kojoj ispisuje "Nomen est omen" što je ujedno i naziv rada. Ponekad nazivom aludira na glasanje životinje ili jednostavno ispisuje o kojoj se ptici ili gmazu radi. U svakom slučaju, Srdarev je u ovoj seriji radova s jedne strane pokazao da je privlačnost prirodnog svijeta jednako univerzalna koliko i trajna, a s druge da je njegov "Laboratorio Bestiario" doista laboratorij, mjesto eksperimenta gdje se stalno nešto kuha i iz kojeg izlaze začudni radovi od kojih svaki idući donosi neki novi moment.

Od početne jasne prepoznatljivosti motiva Srdarev je, naime, razvijajući dalje svoj slikarski izričaj, sve više počeo apstrahirati forme, pa su tako neka već dovršena djela dobila i svoj gotovo posve apstraktni pandan - pojedine slike s jasnim motivom lastavice (Swallows) ili kameleona (Refleksija) postala su, slučajno ili namjerno, svojevrsni diptih sačinjen od figurativnog i apstraktnog dijela.

Važno je naglasiti i da Srdarev u najnovijim slikama još više oslobađa gestu nego ranije, kao da polako, ali sigurno izlazi iz crteža i ilustrativnih momenata po kojima je postao prepoznatljiv. Sve više dominira gesta, boja, slobodan potez no opet polazište ostaje predmetni, stvarni svijet, bilo da se radi o životinjama i biljkama ili nečem posve nevidljivom kao što su glasanja i zvukovi. Svojedobno sam bila u dilemi da li je Srdarev svoju crtačku metodu koju primjenjuje u ilustraciji prenio na slikarska platna ili je ipak obrnuto. No činjenica jest da od prvih radova, još sa studija, do najnovijih, kao da njegov crtež polako iščezava iako grafizam i dalje ostaje prisutan.

To je, međutim, bio dulji proces tijekom kojeg je Srdarev naslikao cijeli jedan univerzum nastanjen čudnovatim bićima, eksperimentirao je temama, tehnikama i stilovima. No uvijek je, dakako, ostao svoj i prepoznatljiv bilo da se radi o karakterističnom crtačkom rukopisu koji je uvijek našao svoj put i do slike, ili pak njegovom istančanom izboru boja u kojem često prevladavaju neboje – crnila, bjeline u kombinaciji s okerom.

A svoj slikarski svijet Srdarev je dosljedno i ustrajno počeo stvarati odmah po završetku zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti gdje je studirao u klasi Zlatka Kesera koji je svojim ludičkim slikarstvom, sklonosti prema crtežu i kleeovskom, neposrednom, pojednostavljenom izrazu zasigurno bio jedna od presudnih figura za formiranje mladog umjetnika. Ta jedna zaigranost i jednostavnost forme svojstvena dječjem crtežu prisutna je kod Srdareva praktički od samih početka, no ona bi neupućenog promatrača mogla lako zavarati. Jer, iza vrlo bazičnih oblika Srdarev je, naime, izražavao vrlo kompleksna stanja.

I možda će se iznenaditi oni koji su ovog umjetnika upoznali u kasnijim godinama kada je slikao nosoroge i druge beštije no Srdarev je u svojim ranim djelima imao neka posve drugačija nadahnuća - posezao je za literaturom koju je čitao te interpretirajući književna djela u svojim je slikama dao na neki način jednu novu dimenziju tekstu.

Njegov ciklus započet 2008. godine "Hodnik nastanjen antropomorfima" čine tzv. antiportreti opisnih, dugačkih naziva od kojih su neki preuzeti iz njemu omiljenih knjiga poput Murakamijevih ili Kafkinih. Na svim se slikama pojavljuje na sličan način naslikana bijela glava, bez portretnih karakteristika i krajnje pojednostavljene forme na tamnim, ponekad i sasvim crnim, bijelim i oker pozadinama. Slike imaju portretnu formu ali sadržaj je u njoj čisto pričalački te umjesto portretnih obilježja Srdarev bilježi određena stanja i raspoloženja. Posebno se u ovoj seriji izdvaja rad "Invarijanta I" koji je dobio i svoju kasniju inačicu u "Invarijanti II" iz 2022., a u kojem su prisutne reference na Kafku. I u jednom i u drugom radu pojavljuje se ista pozadina s motivom crnih žohara, a ono što razlikuje ove radove su antiportreti koje slikar postavlja na podlogu kao neku vrstu slagalice stvarajući različite kombinacije, ponekad dopuštajući promatraču da preslagivanjem sudjeluje u činu nastanka slike ("Invarijanta I").

Uslijedili su radovi u kojima je Sradarev počeo s "čišćenjem" od pričalačke dimenzije i u kojima je pustio da ga vodi njegov unutarnji svijet. Slike naslovljene "Težina", "Lakoća" iz 2011. godine balansiraju između sadržaja i čiste, slikarske ekspresije. U njima su jasno vidljive naznake predmetnog svijeta, no on je više predstavljen u svojstvu metafore – zelenog srca, ili pak zoomorfnog bića koje se kreće, lebdi u prostoru slike. Slike su to, kako će reći Srdarev, koje su proizašle iz različitih segmenata njega samoga, neke su povezane i s nekim njegovim događajima iz prošlosti ili su reminiscencije na neke njegove ranije radove. Ipak, u tom spoju ekspresije i figuracije, gdje naracija više nema glavnu riječ, izbila je čista emocija izražena ekspresivnim, ali još uvijek kontroliranim namazima boje.

Bio je to stanoviti intermezzo prije "Bestijarija" ciklusa koji je počeo stvarati od 2013. godine nadahnut životinjskim svijetom ali i atmosferom gradova koji njega kao i brojne umjetnike prije njega uvijek iznova fasciniraju. "Bestijarij" je njegov hommage Veneciji i Firenci, ciklus jedinstven u tom svom spoju nespojivog: što radi Krokodil kod Peggy Guggenheim, Zmaj na Canalu ili Koza u Giardinima di Boboli? Bio je to ujedno i početak jednog velikog i značajnog poglavlja u njegovom stvaralaštvu koje traje do danas, u kojem životinjski svijet, ali ne samo on, nastanjuje prostor slike da bi na koncu u svojoj zadnjoj fazi počeo polako nestajati.

Gledajući retrospektivno, slikarstvo Danijela Srdareva, kao i ciklus života, prošlo je kroz razne faze i mijene, od ljudskih (anti)porteta do prikaza životinja i biljaka, od predmetnoga do nepredmetnoga svijeta, od figuracije do apstrakcije, od priče i naracije do dočaravanja vlastitih raspoloženja i psiholoških stanja, od konkretnih motiva do neprikazivačkih čisto slikarskih istraživanja medija slikarstva.

Ispisao je tako ovaj slikar jednu svoju posve intimnu, neobičnu i na momente nadrealnu povijest svijeta, u kojoj je životu kakav poznajemo i bićima koje susrećemo u mašti, literaturi ili stvarnosti, svojim senzibilitetom istinskog umjetnika dao nepredvidivu i po mnogočemu uzbudljivu dimenziju. (Romina Peritz)