Podsjetimo, u Latviji je krajem kolovoza, među ostalima, bio srušen i Spomenik pobjede, 79 metara visoki obelisk u centru Rige koji slavi sovjetsku pobjedu nad nacističkom Njemačkom, a donesen je i zakon kojim se naređuje da se svi spomenici i drugi objekti koji glorificiraju totalitarne režime moraju ukloniti do 15. studenoga. Slične inicijative vidimo u Poljskoj, Estoniji, Litvi pa čak i Sloveniji, gdje se u Murskoj Soboti još od veljače traži da se ukloni spomenik u čast Crvene armije koja je u Drugom svjetskom ratu oslobodila Prekmurje. O fenomenu rušenja sovjetskih spomenika porazgovarali smo s Vjeranom Pavlakovićem, povjesničarom koji se specijalizirao za kulturu sjećanja i izvanrednim profesorom na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci te Katarinom Damčević, doktorandicom na Odsjeku za semiotiku pri Sveučilištu Tartu u Estoniji, koja događanjima na Pribaltiku svjedoči iz prve ruke.

Vidimo da se u pribaltičkim zemljama ruše spomenici borcima protiv nacizma. Neki bi rekli: ostvaruju se vlažni snovi europske desnice. Što vi kažete? Jeste li mogli predvidjeti ovaj scenarij kad je započela ruska agresija na Ukrajinu?

Vjeran Pavlaković: Pitanje uklanjanja sovjetskih spomenika u bivšim komunističkim zemljama u Europi nije novo, a postaje izraženije tijekom političkih kriza poput aktualnog rata u Ukrajini. Nakon aneksije Krima 2014., uklanjanje Lenjinovih spomenika u Ukrajini je bilo u punom zamahu, što naravno nije imalo nikakve veze s komunizmom, već je bio simbolični odgovor na rusko teritorijalno širenje. Poljska i baltičke zemlje također su desetljećima raspravljale o uklanjanju spomenika, poput premještanja spomenika Brončanog vojnika u Tallinnu 2007. ili poljskog zakona iz 2017. koji zabranjuje spomenike koji propagiraju "totalitarizam". Stoga me u tom slučaju ne čudi novi pritisak na uklanjanje preostalih sovjetskih spomenika. Moramo imati na umu da ovakvi spomenici nemaju namjeru poticati otvorenu raspravu o prošlosti, već su simboli moći i službene politike sjećanja, i zato su očita meta tijekom društveno-političkih transformacija. Kao što ste sami rekli, jedna od posljedica sustavnog uklanjanja je da desni političari dobivaju zadovoljstvo brisanjem antifašističkih narativa iz javnog prostora.

Uklanjanje spomenika je stalna tema u posljednjih nekoliko desetljeća. Sjećamo se apela za ukidanjem Meštrovićevih Indijanaca, kao i da su u Poljskoj još od 1989. bili uklanjani brojni spomenici podignuti u čast sovjetske Crvene armije. U zemlji ih je danas ostalo još oko 200, ali Poljaci ih još od 2016. žele sve maknuti… Naravno, muči ih Staljinistički režim, ali ostaje činjenica da su ti spomenici posvećeni sovjetskoj vojsci koja je pobijedila nacizam. Mogu li se oni tumačiti odvojeno od Staljinova režima ili mislite da je to nemoguće? Kakav biste vi pristup tim spomenicima predložili?

Katarina Damčević: Premda mogu racionalizirati čin te ga nastojim sagledati iz više perspektiva, osobno ne podržavam rušenje spomenika i smatram da postoje konstruktivni pristupi koji zaslužuju makar pokušaj. Gledala sam rušenje Spomenika pobjede u Rigi online i potom razgovarala s prijateljima i kolegama iz Latvije. Neki od njih su etnički Rusi, neki Latvijci, te pritom različitih perspektiva ne manjka. Mislim da je suštinu najbolje sumirala prijateljica koja je istaknula kako je tužno da je donesena odluka o uništenju nečega što je važno velikom broju ljudi (neovisno o njihovom podrijetlu). Budući da Spomenik pobjede ipak nije moguće relocirati, primjerice, u muzej, neka od alternativnih rješenja mogla su biti postavljanje ploče s dodatnim pojašnjenjima, poticanje dijaloga kroz javne rasprave i edukacije o društvenim funkcijama suprotstavljenih simbola, povremene vanjske izložbe i sl. Rušenjem simbola konfliktnih značenja dugoročno se ne postiže ništa konkretno jer time ne uklanjamo narative i ideje koji ih formiraju, niti se s istima suočavamo.

Vjeran Pavlaković: Slažem se s Katarinom da postoji puno drugih rješenja osim potpunog uklanjanja spomenika, ili kako je bilo u slučaju bivše Jugoslavije, uništavanja, vandalizma ili zanemarivanja neželjenih simbola NOB-a. Ponekad kontroverzan spomenik, uz odgovarajuće obrazloženje i bez veličanja nedemokratskih režima, može potaknuti raspravu i promišljanje o problematičnoj prošlosti. Mogu se dodati informativne spomen ploče, ukloniti kontroverzni simboli, ili se može postaviti kontra-spomenik u blizini kako bi se podržale suvremene društvene vrijednosti i razumijevanje prošlosti. To je jedino moguće kada je društvo spremno suočiti se s tamnijim stranama vlastite povijesti i ima dovoljno demokratskih mehanizama koji omogućuju otvorenu, tolerantnu i konstruktivnu raspravu. Ostale opcije, kao što je gore navedeno, uključuju preseljenje u posebne povijesne memorijalne parkove (kao u Budimpešti ili Tallinu), groblja ili muzeje, gdje postoji dovoljno konteksta koji omogućuje da se ti spomenici tumače kao povijesni artefakti, a ne politički simboli. Spomenik također može poslužiti za osporavanje ideologije koju je izvorno predstavljao. Na primjer, jedan od glavnih sovjetskih spomenika u središtu Sofije, u Bugarskoj, godinama je prefarbavan, ponekad na humorističan način (vojnici Crvene armije su bili prikazani kao superjunaci iz američkih stripova) ili, nedavno, u boje ukrajinske zastave. Drugi primjer je sovjetski spomenik u centru Olsztyna, na sjeveru Poljske, koji je prekriven ukrajinskim simbolima i grafitima koji pozivaju na njegovo uklanjanje.

Katarina Damčević: U Estoniji je pak aktualna rasprava o nacrtu zakona kojim bi se ubrzalo uklanjanje sovjetske simbolike iz javnih prostora. Jedna od kritika nacrta jest da je preopćenit te kao takav može rezultirati uklanjanjem “estetski relevantnih instalacija” ili pak trivijalnih značajki koje se nalaze na zgradama. Nacrt također (zasad) izravno ne definira elemente koji čine “neprijateljski simbol” koji bi stoga trebalo ukloniti, već bi o tome odlučivale općine, dok bi država zadržala pravo intervencije.

Kako se kultura sjećanja odnosi prema ovakvim događajima kao što su uklanjanja spomenika? Gdje pronalazi razloge, gdje vidi rješenja?

Vjeran Pavlaković: Ne mislim da su problem nužno “previše sjećanja” ili kultura sjećanja sama po sebi, već kakvu kulturu sjećanja društvo njeguje: onu koja potiče nove generacije da izbjegavaju pogreške iz prošlosti ili onu koja produžava društvene podjele i sukob kao rješenje ispred društvenih izazova. Ponekad se društvo, poput Sjedinjenih Američkih Država nakon pokreta #BLM-a i ubojstva Georgea Floyda, treba pomiriti sa svojom teškom prošlošću i sustavno sagledati nepravde počinjene nad dijelom vlastitog stanovništva te shvatiti da spomenici Konfederacije nisu bili mehanizmi da se znanstveno uči o povijesti, nego se radilo o održavanju segregacije i rasizma. Međutim, svakako se treba pitati o svrsi izgradnje sve više spomenika, kao što vidimo u Hrvatskoj gdje je proizvodnja spomenika i dalje vrlo aktivna što se tiče Domovinskog rata. Glavni grad Sjeverne Makedonije, Skoplje, je jedan poznati primjer megalomanskog odnosa prema spomenicima. Vlasti su bile kritizirane zbog apsurdnog broja spomenika podignutih diljem grada u sklopu projekta Skopja 2014., što se pokazalo kao sredstvo za korupciju i hiperprodukciju glorificirane, a dijelom i izmišljene, prošlosti. Obrazovanje, njegovanje snažne kulture otvorene rasprave i alternativni oblici politike sjećanja mogu imati puno jači učinak od hegemonističke naracije uklesane u kamenu. Vidjeli smo i kako popularna kultura ima veliki utjecaj na kulturu sjećanja u post-konfliktnim društvima poput hrvatskog, kroz filmove, književnost, glazbu, a nedavno i murale i grafite. Razmišljajući o ideji da postoji previše spomenika koji obilježavaju prošlost, uvijek se sjetim šaljivog spomenika u Kaunasu, u Litvi, koji kaže da se "ovdje ništa nije dogodilo".

Katarina Damčević: Ovdje bih istaknula dimenziju koja bi trebala biti neizostavan aspekt kulture sjećanja, a to je pitanje budućnosti. Nizozemski sociolog Fred Polak još je prije nekoliko desetljeća istaknuo da je društvo bez pozitivnih vizija budućnosti, društvo koje nazaduje ili stagnira. U kontekstu post-konfliktnih društava pitanje budućnosti – i studija budućnosti (futures studies) konkretno – postaje još važnije. Studiji budućnosti mogu biti neprocjenjivi za studije mira i konflikata i razvoj edukacijskih inicijativa. Zašto su važni za kulturu sjećanja? Između ostaloga zato što upravo načini na koje društva kreiraju i reproduciraju priče o svojoj prošlosti utječu na to kako postupaju u sadašnjosti te kako vide budućnost. Neki od temeljnih fokusa studija budućnosti, osobito u obrazovanju (futures education) jesu osigurati različite tehnike i pristupe za zamišljanje, razumijevanje i analiziranje mogućih, potencijalnih i poželjnih (vizija) budućnosti. Elise Boulding, američka sociologinja koja je uvelike doprinijela studijama mira i konflikata, već je 1980-ih radila s različitim grupama i proučavala njihove vizije budućnosti. Primjerice, u radu s mirovnim aktivistima spoznala je da mnogo lakše zamišljaju što ne žele te čemu se protive, dok im je veći izazov zamisliti (vizualizirati) što žele, odnosno budućnost kolektiva/društva koju preferiraju, što između ostaloga znači da je zamišljanje budućnosti kapacitet koji treba aktivno razvijati. Mnogo je načina koji mogu pospješiti taj razvoj, poput tzv. radionica o budućnosti (futures workshops) koje je 1960-ih razvio futurist Robert Jungk. Jedan od primjera spomenutih radionica (pristupa, dakako, ima više), ima za cilj razvoj individualnih, a potom i kolektivnih scenarija budućnosti pomoću kojih se dalje razvijaju zajedničke vizije poželjne budućnosti. Neki od važnijih koraka radionica su prepoznavanje problema/interesa i prikupljanje kritika i prigovora (npr. problem konfliktnih značenja vezanih uz neki spomenik), aktivnosti koje potiču stvaranje scenarija za rješavanje problema (npr. koji aspekt spomenika je važan svima i/ili koja dodatna značenja želimo da nosi u bližoj budućnosti te kako to možemo postići), prepoznavanje i odabir prijedloga čija je praktična primjena realna, te razrada detaljnih planova koji omogućavaju da se postepenim koracima približimo željenom scenariju. Radionice su se pokazale korisnima ne samo u obrazovanju, već i u široj zajednici kada je građanima omogućeno aktivno sudjelovanje u rješavanju problema zajednice i rada na njezinom razvoju.

Latvijsko je društvo nacionalno i ideološki podijeljeno. Blizu 30% stanovnika Latvije čine Rusi i Bjelorusi, a desničarska vlada proizvodi jednu novu, antikomunističku “politiku sjećanja”, u što se savršeno uklapa i ovaj događaj s rušenjem Spomenika pobjede u Rigi. Mislite li da to rušenje predstavlja volju naroda, ili samo svojevrsni politički statement i skupljanje bodova od strane desničarske vlade?

Katarina Damčević: Temeljem onoga što sam pratila, kao i temeljem diskusija s lokalcima, mogu reći da je ponajprije riječ o prikupljanju političkih poena. Rušenje Spomenika pobjede u Rigi je aktualna tema već godinama, ali dosad nije imala dovoljan politički momentum da bi rušenje podržale i stranke koje nemaju eksplicitno nacionalističke tendencije. Ideja rušenja Spomenika pobjede bila je prilično popularna među etničkim Latvijcima te se tako prije nekoliko mjeseci održao i marš podrške rušenju. Nažalost, ali nimalo iznenađujuće, generalno raspoloženje u Latviji posljednjih se mjeseci znatno pogoršalo; ako je rusofobija prije rata u Ukrajini bila češće proizvod političkih stranki, sada je sve zamjetnija među širim građanstvom neovisno o političkom opredjeljenju. Kolega mi je, recimo, nedavno spomenuo da je svjedočio situacijama u kojima bi lokalci posramili ukrajinske izbjeglice zbog korištenja ruskog jezika u javnosti. Možemo se sjetiti i primjera komemoracija u lokalnom kontekstu poput one u Jasenovcu i slučaja HOS-ove ploče s pozdravom “Za dom spremni” koji posljednjih godina čine neka od temeljnih sredstava za promociju političkih agendi i mobilizaciju glasača.

Vjeran Pavlaković: Složio bih se s Katarininim opažanjem o stavu javnosti u Latviji. Moja bivša studentica koja je pisala o spomenicima za svoj završni seminarski rad, javila mi se i spomenula koliko je njezinih prijatelja s oduševljenjem odobrilo uništenje Spomenika pobjede, čak i ako je to značilo da je nestao poznati prizor iz gradskog krajolika. Osobno, zalagao bih se za intervenciju u spomenik, ili dodavanje dodatnih simbola i spomen ploča kako bi se transformiralo njegovo značenje prije nego za ovakvo rušenje. Međutim, svaka zajednica treba demokratski odlučiti kako će njegovati svoje sjećanje (naravno uz ograničenja govora mržnje, određenih simbola, itd.), i ako su građani imali priliku izjasniti se da žele maknuti taj spomenik, onda trebamo prihvatiti tu odluku. Problem je kad se odluke o rušenju ili izgradnji spomenika donose isključivo kao politička odluka odozgo.

Stalno vidimo i nove apele za rušenjem spomenika sovjetskoj vojsci. Poljaci su ih, govorili smo već o tome, skinuli popriličan broj, a u slovenskoj Murskoj Soboti još od veljače traže da se ukloni spomenik u čast Crvene armije, vojske koja je u Drugom svjetskom ratu oslobodila Prekmurje. Hoće li ovi događaji na Pribaltiku dodatno pojačati taj trend i u našoj regiji?

Vjeran Pavlaković: Mislim da će uklanjanje, premještanje ili stvaranje spomenika i dalje biti vrlo relevantno pitanje, pogotovo jer vidimo da simbolička politika, utemeljena na konkurentskim kulturama sjećanja, ostaje snažno oruđe mobilizacije u bivšoj Jugoslaviji. Gotovo sve države nasljednice Jugoslavije još se uvijek nose s različitim slojevima traumatičnih sjećanja na Drugi svjetski rat, komunizam i ratove 1990-ih, a to se često izražava kroz politike oko spomenika i drugih mjesta sjećanja. Politika sjećanja vezana uz Jasenovac i Oluju više je puta podijelila hrvatsko društvo, ali i dramatično utjecala na odnose između Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine. Mislim da specifična povijest bivše Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata i uloga Crvene armije - koja nije okupirala zemlju kao u drugim državama Istočne Europe - znači da trenutni odgovori na rusku agresiju neće imati veliki utjecaj na sovjetske spomenike u regiji. No, u Srbiji, Republici Srpskoj i dijelovima Kosova vidjeli smo veliku podršku Rusiji, pa vjerojatno možemo očekivati ​​da će na tim mjestima niknuti novi proruski spomenici i murali.

Mnogi ljudi bi rekli da je to rušenje spomenika okupatorima, a ne “oslobodiocima". Mislite li da se ikada mogu pomiriti ove dvije politike sjećanja, koje stoje na potpuno suprotnim polovima? To izgleda kao vječni sukob bez ikakve mogućnosti za “razumijevanje druge strane”.

Vjeran Pavlaković: Iako je uvriježena izreka da “pobjednici pišu povijest”, još prikladnija fraza bi mogla biti da “pobjednici definitivno grade spomenike”. Kao što je gore navedeno, postoji mnogo načina kako se nositi s kontroverznim sjećanjima, ali za neke ljude, posebno one s traumatičnom prošlošću ili obiteljskom poviješću, određeni spomenici i simboli uvijek će imati samo jedno značenje ako je povezano s tim sjećanjem. Zadaća svake države je stvoriti pravni okvir koji osigurava da javni prostor ne bude ispunjen govorom mržnje ili simbolima koji diskriminiraju pojedince različitih nacionalnosti, uvjerenja, seksualne orijentacije itd., ali nametanje monolitne kulture sjećanja također se kosi s vrijednostima slobodnog, demokratskog društva koje uvijek mora propitivati ​​i kritički analizirati prošlost. Obrazovni sustav koji potiče kritičko razmišljanje, pluralističko medijsko okruženje i živa kultura javne rasprave čine pitanja poput javnih spomenika normalnim dijelom političkog života, a ne žarištem koje dovodi do nasilja, represije ili uništavanja imovine.

Je li stanovništvo pribaltičkih zemalja na kraju rata Crvenu armiju doživljavalo kao okupatora ili osloboditelja?

Katarina Damčević: Prva asocijacija na ovo pitanje su sjećanja preživjelih na Drugi svjetski rat. Naime, prije nekoliko godina sam imala priliku slušati sjećanja Estonaca na sovjetsku okupaciju 1940., kao i na ulazak Njemaca u zemlju na ljeto 1941. Ono što se u sjećanjima istaknulo, između ostaloga, bili su opisi tendencije izražavanja dobrodošlice Nijemcima, te nerijetko i zahvalnosti budući da su Estoncima donosili namirnice i bili su, kako sjećanja kažu, ljubazni. Trauma sovjetskih deportacija svakako je jedan od glavnih razloga za navedeno. Tijekom rata, Estonci su se borili (svojevoljno, a nerijetko i primorani) na strani Crvene Armije i Waffen-SS te bi se u bitkama često suočavali jedni s drugima. Nakon rata i tijekom dugogodišnje sovjetske okupacije, Estonci – kao i Latvijci – bili su kategorizirani kao fašisti i nacistički kolaboracionisti. Kako ističu neki lokalni povjesničari i politolozi, spomenuti kontekst pruža uvid u činjenicu da neki Estonci i dan danas smatraju bilo koga tko se borio protiv Sovjeta “borcem za slobodu”, pa makar ta osoba imala SS-rune na uniformi. 9. maj odnosno Dan pobjede za Baltik znači sjećanje na nastavak strane okupacije njihovih zemalja. Bivši predsjednik Litve Valdas Adamkus tako je jednom izjavio da 9. maj označava "zamjenu Hitlera za Staljina". Svrha navedenoga, dakako, nipošto nije relativizacija već podsjetnik na važnost usmene povijesti i zabilježenih svjedočanstava koja imamo na raspolaganju. Ma koliko usmena povijest otvarala dodatne dimenzije – poput pitanja vjerodostojnosti i etičkih implikacija – također nudi bogatiju sliku prošlosti, podsjeća na važnost pojedinaca i kompleksnost kulture, što je važno kako bismo smanjili tendenciju ka površnim generalizacijama i stvaranju/održavanju binarnih kategorija.

Zašto bi uopće trebali brinuti o ovim spomenicima dok se dnevno ubija na stotine ljudi po naredbi Kremlja? Imaju li oni zaista takav simbolički kapital, vrijednost?

Katarina Damčević: O spomenicima – i simbolima općenito – svakako trebamo brinuti budući da su tijekom i nakon ratova upravo oni neki od glavnih elemenata kojima se pregovaraju značenja i formiraju i/ili prilagođavaju narativi koji se uklapaju u dominantan značenjski okvir. Tijekom te nakon konflikata tako svjedočimo rušenju i uklanjaju simbola koji na neki način ugrožavaju aktualan sistem značenja. Posljedično se stvaraju novi ili prilagođavaju postojeći nacionalni narativi i mitovi koje političke elite nerijetko koriste u svrhu promocije vlastitih agendi. Bilo da je riječ o razini individualca ili kolektiva, najčešće ćemo nastojati održati dominantan sistem značenja da bismo održali postojeću percepciju vlastitog odnosno kolektivnog identiteta. Elementi koji ugrožavaju taj sistem ujedno destabiliziraju postojeći identitet, slijedom čega ćemo ih na neki način pokušati odstraniti ili makar potisnuti. Spomenici su svojevrsni kondenzatori narativa i sjećanja bitnih za određenu kulturu u danom periodu. Dakako, spomenici te konkretno prakse memorijalizacije nisu lišeni problema. Lea David tako u svojoj nedavno prevedenoj knjizi “Prošlost nas ne može izliječiti. Propisano sjećanje – opasnosti standardizacije u ime ljudskih prava”, između ostaloga problematizira načine na koje je ideja “ispravne” memorijalizacije postala imperativ. Pritom ističe neke od efekata institucionalizacije pristupa tzv. suočavanja s prošlošću na ranjive zajednice, kao što su zamagljivanje granica između nacionalnog i individualnog što posljedično osnažuje kategorije nacije i etniciteta. Također dovodi do kompetitivne viktimizacije, odnosno pitanja tko je veća žrtva, što rezultira formiranjem hijerarhija koje dalje reproduciraju nejednakost.

Pomalo očekivano, ali i potpuno ironično, Rusi su ti koji izjednačuju svoju agresiju na Ukrajinu s borbom Sovjeta protiv nacista. Kako tumačite da je došlo do ovoga obrata: svi se u ovom ratu pozivaju na antifašizam, odjednom se zamagljuje granica što taj pojam jest… Vidite li tu opasnost?

Vjeran Pavlaković: U ovom post-truth razdoblju, da, ruske razloge za invaziju smatram vrlo ciničnim i odrazom mnogih populističkih trendova koje smo vidjeli u prošlom desetljeću. Naravno da su politika i političari, pogotovo oni autoritarni, uvijek iskrivljavali istinu kako bi postigli svoje geopolitičke ciljeve. Ali, uz sve lekcije i kolektivno sjećanje traumatičnog 20. stoljeća, još uvijek je šokantno vidjeti ovakvu vrstu priče koja izlazi iz Kremlja kako bi opravdao svoju agresiju. Zapravo nalazim mnogo paralela s tvrdnjama Slobodana Miloševića da su se Srbi u Hrvatskoj borili protiv još jednog ustaškog genocida 1990-ih, i aktualnom retorikom iz Vučićeve Srbije da u Hrvatskoj postoji ustaška vlast. Riječi su važne, a produljena eksponiranost putem medija, osobito kad je poluslobodna, može imati dugoročne negativne posljedice za poticanje normalnih regionalnih odnosa. Što se tiče Ukrajine, nedvojbeno je da tamo ima nacionalista i radikalno desnih elemenata u društvu i političkom sustavu, ali Rusija ih sigurno ima isto toliko, ako ne i više. Također, svakim danom vidimo da rat ima sve manje veze s nekom vrstom borbe protiv nacista, a sve više s imperijalističkim planovima za teritorijalno širenje i negaciju Ukrajinaca kao nacije.