Dobar dio godine provodim u Istri, u malom mjestu u unutrašnjosti. Ovdje ljudi govore nekim čudnim jezikom za koji su uvjereni da je hrvatski. Kad sam ih prvi put čula u gostioni prije više od tri desetljeća, jedva da sam razumjela pokoju riječ. Da bih se sporazumjela s mještanima, morala sam govoriti - talijanski! Ali i talijanski su govorili jednako tako iskvareno kao i hrvatski. Naime, u oba se slučaja radilo o rijetkom dijalektu.

Moje je jezične frustracije riješio jedan ovdašnji dječak. Kad sam ga pitala koje sve on jezike govori, odgovorio mi je: slovenski, talijanski i - domaći! Ne samo da je time izbjegao diskusije oko imena jezika, nego je mi je, na svoj način, ukazao na to da i on i ja govorimo istim jezikom, jer se inače ne bismo mogli sporazumjeti, ali on upotrebljava jednu njegovu podvarijantu, odnosno 'po domaći'. Ma, važno je da se razumijemo, odmahnuo je klinac rukom, shvaćajući da je, bez obzira na ime, sporazumijevanje bit svakog jezika.

Puno kasnije često sam se s tim fenomenom 'domaćeg' jezika susretala u inozemstvu. Rasuti po svijetu, izbjeglice iz bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnost, vjerojatno bez želje da polemiziraju s političkim odlukama o njegovom imenu, porijeklu ili strukturi, jezik kojim su se služili zvali bi spontano 'naš jezik'. Ne vjerujem da nisu, baš kao i ovaj dječak, bili svjesni razlika koje postoje u tom 'našem jeziku' - ili jezicima - ali im je daleko važnija bila njegova funkcija.

Pravo govoreći, od 'domaćeg' jezika, ili pak čakavskog dijalekta kojim je govorila moja mamica (baka u dijalektu!) s Krka – da ne ostanemo samo na Istri – bolje sam razumjela srpski, iako sama na tom jeziku ili 'jeziku' nikada nisam pisala. Sličnost hrvatskog književnog jezika sa srpskim veća je nego s dijalektalnim hrvatskim. No govoriti o jeziku u nas nije moguće izvan okvira politike, pogotovo ne u novouspostavljenoj državi koja kao država-nacija gradi nacionalni identitet upravo na razlikovanju (porijekla, kulture, jezika…) od susjeda. Iskusila je to i dr. Snježana Kordić sa svojom nedavno objavljenom knjigom 'Jezik i nacionalizam'. Ova lingvistica piše da su, prema lingvističkim mjerilima, hrvatski i srpski jedan jezik. 'Granična zona uvrštavanja u isti jezik nalazi se između 75 i 85 posto međusobne razumljivosti. Hrvatski i srpski čak su iznad tog postotka, i to se ne dovodi u pitanje', izjavila je Kordić nedavno u jednom intervjuu.

Ali što je lingvistička nauka ili stvarnost prema ideologiji?

Svi se još sjećamo kako je jedna od prvih knjiga objavljenih u novostvorenoj Republici Hrvatskoj bio Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika (1991). Uskoro su se pojavili i službeni sudski tumači i prevoditelji sa srpskog na hrvatski – što je tada možda i trebalo, ali više s hrvatskog na hrvatski, zbog različitih krugovala, zrakomlata i sličnih 'korienskih' izmišljotina. Pa su zatim neko vrijeme iznova prevođena književna djela koja smo prethodno bez problema pročitali na srpskom, da dalje ne nabrajam... Uglavnom, vrhunac apsurda prevođenja bili su srpski filmovi. Kad su se, relativno nedavno, počeli prikazivati u kinima, isprva su bili titlovani. Na veselje publike, koja se tom jezičnom čistunstvu, prijevodu hljeba u kruh, primjerice, uglavnom smijala kao dobrom vicu.

Naravno da se Hrvati i Srbi razumiju i naravno da, kako kaže dr. Kordić, 'nismo manje Hrvati zato što govorimo isto kao i Srbi'. Međutim, taj i slični stavovi, ma koliko znanstveno utemeljeni bili, nisu politički korektni. Vidjelo se to i po uzbuđenim duhovima akademika i ostalih jezičnih čistunaca koji su se prilično usplahirili oko njene knjige. Jer dovoditi u pitanje zastarjelu tezu da je jezik jedan od temelja države, da jezik, nacija i država trebaju biti jedno te isto, dovoditi u vezu njemački nacizam, hrvatski nacionalizam i jezični purizam – to već sliči na rušenje temelja ne samo hrvatskog identiteta, nego i, kako je rečeno, samih 'temelja hrvatske državnosti'.

Srećom, identitet je ionako promjenjiva kategorija, a ni hrvatska država ne čini se tako krhkom da bi je mogla srušiti dr. Kordić, sve kad bi joj to bila namjera, a nije. Razlikovanje ideološko-političke manipulacije jezikom (bilo u smislu nacionalizma ili unitarizma) od jezika samog, naravno da je dobro i poželjno. Očito da je knjiga 'Jezik i nacionalizam' više nego dobrodošla da uzdrma uspavanu močvaru ustaljenih i naoko neupitnih dogmi oko jezika. Autorici za utjehu, pitanje je bi li se ovako kritički intonirana knjiga, bez obzira na znanstvenu argumentaciju, prije 15 godina uopće mogla pojaviti.

Daleko od toga da ne treba raditi na očuvanju materinjeg jezika, ma kako se taj zvao. U tom smislu zanimljivo je uočiti u hrvatskom, 'domaćem', 'našem' jeziku – a vjerojatno i u crnogorskom, bosanskom ili srpskom jeziku ili varijanti – zastrašujući porast nepismenosti. Drugim riječima, ni vlastita država ni nacija pa ni vlastiti (čist ili nečist) jezik ne garantiraju pismenost. Samo izgleda da to, za razliku od rasprava oko razlika i sličnosti, nikoga previše ne brine.