Intimistička predstava 'Tvoj glas ne govori o ljubavi' u režiji Marine Petković Liker, koju je Kazalište slijepih i slabovidnih osoba Novi život premijerno izvelo u subotu u Studiju Chekhov, donosi na scenu vrlo tankoćutno, emocionalno putovanje u kojem četvero izvođača propituje, na trenutke lucidno, razvojne faze ljubavi. Također se bave pitanjem komunikacije u odnosu, posebno onim nesvjesnim, neverbalnim porukama i njihovim značenjima, a to čine pretakanjem i prožimanjem dokumentarnih i fiktivnih dionica te improvizacija. Rezultat je čudesan: na sceni izranja u vrlo specifičnoj izvedbenoj koncepciji neki paralelni svemir čistih emocija, zanemaren ili nevidljiv u svakodnevnici.

Redateljicu Marinu Petković Liker od prvih predstava prati glas autorice koja ima jedinstven kazališni rukopis i senzibilitet. Uz režiju je diplomirala fonetiku i komparativnu književnost, što znači da se paralelno bavi s tri različita, a opet povezana područja. Predstave radi u ciklusima, a do sada je režirala više od 30-ak istraživačkih kazališnih projekata, često u neformalnim prostorima, ali i u Teatru & Itd i ZKL-u. Istodobno se bavi ženskim principom oblikovanja, odnosno strukturiranja femininog unutar umjetničke prakse. Također je voditeljica Umjetničke organizacije Četveroruka, koja joj služi kao platforma za istraživanje novih polja komunikacije. Uz sve to predaje scenski govor i glas na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Sve to potvrdila je i ovom prvom suradnjom s Kazalištem slijepih i slabovidnih osoba Novi život, najstarijim teatrom takve vrste na svijetu. Predstavu je smjestila u relativno skučen, nekazališni prostor Studija Chekhov na Stojedinici, u koji stane 40-ak gledatelja, koji s tri strane okružuju četvero izvođača - Ružicu Drenški, Marija Glibu i Anitu Matković iz Kazališta slijepih i slabovidnih osoba Novi život te gosta Dušana Gojića, umirovljenog glumca HNK. Prema zamisli scenografkinje i kostimografkinje Ane Paulić, na sceni su samo fotelje, stolić i kauč te sugeriraju jednostavnu i ničim personaliziranu dnevnu sobu. Zbog blizine publike i izvođača stvara se atmosfera bliskosti i zajedništva, koju glumci potiču pokušavajući okuražiti gledatelje da i sami ispripovijedaju svoja ljubavna iskustva. To se, naravno, ne događa, ali taj pokušaj uspostavljanja interakcije s publikom, posebno Gojićevo nagovaranje i šarmantno provociranje gledatelja, ostavlja dojam da je i sama sudionik tog emocionalnog putovanja. S druge strane, taj efekt uronjenosti u predstavu potiče gledatelje da se prisjete i pozabave vlastitim emocijama.

Predstava ne donosi ljubavnu priču klasične dramske strukture, nego u formi fragmentarnih isječaka (dramaturginja Maja Sviben) istražuje emocije i misli s kojima se suočavamo u ljubavnoj vezi, od prvog susreta ('kad sam lebdio iznad zemlje'), preko čežnje, nadanja i očekivanja, do nesporazuma, svađa, sukoba i konačno burnog kraja. Tema naizgled banalna i mnogo puta eksploatirana, međutim u ovom slučaju prikazana vrlo inovativno, poticajno i originalno. Nema tu puno događanja ni akcije. Nema ni politike ni ekonomske krize. Naglasak je na emocijama i razotkrivanju unutrašnjih svjetova stvarnih ljudi koji na različite načine doživljavaju ljubav. Sve je tu, i parfem, i vino, i duhoviti stereotipi o rodnim ulogama ('red je da se ona nećka, a on navaljuje'), napetost raste, a mi, poput voajera, pratimo rastvaranje jedne, odnosno više ljubavnih veza, koje su, premda u fragmentima, ispričane iznimno životno i sugestivno.

Tekst je dijelom dokumentaran, tj. nastao je kao plod istraživačkog rada na radionicama, u koji su izvođači unijeli svoja iskustva, doživljaje i razmišljanja o ljubavi, a dio je i rezultat glumačkih improvizacija, što tvori vrlo životnu i emocijama natopljenu cjelinu. Emocionalni, psihički i misaoni procesi likova/izvođača predočeni su preplitanjem i poigravanjem dokumentarnim, fiktivnim i improviziranim dionicama, koje izazivaju salve smijeha, čime se postiže različitost i razigranost izvedbi te autentičnost i životnost karaktera. No najveća vrijednost predstave je u tome što nas uvlači u različita iskustva ljubavi i suočava s neverbalnom komunikacijom, onim unutrašnjim znakovima koje nesvjesno odašiljemo osobi s kojom želimo uspostaviti ljubavni odnos.

Naime predstava ne raščlanjuje samo pitanja, kao što su rađanje ljubavi ('kod djece i u staračkom domu sve je jednostavno, a između ta dva razdoblja sve je komplicirano'), što ljubav budi u nama, tko je u prednosti – onaj koji voli više ili onaj koji voli manje, čega se bojimo u ljubavi, koliko tajming utječe na (ne)realizaciju ljubavi te što je s neuzvraćenom ili nedopuštenom ljubavi, nego istodobno definira, kao što i naslov kaže, da 'tvoj glas ne govori o ljubavi'. Je li moguće riječima na adekvatan način izraziti ono što osjećamo, znamo li odgonetnuti neverbalne znakove koje nam šalju drugi ljudi, jesmo li svjesni svojih neverbalnih poruka i, naposljetku, može li se riječima na adekvatan način izraziti ono što osjećamo - samo su neka od izazovnih pitanja koja nam servira ova predstava.

Može se reći da je Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život predstavom 'Tvoj glas ne govori o ljubavi' dobilo iznimno zanimljivu predstavu u kojoj se na tematskoj razini bez velikih riječi, filozofije i intelektualiziranja slavi ljubav, a istodobno se u kazališnom kontekstu istražuje bliskost između izvođača, likova i publike te pomiču granice između dokumentarizma i fikcije.