Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo izuzetno su uigran umjetnički tandem, što i nije neobično, jer zajedno nastupaju 20 godina. Ovog će vikenda u Pogonu započeti ŠAHTO-KULTURA, njihov rođendanski poklon ovoj ustanovi, u kojem pod njihovim vodstvom sudjeluje pedesetak umjetnica i umjetnika. Prema dostupnoj najavi znamo da će ŠAHTO-KULTURA, monumentalna izvedbeno-izložbena akcija, trajati od 7. do 24. rujna i da će za to vrijeme biti izvedene tri predstave, a održat će se i isto toliko radionica šahtofonije. Iskoristili smo taj povod ne bismo li popričali s Indošem i Vrvilo, uhvativši ih u jednoj od pauzi između proba, i saznali sve o ovom radikalnom projektu. Opušteni razgovor na terasi Pogona trajao je dugo i nadmašio gabarite prosječnog intervjua, stoga ovdje uglavnom donosimo pitanja i odgovore usko vezane uz ŠAHTO-KULTURU.

Možemo li krenuti od kraja? Što je ŠAHTO-KULTURA? Kako biste je predstavili onima koje zanima, a posebno onima koje ne zanima?

Vrvilo: Svi su pozvani, to je najvažnije! Širimo kulturu koja se temelji na 'šahto', što je u ovom slučaju naziv za instrumente, za cijeli instrumentarij, ali je i naziv za kulturne politike na koje mislimo ovim neobičnim trudom na nezavisnoj sceni, u ovom slučaju u okviru Pogona - doma nezavisne kulture. ŠAHTO-KULTURA je rođendanski program Pogona koji promovira mogućnost i nadu da se može raditi i takva netipična kultura, umjetnički, u trajanju. Tu, na plakatu Damira Gamulina, vidimo spiralu ranog Indoševog instrumenta iz 2009. godine - zvali smo ga 'Anti-Edip' - to je bio rani šahtofon bez 'šahta', i tada nam je, u naslovu predstave 'Anti-Edip: Anarhizam i šizofonija', značio dijagram bijega šizofonije. Nakon tog instrumenta Indoš je pojam 'šizo', zamijenio pojmom 'šahto'. Znači, ovo je neki tip deteritorijalizacije kulture uz pomoć šahtoinstrumentarija, šahtomišljenja, šahtosongova, šahtofilozofije i, recimo to tako, naše šahtoizvođačke prisutnosti.

Evo, što bi bilo šahtomišljenje?

Vrvilo: U ovom slučaju je usko vezano uz predmete koji su šahto-instrumenti. Oni su nam u ovom slučaju presudni, jer ŠAHTO-KULTURA, najjednostavnije, obuhvaća proces od 2009. godine i našeg zajedničkog rada, ali prvenstveno Indoševo uranjanje u proizvodnju instrumentarija za takvu vrstu glazbe, pokreta i dramaturgije, koja je u nekom slučaju čista šahtofonija, a najčešće u to ekstremno-muzičke predstave. U monumentalnom obliku one čine šahto-grad, podzemni umjetnički grad, ili ŠAHTO-KULTURU. Možda Indoš može reći više...

Ne bi bilo loše!

Indoš: Možemo reći da se nadahnuće za proizvodnju šahtofonija, šahtofonskih instrumenata i, na kraju, tog pojma ŠAHTO-KULTURE nalazi u dva osnovna principa. Jedan je jako vezan uz futurističku umjetnost u Italiji, odnosno izum intonarumorija Luigija Russoloa. Drugi je vezan uz naše krajeve, odnosno uz ono što je Guberina radio u SUVAG-u s Pansinijem. Dakle taj instrumentarij i ti šahtofoni se pokreću po podzemnom principu koji je najviše nalik Guberininim izumima verbotonalne metode, radu s bojama i vibracijama, a Pansini je to znanstveno utemeljio. Russolo je radio s inžinjerom zvuka na prozivodnji intonarumorija - on i Marinetti su imali umjetničku namjeru da ti instrumenti budu sastavni dio futurističke opere, odnosno da uđu u opernu zgradu, da uđu u simfoniju, da uđu u taj kontekst, da akademski muzičari u jednom trenutku dopuste da se pojave intonarumoriji i da unesu kroz tu buku novu kompoziciju u njihov rad. Tako je nastala prva futuristička opera 'Pad avijatičara', s intonarumorijima unutar svog koncepta. U ovom slučaju, što se tiče umjetničkog koncepta, naš rad odustaje od znanstveno utemeljenih principa u upotrebi šahtofona. Dakle mi ne angažiramo stručnjaka za zvuk koji će točno odrediti koja žica opruge treba biti koje debljine i kojeg promjera. Imamo četiri osnovne boje - crvena, žuta, zelena i plava – koje označuju svaku oprugu, a tim označavanjem svake opruge se nameće partiturni predložak kako će se opruge koristiti, odnosno hoće li se koristiti brzo i glasnim potezom, tihim i sporim, sjeckavo i brzo ili dugo, sporo i tiho. Tu uvodimo jednostavni algoritam s brojkama gdje brojke u partituri određuju duljinu trajanja opruge, zvuka opruge. Opruga se hvatom ruke zaustavlja i tu prestaje njen zvuk, dolazi na red druga opruga. Između imamo ritam-pauze koje obično radimo njihanjem šaht-poklopca ili udarcima nogu o pod. I tako izvodimo partituru, od početka do kraja. S tim da treba reći da su te boje u uskoj vezi s glasom, koji također dobiva zakonitosti koje koristimo. Dakle tekst je obojan tim bojama i svaki od izvođača zna kako će interpretirati riječ koja dolazi. Riječi su u rezovima i rijetko ih kada pustimo u cijeloj rečenici, ali ih pustimo da bismo pomogli pri razumijevanju našeg materijala. Taj sistem funkcionira, kako s odraslim osobama, sa starijim osobama, tako i s djecom.

Vrvilo: Ovo što Indoš sada govori je princip koji uglavnom primjenjujemo radionički. Izvedbeno je to samo jedan mali dio naše izvedbe...

Indoš: Ali može biti i samostalan.

Vrvilo: Tada je samo šahto-performans.

Indoš: Samo šahtofonija.

Vrvilo: To je princip rada za djecu i za odrasle na šahtofonskim radionicima. Te tri radionice koje ćemo imati u sklopu ŠAHTO-KULTURE se temelje na jednostavnom logaritamskom principu, gdje mi neki tekst, a to može biti jedna rečenica, Kamovljeva natuknica, koju je Indoš pretvorio u partituru. Ona je tom jednostavnom metodom postala struktura za glas i struktura za instrument.

Indoš: To znači da jedna rečenica koja inače zauzima dva retka u šahtofonskom formatu zauzima 52 retka.

Vrvilo: To je drugi tip letrizma, cut-upa, rezanja, montaže riječi, slova, elemenata, koji samim ponavljanjem, igrom s glasnoćom i tišinom te s neobičnim naglašavanjem i zajedničkim umjereno pjevnim govorenjem stvara u toj maloj strukturi precizan ritam. Nama je u predstavi ta metoda jedan od načina na koji radimo s tekstom, tijelom i zvukom. Kad radimo tzv. ekstremno-muzičko kazalište, onda radimo sa stilski različitim glazbenicima kao što su Ivan Bilosnić Bic i Nino Prišuta iz grupe SexA, Damir Prica Kafka i Andreja Kurelec Košavić iz Cul de sac, Darko Begić, Ivan Vinski, Mario Barišin i Gordan Dorvak iz Trobecovih krušnih peći, kao i Eva Badanjak iz grupe Žen, koji sviraju na vlastitim instrumentima. Mogu svirati i na cijeloj instalaciji, što je bliže glazbi nego buci šahtofonije.

Indoš: Mi vjerujemo da je ta buka ugodna za čuti, ugodna je za kontakt ruke. Ja vjerujem da ima neki ljekoviti princip u tome - povući rukom oprugu, staviti ruku na oprugu.

Vrvilo: Bitno je naglasiti da se radi o različitim metodama kako raditi s tekstom. Mi radimo s puno teksta. Tekstovi s kojima radimo vrlo često imaju filozofske izvore, dokumentarističke izvore, naprimjer dvije kolumne Ulrike Meinhof, ali radimo i s dokumentarističkim materijalima o velikoj željezničkoj nesreći koja je ’74. bila u Zagrebu. Znači, radimo s novinskim tekstovima, esejima i tekstovima književnica, našim tekstovima koje pišemo za partiture. Razmišljamo kako će izvođači raditi songove od tih materijala, partiturne šahtofonije ili će ih dijaloški - ili drugačije - obrađivati. Naš je veliki izazov kako na takve šahtonačine raditi s tekstom, pokretom i zvukom te kako od svega toga napraviti formu koja će biti začudna i snažna.

Ne znam koliko će ovo biti prijemčivo ljudima.

Vrvilo: Mislim da cijela senzorika djeluje, bez obzira što radimo na zgušnjavanju materijala. To su gusti i izrezani, na različite načine prožeti tekstovi, koji ne služe samo tome da budu razumljivi.

Indoš: U pravilu, po završetku predstave, publika nahrli na instalaciju i želi sve probati, želi proizvoditi zvukove onako kako je vidjela i želi čitati tekst na taj način. Dakle publika pokazuje veliku znatiželju, a nama je to vrhunac izvedbe - kada ljudi nahrle na tu instalaciju.

Dakle te partiture služe da se zapamte koraci u predstavi.

Vrvilo: One služe i da se može zborski govoriti. Količine i tekstualni principi se zaista ne mogu naučiti napamet.

Indoš: Mi se time bavimo - proizvodnjom tekstova koji se ne mogu naučiti napamet.

Vrvilo: Riječ je o pretjerivanju, često imamo 70 stranica partiture.

Indoš: Recimo, za jednu partituru je meni trebalo mjesec dana pisanja po pet-šest sati dnevno. Ispale su 82 strane, koje je bilo nemoguće izvesti, to bi u predstavi trajalo dva i pol sata, pa smo uzeli osam strana za izvedbu, a ostale smo drugačije napravili. Radi se o ogromnim rolama, rolama od 12 metara.

Vrvilo: Naš je princip da radimo ogromno istraživanje. Tema nas uvijek odvede u NSK, gdje krenemo istraživati periodiku iz aktualnog razdoblja. Uvijek proizvedemoveliki višak materijala za koji zaključimo da je za buduću izložbu.

Šteta da se baci!

Vrvilo: Vrlo često taj materijal uđe u nešto drugo, u neku drugu predstavu - to je prirodno. Sve to proizlazi iz prekarne pozicije nezavisne scene gdje rijetko imamo priliku za duge probe za svaki pojedinačni rad. Radimo više projekata godišnje, a istraživanja se prelijevaju jedno u drugo. Nemamo mogućnost za normalne kazališne probe sa cijelim ansamblom, ali ovaj princip rada omogućuje da smo neprestano u procesu i da se čak instrumenti recikliraju - znači, ova instrumentalna kompozicija koja je sada željeznička nesreća je u drugom obliku bila Amindra Ivana Martinca u predstavi 'Filmska teka'. Radimo sa svim što imamo. Na izložbenim izvedbama Šahto-kulture bit će izloženo više od onog što ćemo izvoditi, jer bi bilo vremenski nemoguće sve izvesti. Mnoge stvari će publika moći vidjeti u izložbenom kontekstu.

A kako ste došli baš do Ulrike Meinhof?

Vrvilo: Uvijek! To je vječni povratak.

Indoš: Mislimo da je njen rad prije odlaska u ilegalu bio ono što je Brecht radio između dva rata i malo poslije, da je ona nastavila jednako originalno i snažno u svojim kolumnama i svojim radio dramama, scenariju za film i u političkim nastupima na njemačkoj televiziji. Mi u njoj vidimo veliku angažiranu umjetnicu, koja je odabrala jednu bespovratnu situaciju za sebe i oduzela nam mogućnost da se na njenom radu razvijamo kao humana ljudska bića. Ne možemo podržati militantni i oružani dio koji je uslijedio poslije, ali možemo raditi s tim očajem.

Vrvilo: Ovo je trenutak da spomenem da se sve tri naše predstave u ŠAHTO-KULTURI bave poezijom katastrofe. Pitanje je može li se uspostaviti poetski odnos prema katastrofi. Vraćamo se Aristotelovom početku, po kojem nije moguće raditi znanost katastrofe, ali je moguće baviti se filozofijom katastrofe. Odlučili smo se za ekstremno-muzičku poeziju katastrofe za sve tri predstave. Jedan od tekstova koji nam je cijelo vrijeme bio blizu je anketni odgovor Danijela Dragojevića, 'Revolucija i tragedija' iz ’68., gdje se on, govoreći o revoluciji, opredjeljuje za poeziju.

Indoš: Kao što i August Cesarec, sa čijim smo zapisima sa suđenja i zatvorkim pismima često radili, u trenutku kad ga odvode na strijeljanje, za sobom baca papirić na kojima piše 'August Cesarec, književnik'.

Dakle radi se o prilično aktualnoj situaciji - imamo dvije ratne katastrofe, u Gazi i Ukrajini, a tu je i klimatska katastrofa.

Vrvilo: Naš prvi rad, 'Panika pod suncem', posvećen je Branku Ve Poljanskom, koji je naš povijesno-avangardističkom zenitističkom pjesniku, koji se imenovao 'Poljanski' po krajoliku iz djetinjstva, Majskim Poljanama gdje je rođena njegova majka, kod rječice Maje.

Gdje je bio potres.

Vrvilo: Kao i 1907. godine!

Indoš: Taj potres je bio važan Mohorovičiću za njegovu teoriju diskontinuiteta potresa, da se potres valovito kreće, odnosno da skače i dolazi od potresnog ognjišta na Majskim Poljanama do Strasbourga. Hoćemo reći da mi tu poeziju 'potresujemo' s njegovim znanstvenim elementima, ali i s nekim elementima iz povijesti - otkrićem prvog seizmografa.

Vrvilo: Znamo koliko je aktualna ta situacija!

Indoš: Nijedna pjesma Poljanskog nije 'nepotresena' s naše strane.

Vrvilo: A i već je njemu intimno 'potresena'! Znači, mi se bavimo osobnim katastrofama i zajedničkim, kolektivnim katastrofama, koje su 'katastrofe krajolika'. I životni je put Poljanskog bio izuzetno potresen. Kao i kompozitora kojeg je odabrao kada je dvadesetih u Sloveniji radio manifestni časopis Svetokret - Marija Kogoja - kao osobu blisku zenitistima. Po Kogojevim 'Bagatelama' ili 'Malenkostima' naši su glazbenici napravili varijacije na Kogojeve i naše teme, koje se prožimaju s izvedbama Vilima Matule, Siniše Labrovića, Adriane Josipović i Ivane Pedljo.

Činite se kao jako dobro uigrana kombinacija, nadopunjujete si odgovore. Kako ste krenuli u suradnju?

Indoš: Mi smo od 2004. do 2016. godine imali izuzetnu podršku u Studentskom centru s osnivanjem Kulture promjene - zahvaljujući Nataši Rajković. Napravili smo manifestnu predstavu Teatra &TD 'Kineski rulet', koja je trebala promijeniti paradigmu onoga što se smatralo da je teatar u Teatru &TD, u tom trenutku.

Vrvilo: Teatar &TD je imao različite povijesti, koje su bile izuzetne...

Indoš: I manje izuzetne! Mi smo trebali postaviti tu paradigmu i radili smo je s Anom Karić.

Vrvilo: S Vilimom Matulom i glumcima i glumicama koji su u tom trenutku bili u ansamblu Teatra &TD, uz Anu Karić to su bili Tvrtko Jurić i Nataša Dangubić.

Indoš: Mi smo tu radili više od deset godina, u tim izuzetno, za nas, privilegiranim uvjetima. Mogli smo imati reprize, proizvodnju instalacija i instrumenata, nabavku materijala... Imali smo grijanu prostoriju s ventilacijom, za beskrajne probe.

Vrvilo: Za 20 izvedbi! Sve ono što nezavisna scena nema.

Indoš: Što je padom Kulture promjene 2016. godine nestalo. Ljudi bi čak dobili honorar! Rajska situacija za nezavisnu scenu.

Mi mlađi se sjećamo koncerata koje je Mate Škugor tamo radio, nakon čega je uslijedio pad u koncertnoj ponudi Zagreba.

Indoš: Taj gubitak je nenadoknadiv.

Vrvilo: Znači, Indoš me je pozvao u predstavu 'Kineski rulet' i nakon toga nismo prestali raditi zajedno.

Na kraju, je li ova ŠAHTO-KULTURA koju ste pripremili Pogonu poklon za 15. rođendan?

Vrvilo: Je, to si jako lijepo rekao, to cijelo vrijeme govorimo! Kad smo bili pozvani da budemo dio rođendana, htjeli smo napraviti najviše što možemo. Mi smo cijelu našu godišnju produkciju stavili u ovaj projekt. Htjeli smo svu našu energiju darovati i pokazati koliko daleko može otići jedna od grupa nezavisne scene. Napravili smo šahto-festival. Ne bismo htjeli da nam je ovo jedina ŠAHTO-KULTURA.