Ján Jankovič, rodio se 21. srpnja 1943. u Považkoj Bystrici, a umro je u slovačkom glavnom gradu 12. lipnja ove godine, priopćila je u četvrtak Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU.

Na Sveučilištu u Bratislavi Jankovič je diplomirao slovački jezik i povijest te srbokroatistiku, gdje je 1974. i doktorirao disertacijom "Restauracija, zajednička tema Antuna Nemčića Gostovinskoga i Jána Kalinčiaka". Najveći dio karijere proveo je u Institutu za svjetsku književnost Slovačke akademije znanosti.

Istaknuto je da je kao znanstvenik Jankovič bio vrstan komparatist iznimno upućen u hrvatsku književnu baštinu te je najsuvremenijim metodama ispitivao prožimanje dviju kultura - hrvatske i slovačke, pronalazeći u svojim istraživanjima malo poznate ili posve nepoznate dodirne točke.

Među njegovim brojnim djelima naročito se ističu monografije "Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi do 1938. godine" (Bratislava, 1997), "Stanislav Mečiar - kroatofil" (Bratislava, 2001.), "Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi II - 1939 - 1948" (Bratislava, 2002.) "Lijepa naša je i naša, I. i II." (Bratislava, 2001. i 2005.)

Autor je pedesetak kroatističkih znanstvenih studija, predgovora i pogovora u slovačkim edicijama hrvatskih pisaca te niza natuknica u slovačkim enciklopedijama i leksikonima o Hrvatskoj i Hrvatima.

Jankovič je preveo prozu Marije Jurić Zagorke, (brojni romani u četrdesetak izdanja), Branka Belana, Ludwiga Bauera, Pavla Pavličića, Ivana Aralice, Hrvoja Hitreca, Jože Horvata, Mire Gavrana i Nedjeljka Fabrija, poeziju Maka Dizdara i Slavka Mihalića te drame Milana Grgića, Fadila Hadžića, Ivana Kušana, Milana Begovića, Iva Vojnovića i Mire Gavrana (petnaestak djela).

Bio je dobitnik Inine godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2003. Za dopisnoga člana HAZU izabran je 2006.