Kako prenosi Booksin portal, umro je Charles Simic.

Rođen je u Beogradu 1938. godine, a sredinom pedesetih godina preselio se s roditeljima u Chicago. Prve pjesme objavio je 1959. godine u časopisu Chicago Review. Njegova prva zbirka poezije "Što trava govori" ("What the Grass Says") objavljena je 1967. godine. U vrlo kratkom vremenu, Simicev je rad, uključujući izvornu poeziju na engleskom jeziku i prijevode značajnih jugoslavenskih pjesnika, počeo privlačiti pozornost kritičara.

U svojoj plodnoj karijeri objavio je sedam knjiga eseja, memoare, brojne prijevode i preko dvadeset zbirki poezije, a dobitnik je niza književnih nagrada.

Njegove najznačajnije zbirke su "Beskrajni blues" (1986.), "Selected Poems: 1963 – 1983" (1990.), "Svijet se ne završava" ("The World Doesn’t End"), za koju je 1990. godine osvojio Pulitzerovu nagradu, "Hotel Insomnia" (1992.), "Vjenčanje u paklu" (1994.), zatim "Šetnja sa crnom mačkom" (1996.) koja je bila u finalu Nacionalne nagrade za poeziju, "Jackstraws" (istaknuta knjiga godine u New York Timesu 1999.), "My Noiseless Entourage" (2005.), "Nove i odabrane pjesme: 1962-2012" (2013.), "The Lunatic" (2015.), "No Land in Sight" (2022.).

Godine 2005. dobio je pjesničku nagradu Griffin, a žiri je, između ostalog, naglasio kako se "u središtu njegove umjetnosti nalazi razoružavajuća preciznost, koja se nikad ne smije zamijeniti s jednostavnošću".

Tečno je govorio više jezika i prevodio djela drugih pjesnika s francuskog, srpskog, hrvatskog, makedonskog i slovenskog jezika. Na engleski jezik preveo je knjige pjesama Vaska Pope, Ivana V. Lalića, Ljubomira Simovića, Milorada Pavića, Branka Miljkovića, Novice Tadića, Radmile Lazić, kao i antologije moderne srpske poezije. Za svoj prevoditeljski rad dobio je dvije međunarodne nagrade PEN-a.

Od 1973. godine bio je profesor engleskog jezika na Sveučilištu New Hampshire. Bio je stalni kritičar časopisa New York Review of Books i London Review of Books.

Više pročitajte ovdje.