Bogati umjetnički opus Vlaste Delimar uključuje čitav niz provokativnih i snažnih performansa u kojima propituje tijelo, intimnost, društveno okruženje i ljudske odnose. Još se od prvog samostalnog performansa 1980. u Galeriji SC profilirala kao jedna od ključnih protagonistica na sceni. Uoči otvorenja izložbe u prostoru Galerije Bačva održala je performans 'Ah moji umjetnici, moji ljubavnici' u suradnji s Milanom Božićem i opernim pjevačem Nevenom Palečekom Papagenom. Performans je baziran na sjećanjima umjetnice na umjetnike s kojima je kroz zajedničke razgovore, druženja i iskustva stvarala.

Za koji biste vlastiti rad u proteklih 40 godina mogli reći da vam je najdraži?

Ne mogu izdvojiti samo jedan svoj rad, svi su mi podjednako dragi, ali ako bih baš morala izdvojiti možda bi to bio 'Pravo na orgazam iznad 60' jer je to rad koji je publika najbolje prihvatila u cijeloj mojoj karijeri. Pretpostavljam da je to zato jer su se mnogi poistovjetili s temom. Problematizirala sam spolni život osoba treće dobi jer je to posve zanemareno, ne samo kod nas nego i u svijetu. Mnogi smatraju da ljudi treće dobi nemaju potrebu za spolnim životom.

Taj performans možda nije bio previše vidljiv među galerijskom publikom, ali je bio vidljiv među općom populacijom jer sam namjerno izašla s njim među ljude, na ulice, u izloge dućana, u javne prostore – u Berlinu je to bio izlog knjižare, u Novom Sadu također, a u Zadru dućan s odjećom…

Nije ih bilo kalo pronaći, mnogi su me odbili jer nisu željeli takav performans u svom izlogu.

Socijalna isključenost osoba treće dobi mi se čini sveprisutna i ne odnosi se samo na spolnost.

Stariji kod nas više nigdje ne idu, i to nije pitanje samo siromaštva, nego ljudi nemaju naviku konzumiranja kulturnih sadržaja. Konformizam je jači i sjedenje pred televizorom je većini jedini kulturni sadržaj. Primjerice MSU ima kino Metropolis gdje moj partner Milan Božić i ja često dolazimo, ali nerijetko smo jedini gledatelji u publici.

Tema starijih osoba me zaintrigirala kad sam odlučila napraviti rad, izložbu i performans 'Magda', o svojoj majci, koji problematizira smještaj starijih osoba u domove i to privatne domove za starije i nemoćne. To što se kod nas u Hrvatskoj događa je katastrofa. Odnos prema štićenicima u tim domovima je strašan i nitko o tome ne vodi računa. Privatni domovi doslovno rade što hoće, od formiranja cijena do tretmana ljudi. To su umiraonice starijih osoba. Način na koji se u domovima odnose prema starijima je ispod svakog dostojanstva ljudskog bića.

Kazali ste da je za vas provokacija komunikacija i da što je jača provokacija to je bolja komunikacije. No, dolazi li često do nesporazuma?

Provokacija uvijek može izazvati nesporazum. Ako publika ne prepozna ono što radim, ako nemaju dovoljno informacija.

Uživo nema negativnih komentara, galerijska publika je obrazovana i nikad nije neugodna i nepristojna, ali ja zato volim izaći na ulicu i čuti kako moju umjetnost komentira negalerijska publika. Oni su često zatečeni jer nisu sigurni o čemu se radi, pogotovo ako nemaju nikakvu informaciju. Tražim uvijek frekventne prostore gdje prolazi puno ljudi pa naravno da ih iznenadi kad vide neku ženu u izlogu kako drži natpis: 'Pravo na orgazam iznad 60'. Mnogi to ni ne doživljavaju kao umjetnost, što nije ni bitno. Bitno je da je osoba prepoznala problem na koji želim ukazati. Izlazak među ljude s tim performansom je bilo zaista sjajno iskustvo, ljudi su odlično reagirali uživo. Nešto negativnih reakcija je bilo samo u komentarima na portalima. Ali moje iskustvo je da čak i najvulgarniji komentar daju osobe koje se nisu snašle ili nisu razumjele o čemu se radi, ali kad im se objasni o čemu se radi, više nemaju negativan stav.

Kako komentirate sve češću praksu performativnosti u politici? Na izložbi 'Izbor političkih performansa u Hrvatskoj od 2000. do danas' prije par godina kusots Zvonimir Dobrović odabrao je vaš performans 'Lady Godiva', ali i Sanaderovu ostavku kao ravnopravne političke performanse. Danas je aktivan Dario Juričan…

Meni je Juričan sjajan, svoj umjetnički potencijal je uspio dobro osmisliti i kanalizirati. Dobro mi je sjelo to što on radi, drago mi je da umjetnici i na taj način izražavaju svoju frustraciju i nezadovoljstvo. Mi umjetnici imamo privilegiju da se možemo javno prezentirati i trebali bismo se možda više angažirati i izraziti svoje mišljenje. Ja sam pobunjena od prvih dana svog djelovanja. Treba se buniti svaki dan, a ne jedan dan u godini kad se na Trgu skupi 40 000 u znak podrške učiteljima, a onda ništa. Ako ste nezadovoljni, trebate se buniti svaki dan.

Umjetnici se u zadnje vrijeme sve više bune je ih galerije ne plaćaju za njihov rad i izlaganje.

Pitanje financiranja umjetnika je očito vječno pitanje jer smo o tome još raspravljali i u bivšoj Jugoslaviji i stalno se vrtimo u istom krugu i nikako da se odvrtimo. Slovenija je odmah nakon osamostaljenje riješila taj problem. Ja sam u vrijeme rata 90-ih imala više nastupa po Sloveniji i za svaki bih uredno dobila honorar od 1000 ondašnjih njemačkih maraka za sudjelovanje na izložbi. To je za mene u ono vrijeme bilo fantastično. Ali mi u Hrvatskoj nikako da dođemo do toga.

Možda će se neki umjetnici sada naljutiti, ali često je to pitanje i nas samih. Ako ti se ne plati, nemoj pristati na to. Ja sam odavno počela odbijati raditi performanse koji se ne honoriraju. Ne mora to biti nekakav velik novac, može biti i simboličan iznos, ali honorara mora biti. Ali što se onda događa? Galerije i institucije pronađu nekoga drugog tko će raditi besplatno. Tako da umjetnici i sami sebe zakidaju. Ulaznice za kazališnu predstavu se naplaćuju i to je svima normalno, a za performans se ne naplaćuje jer se svi boje da onda nitko neće doći.

Zato za sebe kažem da sam još uvijek marginalizirana umjetnica, unatoč svoj vidljivosti, jer dok god se moj performans ne naplaćuje kao ulaznica za teatar, ja sam na margini.

Jeste li razmišljali o odlasku u inozemstvo?

Odavno sam odustala od toga da idem vani kao umjetnica jer sam zaključila da ću ovdje bolje živjeti. Nisam željela ići vani i prati suđe u nekom restoranu i rasipati na to svoju energiju.

Često umjetnici imaju neki drugi poziv – Siniša Labrović je radio u školi, Vlado Martek u knjižnici, mnogi su profesori na akademijama…

Onda su to umjetnici amateri jer oni ne žive od svoje umjetnosti, nego im je to hobi, a profesija im je nešto drugo.

Martek kaže da je on samo 10 posto umjetnik, da nije više radikalan kao primjerice Tom Gotovac koji je bio apsolutni umjetnik. A vi?

To je Martekova pjesnička interpretacija koju ima pravo izreći na taj način. Ja mislim da sam ja umjetnica sto posto, kao i Tom Gotovac, mi smo ti luđaci. Ja skoro da nikad nisam bila nigdje zaposlena, čak nemam ni atelje, nego radim u svom stanu, čak ni na to ne gubim vrijeme.

Drugim riječima, život vam izgleda kao i vaš umjetnički rad, ispreplitanje javnog i privatnog?

Apsolutno, iako ne može baš sve biti umjetnost, potrebno je napraviti neki unutarnji odabir. Izlaganje intime ide onoliko daleko koliko procijenim da ima smisla nešto pokazati. Treba to artikulirati, osmisliti i procijeniti koliko ima smisla i za mene i za publiku. Ipak smo okrenuti javnosti i moramo misliti i na publiku. Meni je smiješno kad netko kaže da radi samo za sebe, a ne za publiku. To nije istina jer čemu onda pokazivati nešto, ako radiš samo za sebe! Kad pokazujem svoju intimu, razmišljam i o publici i uvijek pretpostavljam da će se naći netko tko će se identificirati sa mnom.

Kazali ste da je u vrijeme Jugoslavije naša umjetnost bila u skladu sa svjetskim trendovima. Kakva je danas situacija?

Umjetnost u bivšoj Jugoslaviji zaista je bila jednakovrijedna svjetskim trendovima, danas mi imamo fantastičnu umjetnost, ali se i dalje iz zapadne perspektive mi nalazimo na Balkanu, u Istočnoj Europi, i ne doživljava nas se kao umjetnike jednako vrijedne onima sa Zapada. To je nepravda koju sam osjetila i na svojoj koži.

To nije pitanje samo emancipacije nas kao umjetnika, nego je to pitanje politike, a mi sve više postajemo kolonija. I dalje smo na margini i tretira nas se kao društvo koje se može dobro iskoristiti, od jeftine radne snage do prirodnih resursa, a mi smo premala država da bismo se mogli oduprijeti. Čak i da se odupremo opet smo nigdje. Mene zgraža što danas više ne možemo naći svježe voće i povrće u lancima supermarketa, do nas dolazi samo neko sparušena roba od tko zna kud, koja tamo odakle je nije mogla biti prodana, pa je došla kod nas. Užasava me da ne možete više kupiti voćku da je jedra, zdrava i svježa.

Više puta sam i sama doživjela da sam manje plaćena jer sam iz Hrvatske, nego neki umjetnik koji dolazi iz Amerike ili Europe. Pogriješila sam kad sam na to pristala. I u Sloveniji je bilo tako, 50 posto je bila manja tarifa za umjetnike s Balkana, u odnosu na druge.

Radim s jednom galerijom u Beču i moji radovi se tamo već tri godine bezuspješno pokušavaju prodati jer ja ne želim pristati na cijene koje se tamo nude. Mole me da snizim cijenu, ali ne želim, ne želim se više srozavati. Kad bismo zajedničkim snagama svi jednako postupali možda bismo i mogli podići cijenu. Zašto Cindy Sherman vrijedi 50 puta više nego ja? Ne želim više svoje radove davati po prostački niskim cijenama, nešto što vrijedi 20 ne želim prodati za 2. Rekla sam svojoj kćeri, koja će sve naslijediti, da pokuša sve ne rasprodati u bescjenje kad me ne bude više bilo.

Položaj umjetnika s Balkana, dakle, sličan je položaju žena na tržištu rada. Mijenja li se po vašem mišljenju položaj žena?

Po meni su današnje žene u strašno lošem položaju jer patrijarhalno društvo, muški svijet, još uvijek nije osviješten. Odnosi između muškaraca i žena nisu se promijenili. Žena nakon što cijeli dan radi još se kod kuće mora brinuti za djecu, kuhati ručak, spremati, čistiti... Čak i među mojim prijateljima umjetnicima i intelektualcima još uvijek muškarci čekaju da im žene dođu kući i skuhaju ručak. Možda su mlađi muškarci pomalo počeli shvaćati da to tako neće ići, ali mislim da su problem njihove mame koje su ih naučile da ništa ne moraju raditi.

Osim toga, čini mi se da ima sve više mladih ljudi koji žive sami, iako žele partnerstvo. Sve više je mladih frustriranih djevojaka i mladića za koje mi se čini da samoća nije njihov izbor. Kao da se nisu snašli. Mnogi se ne snađu kad dobiju slobodu, čini mi se kao da emancipaciju neki ne znaju živjeti. A pravi posao je emancipaciju provesti u praksi.

Kako ste se vi uspjeli emancipirati i kako živite tu emancipaciju?

Nisam imala u životu puno partnera, imala sam dva braka i ovaj treći partnerski odnos za koji smo odlučili da ga nećemo formalizirati jer smatramo nam to nije potrebno. Uvijek sam bila ravnopravna u vezi. Još sam u roditeljskom domu to naučila. Moj otac i majka ravnopravno su obavljali sve kućanske poslove i vodili brigu od djeci. Kad je moj otac došao iz Koprivnice kao seljačić i nije imao novca da ode na fakultet, odlazio je na predavanja u Mošu Pijadu gdje je učio 'Kako biti dobar otac i dobar suprug'. Meni je to fantastično! On je zaista kuhao, spremao i brinuo o nama djeci, podjednako kao i majka. Njihov odnos postavio mi je temelje. Moj Milan i ja oboje mrzimo čistiti kuću, ali dogovorimo se tko će što učiniti i na taj način živimo u skladu. Ja nisam ničija sluškinja ni kućna pomoćnica.

Ne razumijem ni zbog čega žene preuzimaju tuđe prezime, kažu da je to tradicija, ali nije svaka tradicija dobra. Na Korčuli je tradicija da se ne jedu vrganji, kakva glupa tradicija!